Posljednje dvije godine nižu se izvrsne koncertne sezone za štovatelje teških nota. Trenutna situacija je takva da smo jedva malo predahnuli od Theriona, Jelusicka i Finntrolla da bi nas sinoć dočekala premijera; prvaci finskog melodeatha, Wolfheart, na prvoj turneji istočnom Europom (u prvom susretu s entuzijazmom balkanske publike) i prvi puta u Zagrebu. Finci su nastupili u vrlo dobro posjećenom Vintage Industrial Baru, u atmosferi apsolutnog obožavanja okupljene publike – ako ste se zaustavili s kim u razgovoru, lako je utvrditi da je riječ o dugogodišnjim fanovima ili fanovima prethodnog projekta Tuomasa Saukkonena, Before The Dawn (tko se ne sjeća hitoidnog albuma Deadlight?!?).
Wolfheart je nastupio bez predgrupe/posebnih gostiju što nije čest slučaj s turnejama a svirali su malo dulje od sat vremena. Nastup su otvorili s The Hunt (stvar s albuma Winterborn), dobar izbor jer uz melankolično lijep intro, pjesma prelazi u grubu energiju i podiže atmosferu. Na pozornici Vintagea publiku pozdravlja basist Lauri Silvonen koji je uz gitarista Vagelisa Karzisa bio zadužen za komunikaciju i animaciju publike. S druge strane, naš frontman ima specifičan pristup komunikaciji s publikom no o tome nešto kasnije. Uz jak light show i ornamente na mikrofonima (replike životinjskih lubanja), slušali smo i divljali na Ghost of Karelia,Abyss, Breakwater, Routa pt.2, Cold Flame. Lauri Silvonen dobar je komunikator s publikom a na svim dečkima iz benda se tijekom svirke vide zadovoljne face. U publici milimetarski više dominiraju muški fanovi, od generacije milenijalaca nadalje. Najmlađa publika prepoznatljiva je po tome što nekako uspijeva headbangati, napraviti moshpit i istovremeno snimati koncert mobitelom. Ali da se ne bi krivo razumjeli, svi okupljeni znaju stihovlje, vrište, skandiraju, plješću; pa ne bi se ti melankolični Finci smiješili toliko na stageu bezveze.
Dečki su odsvirali gažu u kežual odjeći u kakvoj ih možemo zamisliti na nekoj kvartovskoj pivi. Tuomas Saukkonen je izvrstan vokalist, a uživo isporučuje bez greške. Friško pridruženi bubnjar Tino Jantti pošteno je zaradio svoje cente grubim, ratobornim dionicama. Silvonen i Karzis nešto su slabiji kao back vokali no svirka je također odrađena na visokom nivou: energično, bestijalno, atmosferično gdje snovite gitarske dionice (od)nose slušatelja u drugu dimenziju. Ne znam koliko često govorimo o metal glazbi (a nemojmo sad uzeti primjer simfonijskog metala i sljedbe Nightwisha) kao izvoru ljepote. Zvuk Wolfhearta je prije svega lijep i mističan, meditativan. Setlista je složena s malim podilaženjem publici gdje je jako zastupljen album Winterborn (dok smo s Constellation Of The Black Light i najrecentnijeg, King Of The North, čuli samo po jednu stvar). Nije da na Winterbornu ima loših pjesama već je do toga da ostali albumi zaslužuju pažnju kao što publika možda zaslužuje dulji koncert?
U završnici smo slušali Nemesis, Boneyard i The Hammer a između benda i publike razmijenjeno je mnogo divne energije. Saukkonen se obratio okupljenim rekao je da mu je bilo izuzetno zadovoljstvo svirati pred nama i da broji dane do povratka. Držimo ga za riječ. Zadovoljna publika se raštrkala; neki u povratak doma, drugi na cugu, treći na merch, smješten u kutu koncertne hale, s vrlo skromnom ponudom majica i CD-a. Članovi benda prošetali su klubom za kratki meet&greet s fanovima. Tuomas Saukkonen ima ponešto drukčiji pristup, koliko god da je šutljiv na pozornici (šutljivost u kontekstu pričanja, nije da se štedi u vokalizaciji) toliko je nakon koncerta otvoren za čavrljanje s fanovima i komentiranje kreatorskog procesa pisanja glazbe čime se nastupu daje dodatna dimenzija interaktivnosti. Dobila sam ovdje priliku za jedan intervjuičan chat.
Pitala sam Saukkonena da prokomentira svoj pristup nastupu gdje svira sklopljenih očiju i vidno odsutan u svom balonu na što mi je odgovorio da mu je taj energetski balon silno važan za dobar nastup. „Znam da trebam reći stvari tipa kako ste i provodite li se dobro ali volim reći publici to što imam na samom kraju. Članovi benda znaju da ne trebaju sa mnom pričati tijekom nastupa a nekoliko puta mi se dogodilo da nisam ništa rekao ni publici. Neki to smatraju arogantnim i u redu ako to misle no moja šutnja nije bila izraz nezadovoljstva već moje energije u tom trenutku.“ Naglasio je kako mu je dobra i autentična izvedba silno važna i da se trudi prenijeti publici svoj maksimum. Također smo prokomentirali koja je prava narav zvuka Wolfhearta. „Nikad nisam pisao glazbu s namjerom agresije, teške dionice su tu da prenose melodiju a melodija je sve.“
WOLFHEART, Zagreb, Vintage Industrial Bar, 02.05.2024. - galerija
