JEDNOM, AURORA - Benjamin Langeland, Stian Servoss
"Jednom, Aurora" je šarmantan i djelomično zabavni glazbeni dokumentarac o jednoj mlađahnoj glazbenoj zvijezdi iz Norveške. Izuzetno je vizuelno dopadljivo napravljen što svakako govori o estetskim postignućima samog filma i naravno odličnim režiserima i novcu kojeg su imali za produkciju ovog filma.
"Jednom, Aurora" prati nekim narativnim slijedom sudbinu ove pjevačice od samih početaka njene karijere do danas. Ono što je zgodno za reći da je to pokušaj intimističkog prikaza unutarnjeg kruga i svijeta pjevačice Aurore. Naglašavam pokušaj jer tek ponešto od toga i vidimo. Vidimo njene sestre. Saznajemo da je zapravo veliki introvert i da ima probleme ne sa nastupom, ali s ljudima i zašto. Ona naime odrasta u prekrasnoj kući sa ocem, majkom i dvije sestre na lijepom ali izoliranom mjestu u norveškom fjordu. Sve su to odlične predpostavke za jednu buduću asocijalnu djevojku tj. djevojku i koja će imati problema nositi se s slavom koju je stekla i velikim brojem vrlo ekspresivnih obožavatelja. Naravno ona to nam sve hrabro i iskreno iznosi u ovom filmu ili barem tako su nam to prikazali režiseri Benjamin Langelad i Stian Servoss. Što se tiče tog nekog intimističkog i osobnog prikaza ove neobične norveške pjevačice je to to.
Ostalo su klasični prikazi jednog glazbenog dokumentarca koji kronološki prati put jedne pjevačice koji uključuje jako lijepe i vizuelne sekvence njenih nastupa i naravno njen, skromno bih to rekao bjorkovsko-doloresoriordanskim stilom pjevanja. Hajde iako film nije ništa posebno donio u svijetu glazbenih dokumentaraca lijep je film za pogledati i upoznati se sa Aurorom. Nakon ovog ponešto propagandnog i marketinški promotivnog Aurorinog filma svakako garantiram da će ovo biti početak jednog zanimljivog poznanstva s njenim glazbenim iskričavim i neobičnim izričajem. Dobro došli u svijet Aurore!
AMAZING GRACE - Alan Elliott
Jedna, ako ne i najveća pjevačica, Aretha Franklin izbrusila je svoje nevjerojatno umijeće izvođenja gospel glazbe zahvaljujući činjenici da je bila kći baptističkog propovjednika. Godine 1972, kada je bila na (prvom) vrhuncu uspjeha po broju osvojenih nagrada Grammy i u dobi od 29 godina, snimila je nastup uživo u misionarskoj baptističkoj crkvi New Temple u Los Angelesu. Za snimanje je bio zadužen filmski redatelj Sydney Pollack, talentiran redatelj koji je također bio u svom prvom vrhuncu ("Tri Kondorova dana", "I konje ubijaju, zar ne?", "Jeremiah Johnson" itd.). Isovremeno su snimali i live album i film. "Amazing Grace" postao je najprodavaniji album Arethe Franklin, odnosno gospel album u povijesti, ali zbog problema sa sinkronizacijom zvuka Pollack nikada nije objavio tu koncertnu snimku. Pravne zavrzlame koje su uslijedile su bile presložene, a iz vlastitih razloga Franklin nije željela da snimka bude objavljena. Nakon njezine smrti 2018. godine, obitelj je spremno dala pristanak za objavljivanje kako bi publika mogla doživjeti ovo uistinu transcendentalno iskustvo. Alan Eliott, inače skladatelj i producent primio se posla i napravio ovaj film, što mu je ujedno i redateljski debi.
Ovaj obnovljeni, neposredni filmski zapis vodi nas ravno u crkvu u kojoj okupljeni vjernici aktivno sudjeluju u duhovnom trenutku, bilo pjesmom, komentarima, pljeskanjem ili plesom. Snimanje je trajalo dvije večer (dakle dva crkvena okupljnja), a među pristutnima su bili i Arethin otac, te Mick Jagger i Charlie Watts iz benda The Rolling Stones.
U središtu je zbivanja nastup kraljice soula koja odiše smirenošću i predanošću glazbi i vjeri, a mene se dojmilo koliko je Aretha skromno, na neki način nenametljivo i krajnje ponizno održala ta dva koncerta - postavila se posve u ulogu "službenice" nikako zvijezde kakva je i najavljena u crkvi. Tehnički se o filmu nema baš što reći, ovo je nepatvoreni, manjkavi dokumentarni zapis dvije crkvene večer koje su se igrom slučaja snimale za album. Uz Arethu je nastupio i veliki crkveni zbor, a taj spoj njezinog savršenog glasa, fraziranja, interpretacije i prije svega duše i srca koje je utkala u ova dva nastupa, te spontanost, euforičnost i iznimna talentiranost zbora, dirigenta, te svećenika-propovjednika (koji je pjevao i svirao klavir, ne propovjedao) je ukupno iskustvo gledanja koje te doslovno nosi u tu 1975. u New Temple.
Imaš dojam da si tamo i da proživljavaš isto što i sudionici u crkvi, jednu pjevačku duhovnu ekstazu. Iznimno je zanimljivo u filmu onih nekoliko kadrova Micka Jaggera i Charliea Wattsa koji, iako među rijetkim bijelcima u crkvi, proživljavaju identično iskustvo. Zanimljivo je i kao činjenica da su se Jagger i Watts (odnosno The Rolling Stonesi) družili s Franklin već tako rano, iako su zajednički singl, njenu obradu njihovog hita "Jumpin' Jack Flash" snimili tek 1986. godine.
