URBAN&4 I SIMFONIJSKI ORKESTAR HRT-a - Zagreb, Arena, 10.06.2023. - galerija
Jedan od ponajboljih hrvatskih tekstopisaca i vokalista, Damir Urban u pratnji svoje 'četvorke' i uz Simfonijski orkestar HRT-a predvođen maestrom Alanom Bjelinskim, u subotu 10. lipnja predstavio je publici najveće uspješnice iz svog glazbenog opusa u novom ruhu. Simfonijskom. I time ih još jednom učinio bezvremenskim, svevremenskim i posebnijim u svojoj auri posebnosti kojom odišu u kontekstu značenja i vremena u kojem su nastale i u kojem ih je publika prigrlila kao dio sebe. Nerijetko neshvaćen, ali onaj dio sebe koji odiše najintimnijim i najdubljim mislima i osjećajima.
Damir Urban, svestrani umjetnik koji je svoje glazbene korake započeo još u djetinjstvu, a na domaću alternativnu scenu istupio kao prvi čovjek danas legendarnog riječkog benda Laufer zbog kojeg sam kao zagrebačka klinka željela svakog vikenda izlaziti u sada kultni riječki Palach. Nekoliko desetljeća kasnije, Damir Urban je i nadalje perjanica hrvatske alternativne rock scene ali istovremeno i duboko infiltriran u mainstream scenu, onaj njezin dio koji može razumjeti i osjetiti dubinu emotivnog izričaja jednog od najboljih domaćih tekstopisaca. Nekoliko desetljeća nakon svirki po domaćim alter klubovima, Damir Urban dosegao je status alternativnog rock umjetnika koji je napunio zagrebačku Arenu. I u toj velebnoj dvorani, u kojoj su nastupile i nastupit će neke od ponajvećih svjetski glazbenih zvijezda, zapjevao uz pratnju Simfonijskog orkestra HRT-a. Ako ste prije koncerta i pokušali zamisliti Urbanov opus uz simfoničare vjerojatno ste se samo zadovoljno nasmijali jer jasno je – to može biti samo bolje nego ikada prije. I bilo je. No, krenimo od početka.
Nekih 15-ak minuta nakon zakazanog početka koncerta, dok se Arena još uvijek punila štovateljima lika i djela ovog svestranog umjetnika, Urban izlazi na pozornici u pratnji svoje 'četvorke'. Simfoničari su već zauzeli svoja mjesta i magija se pokreće „Mjesečevim rogom“, bez orkestra, ali s Urbanom među publikom koja još nije ni svjesna što će se dogoditi pred njihovim očima i u njihovim srcima. U prvom dijelu koncerta Urban nastavlja s „Nitko osim nas“, „Biram ptice“ i „Div“ apsolutno vokalno briljirajući i uvodeći svakom sljedećom pjesmom publiku u vrtlog dubokih emocija. Slijedi „Odlučio sam da te volim“, pjesma na kojoj se publika aktivnije uključila u koncert… vjerojatno konačno uspjevši razumjeti što se to točno odvija pred njima. A odvijala se energija. Snažna, transformirana u čistu intimu dodatno naglašenu fantastičnim orkestracijama i besprijekornim simfoničarima koji su Urbanov opus učinili nijansu „pitomijim“ onima kojima je u svom uobičajenom ruhu možda koju notu preoštar. Dokaz tome je „Sutra ćemo pričati“, pjesma koju je publika od dana kada je ugledala svjetlo dana prihvatila jer, pa hej, priča priču svakoga od nas…. o tim malim trzavicama u vezama koje mogu postati velike ili se mogu istopiti u međusobnom razumijevanju. Na nju su se nadovezale „Kuća sjećanja“ pa nešto kasnije i „Sama“, nekakvim svojim prirodnim slijedom o kojemu vjerojatno Urban nije vodio računa kad je sastavljao popis pjesama za najveći koncert koji je do sada održao u karijeri.
đ
Kao poseban začin toj golemoj energiji koja je preplavila Arenu šireći fantastične vokalne varijacije uvijek izvanrednog Urbana, na pozornicu je stigao i prvi od dva gosta večeri, legendarni Rade Šerbedžija. Neponovljiv i svestran kao i Damir Urban. Stoga ne čudi posebna kemija i posebna pozitivna energija koja se s pozornice prema publici proširila dok su dva velika umjetnika izvodila pjesmu „Ni u tvome srcu“ koju je Rade Šerbedžija negdje u ranim 2000-im snimio s nikad prežaljenim Kemalom Montenom. U nastavku, predivno orkestrirana „Budi moja voda“ publiku baca u potpuni trans koji traje sve do kraja službenog dijela koncerta koji su ispunile jedna od osobnih mi favorita „Nebo“, neponovljiva „Iskra“ te sada već antologijske „Mjesto za mene“ i „Mala truba“ u kojoj se Urbanu, četvorki i simfoničarima na pozornici pridružuje Ante Gelo, čovjek zaslužan za toliko toga u hrvatskoj glazbi da mi trebali dani prisjetiti se samo djelića, a kamoli nabrojati. I… nastaje potpuni 'krš i lom' u publici. Krajnja kulminacija. Ili ipak ne?
Očekivano, publici sva ta količina energije i glazbene izvrsnosti nije utažila glad pa se koncert na bisu nastavio s „Dirigentom“ „Samo“ i na kraju već tradicionalno „Astronautom“. Orkestriranim, sanjivim, fantastičnim „Astronautom“ kojeg je publika otpjevala od prve do zadnje riječi s Urbanom i pratećim glazbenicima. Simfonijski orkestar HRT-a se sa svojim dirigentom, Alanom Bjelinskim, zatim povlači s pozornice, a publika traži još. Urban se na pozornicu vraća sa svojim „4“ te s Djevojačkim zborom Mozartine i nastavlja s „Priđi mi bliže“, zatim „Black Tattoo“ i na kraju publiku lansira tamo negdje na početak „svega“ te za kraj izvodi „Svijet za nas“.
Zatim odlazi, a publika se nabijena tom nekom energijom za koju nema riječi polako razilazi. Ipak, nakon gotovo trosatnog koncerta ostaje ta jedna neraskidiva poveznica, ostaje energija, ostaje nova aura Urbanovog opusa koji je s publikom podijelio u prostoru velike zagrebačke Arene, a stvorio atmosferu bliskosti i intimnosti, onu u kojoj se brišu granice prostora i vremena i ostaje čista emocija. Ostaje pjesma. Za to, moj najdublji naklon.
