Istina, zadnjih godina tu ima svega i svačega i teško je vjerovati kako će se ikada vratiti na put koji su pratili i kojim su stvorili neku prepoznatljivost i značaj imena. O svemu tome u odlomcima koji tek slijede, ali pripremite se. Ovo nije jedan od onih albuma koji se može lako preslušati i slušati u cijelosti, a lako je moguće kako vam se niti neće svidjeti i kako ćete odustati nakon svega nekoliko pjesama.
Za početak, moguće je kako se ovdje radi o još jednom od onih bendova koje samo ja slušam i za čije je ime čulo svega i možda desetak osoba u mom životu, barem do sada. Svakim osvrtom i svakom recenzijom se trudim i volio bih proširiti taj krug barem za nekoliko osoba, stoga ću se vjerojatno tu i tamo izgubiti i odlutati pri opisu i pokušaju približavanja nekog imena i onoga što se u nečijem opusu krije. No u tome nema ništa loše, zar ne?
Virgin Steel je nastao 1981. godine, nakon što je gitarist Jack Starr pronašao ritam sekciju koju su činili bubnjar Joey Ayvazian i bassist Kelly Nickels. Nakon nekoliko audicija i potrage za pjevačem koji je odgovarao njihovoj slici onoga kako bi bendu u konačnici trebao zvučati, pronašli su osobu koja će s vremenom postati lice s kojim povezujete ime benda, a to je David DeFeis. Ukratko i za uvod o imenu, ovdje se radi o, meni osobno, jednom od najboljih i uistinu posebnih pjevača unutar žanra, ali to stvarno trebam ostaviti svakome ponaosob na prosudbu. Dalje... On sa sobom dovodi bassistu Joea O'Reillya, koji tada mijenja Kellyja Nickelsa i tada službeno nastaje bend znan kao Virgin Steele. Ova postava će u nadolazeće tri godine objaviti dva studijska albuma, ali će se negdje tijekom 1984. godine glazbeni ukusi promijeniti i pravac kojim se želi nastaviti dolazi na račvanje. Jack Starr i David DeFeis su tada odlučili nastaviti odvojenim putevima, a sve je to dodatno zaključila i sudska presuda kojom pravo na ime ostaje bendu, iako je Jack Starr bio osnivač i izvorni član. Na njegovo mjesto, nakon nekoliko proba i službeno od sljedeće godine, dolazi Edward Pursino i tada, po nekima, započinje pravo postojanje benda i suradnja dvojca koji će itekako postaviti ime Virgin Steele na malo višu razinu. Albumi su se nastavili objavljivati, a uz nadolazeće turneje i obilazak svijeta s bendovima kao što su Manowar i Black Sabbath, Virgin Steele je počeo dobivati sve više pažnje i popraćenosti, ali uvijek je, barem mi se tako čini, postojao neki problem i neki osjećaj kako bend ne može opravdati (ili ne želi) ono što publika i kritika traži od njih.
Ponajviše i to što su u to vrijeme i tijekom svog postojanja bili više puta uspoređivani s Manowarom pa bi i to mogao biti jedan od ključnih čimbenika koji su ih obilježili kao onaj drugi bend koji zvuči kao Manowar. Lako moguće i vrlo vjerojatno, iako se za moj ukus to nipošto ne može usporediti i vrijeme će pokazati kako je, izuzev manjoj praćenosti i zapaženosti, Virgin Steele puno bolji i snažniji bend u mnogim pogledima. Ali do tada, nastavak prijašnjeg povijesnog pregleda... Zbog nekih zdravstvenih problema, Joe O'Reilly nije mogao svirati na nekim od albuma pa su bass odsvirali Edward Pursino ili David DeFeis, što će se pokazati kao čest slučaj u godinama koje dolaze. Joe O'Reilly ipak odlazi iz benda 1992. godine te ga nakratko mijenja Teddy Cook, a nedugo zatim dolazi i Rob DeMartino. Nakon što su 1993. godine snimili i objavili album Life Among The Ruins, David DeFeis je vidio kako se glazbeni pogledi i pravci mijenjaju i kako, ako se ne želi u potpunosti promijeniti pristup stvaralaštvu, treba pokrenuti i stvoriti nešto uistinu upečatljiv, odnosno, javila se potreba za podizanjem dosadašnjeg truda na neku novu razinu. Ishod takve odluke? Dvostruki album, objavljen 1994. godine i 1995. godine u dva dijela, pod imenom The Marriage Of Heaven And Hell. Malo je ovo vremena i prostora s kojima mogu opisati i u potpunosti objasniti o kakvom se ovdje ostvarenju radi i koliko je ovaj album, nakon skoro trideset godina od svog objavljivanja, snažan i značajan. Bez pretjerivanja, smatram kako se ovdje radi o albumima koji se svakako i svugdje mogu navesti kao najbolji unutar žanra, a isto tako mogu bez zadrške tvrditi kako se ovdje radi o albumima koje možete postaviti pored bilo kojeg ostvarenja puno značajnijih bendova i izvođača te će istima biti itekako teško opravdati svoje ime i svoj opus. Svakako preporuka za ovaj album, njegova dva dijela i jedno nezaboravno iskustvo koje možete imati uz glazbu. Ostvarenje koje je „skoro pa i savršeno“, rekli bi neki. I još uz to konceptualni album, objavljen sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća. Razmislite samo o odlučnosti i odvažnosti za učiniti takvo nešto u vremenu kada svijet glazbe nije baš s naklonošću gledao na bendove ovakvog izričaja... Naravno, s ovim bendom ništa nikada nije lako pa su i te godine donijele neke promjene te će tijekom ove dvije godine, bend napustiti neki članovi i doći će do određenih promjena. Joey Ayvazian odlazi iz benda i na njegovo mjesto kao bubnjar dolazi Frank Gilchriest, koji će se s bendom zadržati do 2015. godine kada će ga zamijeniti Matt McKasty, a Rob DeMartino je bio stalni član sve do 1999. godine, ali samo za potrebe turneja i koncerata. Virgin Steele će 1998. godine objaviti album Invictus, a zatim se odvažiti na još jedno dvostruko ostvarenje te 1999. godine i 2000. godine objaviti album The House Of Atreus, također u dva dijela. 2000. godine se bendu pridružuje bassist Joshua Block, koji je u bendu još i danas. Moglo bi se reći kako je bend u tom desetljeću i početkom novog tisućljeća odvažno i temeljito stvorio jedne od najboljih album ikada objavljenih unutar žanra, a sve u dosta nepogodnim i nezahvalnim uvjetima. Svakako svima preporučujem ove albume i čvrst, bez zadrške, tvrdim kako nećete ostati ravnodušni i kako nećete ostati razočarani onime što čujete. Albume koje mogu još mogu izdvojiti su The Book Of Burning iz 2002. godine i Visions Of Eden objavljen četiri godine kasnije. Nakon toga bend ulazi u trenutno razdoblje svog stvaralaštva koje mi neće biti jasno još dugi niz godina, ali se sve to pažljivo sluša i preslušava u potrazi za onim prepoznatljivim izričajem i pristupom koji opisuje Virgin Steele, no nekako mi se čini, kako godine odmiču, kako do toga baš i neće doći. Što nas dovodi do ovogodišnjeg albuma...
Kako sam u prijašnjem odlomku naveo, nešto se dogodilo po pitanju izričaja i pristupa koji je krasio ovaj bend i stvaralaštva koje je polučilo iznimnim albumima koje svakako i uvijek mogu preporučiti. Od 2010. godine naovamo, Virgin Steel je objavio čak pet studijskih albuma, a 2018. godine su se čak odvažili na još jedan, dvostruki pothvat, imena Ghost Harvest. Iako su njegova oba dijela, Vintage I: Black Wine For Mourning i Vintage II: Red Wine For Warning objavljeni isti dan pred kraj studenog te godine, još uvijek se uhvatim u pitanjima koja nisu razriješena. Ukratko, od te „značajne“ 2010. godine, svi albumi su preslušani jednom i dva puta. I to je to. Jednom znatiželje radi, drugi put čuđenja radi. A nešto slično se može napisati i reći za ovogodišnji album. The Passion Of Dionysus dolazi kao sedamnaesti studijski album ovog benda, a tijekom svog trajanja od skoro sedamdeset minuta predstavlja nam deset novih pjesama... Čak bi neke od njih, ako ne i sve, mogao nazvati više skladbama negoli pjesmama. Većina instrumenata je slabo, na trenutke nikako zastupljena te se dobiva dojam kako je album smišljen, snimljen i objavljen kao nešto što je David DeFeis stvorio u svojoj glavi i odlučio kako je to sljedeći korak u njihovom stvaralaštvu. Odnosno, jedan u nizu tih koraka koji se itekako spotiču i gube smisao od 2010. godine naovamo. Ne mogu vam opisati koliko mi je teško pisati ovaj osvrt i koliko je nezahvalno napisati i reći istinu u toj mjeri gdje žalite što ste to uopće započinjali. Ali, to je život, valjda... Ukratko, zadnjih nekoliko albuma se može smatrati umjetničkim iskazom i dijelom stvaralaštva koje je toliko uronjeno u iskrivljavanje i uništavanje pojma umjetnost, gdje se to čini kao dobra odluka samo onome tko to tvrdi i tko stoji iza toga. Nešto kao one umjetničke instalacije i tvorevine koje ponekad „krase“ ulice i muzeje, a vi se, kao obični smrtnici ,pitate tko je ovo odobrio i kakav um je stvorio to „nešto“. Nažalost, baš takav osjećaj dobivate te se istoga ne možete riješiti tijekom slušanja i preslušavanja ovog albuma. Samo u zvučnom obliku i zapisu. Nije mi jasno gdje je ostatak benda i uza to sve, gdje su ljudi iz izdavačke kuće koji su potpisali i odobrili ovo. Njih se sada spominjem samo zbog činjenice kako je David DeFeis i ovaj put u svoje ruke uzeo zadatak uređenja i konačne produkcije albuma. Istina, on je strastveno i s punoćom svog bića bio uključen u stvaranje svakog albuma koji je Virgin Steele objavio, tijekom snimanja i nakon istog, sve dok nije došlo do konačnog proizvoda koji se mogao objaviti i nazvati albumom kojega potpisuje bend. Volio bih spomenuti ostale članove benda, ali njihov doprinos je iznimno malen i neprimjetan unutar ovih, skoro sedamdeset minuta. Na ovom albumu nećete pronaći pjesme koje se mogu dičiti i koje možete okititi snažnim i upečatljivim riffovima, solo dionicama koje prekrasno idu i služe pjesmama kako bi ih podigli ka pamtljivosti i upečatljivosti te ritam sekciji koja sve to čvrsto drži na okupu i ne dozvoljava trenutke manjkavosti i slabosti. Ne. Većinu vremena ćete čuti čovjeka koji u svom studiju sjedi na klavirom ili pijanom te pokušava dočarati neku svoju sliku, onu istu koja je stvorena i obitava samo u njegovoj glavi, a mi ostali to ne možemo shvatiti ili nismo na dovoljno visokoj razini razvitka. Sve ovo zvuči pomalo smiješno i moglo bi se reći kako sam u neke od ovih rečenica utkao podosta sarkazma... I to bi bila istina u potpunosti, vjerujte. Jedini trenuci koji donekle mogu opravdati ovaj album kao album kojega je objavio bend kao što je Virgin Steele jesu trenuci gdje David DeFeis pusti svoj glasi i svojom prepoznatljivošću svakako potvrdi kako je to on. Iako glas više nije kakav je bio u minulim desetljećima, on se (barem se tako čini) pomirio s godinama i to sada pokušava iskoristiti i upriličiti neke izvedbe s mogućnostima i ponekim ograničenjima koja su se pojavila s godinama. Zapravo, moja ocjena i ta strast koju on ima za stvaranjem idu jedno s drugim pa ne želim u potpunosti stvoriti loš dojam o ovom, nekada uistinu snažnom i upečatljivom bendu. Pjesme koje, donekle, mogu izdvojiti su The Gethsemane Effect, The Ritual Of Descent, Spiritual Warfare i možda Black Earth & Blood. Tu bi bio kraj...
Iskreno, volio bih svoj prvi osvrt i spomen ovog benda na portalu započeti s malo boljim albumom i ostvarenjem koje opravdava njihovo ime i njihov prijašnji rad, ali bojim se kako se to ovaj put neće dogoditi. Nažalost, nešto se dogodilo i nešto je polučilo ishodom kojega imamo unazad petnaestak godina u stvaralaštva ovog benda. Mislim, ako bend hoće i želi nastaviti, kako se ostatak benda treba pribrati i izravno porazgovarati o tome gdje i kako nastaviti. Jer kreativni žar i stvaranje su svakako poželjni i svima nama je drago i lijepo čuti plod nečijeg rada koji je zapravo vrijedan pamćenja i prepričavanja. Ali, ponekad svemu tome treba stati na kraj i svojoj kreativnosti se ne treba stati na put i ograničiti istu na kalupe koji mogu proći kod šire svite i šireg slušateljstva. Potrebno je to samo usmjeriti i protkati željom za stvaranjem, a sve to temeljito na onome što je u prošlosti očito uspijevalo i što je stvorilo ime kakvo danas poznajete i koje možete nekome preporučiti. Mnoge bendove je takav trenutak slabosti uhvatio i mnogi se iz istoga nisu vratili, dok su neki odlučili usporiti misao i posvetiti se razradi iste, bez ishitrenosti i potrebe za objavljivanjem baš svega. Nekako vjerujem kako si možete predočiti gdje se Virgin Steele trenutno nalazi. Ali to ne znači kako si možete uskratiti slušanje i uživanje u njihovom stvaralaštvu do 2006. godine! Ne, ne! Stoga, uživajte u tome i uživajte u ostvarenjima koja i dalje mogu stajati uz ona najbolja puno većih izvođača i bendova, ali dalje od toga slušajte i otkrivajte sami i na svoju odgovornost. Možemo se samo nadati kako neke kreativnosti i neke odluke neće polučiti ishodom koji je obilježen uništenjem već stvorenog i zaboravom imena. Do sljedećeg puta...
