Postani fan na Facebooku ako već nisi!

Iskreno, imao sam laganu tremu pred samim sobom prije pisanja ovog teksta. Osjećao sam neki strah da će mi faliti dovoljno kvalitetnih riječi da opišem koncert benda Manilla Road kojem sam prisustvovao 09. rujna 2016. godine u Barceloni. Koncert mi je ostao u sjećanju kao jedno od najdražih iskustava vezanih uz slušanje metala, a pokojni Mark Shelton mi je u međuvremenu postao jedna od najdražih glazbeničkih figura. Smatram se izrazito privilegiranim da sam ih imao prilike poslušati uživo s obzirom na to da nas je Mark Shelton prerano napustio 27. srpnja 2018. godine.

Crystal Logic bio je prvi njihov album koji sam poslušao. Privukla me mega epska atmosfera i kompletna mističnost oko benda. Međutim, imao sam osjećaj da jednostavno nije pravi trenutak da u potpunosti doživim esenciju benda. Zvučali su toliko posebno i onostrano, kao ništa što sam do tog trenutka čuo.  Zbog toga sam odlučio dati samom sebi više vremena i biti strpljiv. Bilo je pitanje vremena kad će doći dan kada ću se propisno oduševiti njihovom glazbom. Nekoliko dana prije koncerta ponovno sam pustio klasike Manilla Roada. Tijekom godina naučio sam poštovati i osjećati neku vrstu divljenja prema izvođačima koji su dokazano izvrsni, uspješni ili kultni u svom žanru. Ako već osjećate divljenje prema umjetniku, koji je bolji način odavanja poštovanja bendu od odlaska na koncert? YouTube snimke njihovih nastupa dodatno su me uvjerile da se radi o koncertu na kojem jednostavno moram biti. Poslušao sam neki live iz Grčke koji su otvorili s jednom od svojih najjačih pjesama, Flaming Metal Systems, i jednostavno me povuklo. Pazi, ako osjetiš preko YouTubea energiju preko videa snimljenog iz publike mobitelom, siguran si da to mora biti to.

Rocksound bar u kojem se održavao koncert kapaciteta je otprilike 100 ljudi. Dovoljno. Ekipa je bila opuštena - srču se pive, sluša se metal i mlatara kosama već na uvodnoj slušaoni. Predgrupa su bili Grim Comet, solidan lokalni stoner bend. Naručujem pivu na šanku i vidim kraj sebe na šanku poznatog lika koji izgleda kao neki čarobnjak iz drevnih vremena, ali obučen u, nazovimo je tako, smrtničku heavy metal odjeću. Da, bio je to gospodin Mark ''The Shark'' Shelton, koji je u maniri naj normalnijeg lika ikad na šanku uz pivu slušao predgrupu. Sama njegova pojava u meni je izazvala instant respekt. Kasnije me oduševila činjenica da su momci iz benda sami spajali pojačala i pedale na bini, slagali činele, radili tonsku itd. Takva opuštenost i neopterećenost rijetko se može vidjeti kad se radi o tako starim imenima na sceni koje imaju status legendi. Pomislio sam - tipovi su vjerojatno prije svirke uzeli godišnji na poslu, spakirali gitare i došli avionom u Španjolsku svirati. Automatski mi je zasvijetlila lampica u glavi: "Kak' je njima dobro!". Da mi netko sada kaže da ću i ja s 50-60 godina putovati na drugi kraj svijeta kako bih svirao u nekom klubu za lokalne fanove, rekao bih: "Da, naravno. Može. Gdje treba potpisati?". Svi ti sitni, ali bitni detalji dodatno su nabrijavali postojeći hype oko koncerta.

I... Tada su počeli. Heavy metal grmljavina. Počeli su s medleyem Masque Of The Red Death By The Hammer Of The Witches Brew. Upravo se ježim samo od pisanja ovog teksta. Sjećam se da sam negdje u fazi Death By The Hammer pjesme stajao malo ispred šanka (dakle, 5-10 metara od pozornice), slušao rafal duplog bassa i mislio u sebi: "To je to. To je to, Ferenc, to je ono kaj ti tražiš!". Faca mi se instant transformirala u moju klasičnu metal facu i jednostavno se prepustio. Toliko su energično i čvrsto izvodili svaku pjesmu , a reakcija publike bila je totalno van svake pameti i racionalnog opisa. Svi, ali svi u publici su točno znali po ono što su došli. Nije bilo zalutalih padobranaca ili persona kojima je ovo bio "fora" večernji izlazak uz živu muziku. Ne. Stage diveovi, penjanje na pozornicu, zborno pjevanje svakog riffa i melodije. Na pjesmama Necropolis i Crystal Logic je djelovalo kao da će prozori popucati, ali ne od benda nego od glasne publike. Takva jedna razina nabrijanosti, nesputanosti, ushita i uživanja bez zadrške... Čini mi se da takvog ponašanja ima sve manje na današnjim koncertima, a to je meni istovremeno bio šok i osvježenje.

Volim za tu večer reći da mi je vratila kao neki „kompas“ prema tome kako to ustvari treba biti. Tzv. povratak metala i povratak onome što je u glazbi zaista bitno. Ne trebaju ti velike pozornice i skupa scenografija. Ne treba ti deset tisuća ljudi ispred tebe. Ne trebaju ti beskonačni rideri, oprema i light show. Ovo je bilo jedno totalno ogoljeno metal iskustvo, nešto najiskrenije što sam ikad doživio. Kad vidiš te face u publici, kad vidiš bend koji u svakoj sekundi uživa u svojem performansu, a publika mu to vraća s potpunom uživljenošću. Tu sad dolazim do onog dijela za koji mi fali dovoljno riječi da doživljaj još kvalitetnije opišem, ali me tješi što duboko u sebi ipak još držim fragmente tog koncerta i tog jednog prekrasnog osjećaja. Manilla Road mi je danas redovito na playlisti i gotovo uvijek kada sam u nekom lošem raspoloženju poslušam Necropolis i Flaming Metal Systems. To su pjesme koje me instant vrate u jednu prekrasnu večer, u jedan prekrasan grad i prekrasno životno razdoblje kad sam na neki način redefinirao neke dijelove svoje osobnosti. Mystification zapravo metaforički predstavlja moje zanimanje za okultizam i paganizam, pjesnički i glazbeno opisano sve ono što ne znam i ne mogu sam izreći. Manilla Road simbolički predstavlja mnogo toga vezanog uz moju introspekciju, uz moje poimanje glazbe i života. Glazba je na kraju krajeva tu da prodire u najdublje kutke tvog bića i da izrazi za tebe ono gdje riječi jednostavno zakažu ili ne postoje.

Osim toga, Manilla Road na neki način simboliziraju pojam upornosti u glazbi. Budimo realni, na vrhuncu svog djelovanja tijekom osamdesetih neka šira publika ih baš nije doživjela. Svejedno, kroz sve ove godine, Shelton je strpljivo gurao bend i snimao albume. Sve se to na kraju isplatilo jer su na račun Interneta i svojevrsnog epic metal revivala došli u središte zbivanja i konačno dobili pažnju koju su zaslužili, a izostala je za svih četrdeset godina djelovanja benda. Sjećam se kako sam pročitao izjavu Sheltonove supruge nedugo nakon njegove smrti. Rekla je kako je njemu ustvari bilo neopisivo drago što su se sve godine rada, posvećenosti i neodustajanja na kraju isplatile. I sam Shelton je u nekim video intervjuima bio beskonačno zahvalan fanovima na podršci. Poanta je čini se raditi muziku bez obzira na sve. Možda to netko prepozna i za pedeset godina, a možda i ne. Bitno je da putem uživaš i ostavljaš neki trag za sobom, baš kao što je gospodin Mark ostavio.

Da se vratim na početak teksta - gdje trebam potpisati da sa šezdeset godina imam svu kosu na glavi, izgledam kao čarobnjak i sviram u Španjolskoj pred 100 krvožednih metalaca koji znaju bez ustručavanja i zadrške svaki moj riff i svaki moj stih? To je metal, čovječe, to je moj ideal. To tak' treba biti. Ukratko, hvala gospodinu Sheltonu i bendu Manilla Road na prekrasnoj večeri. Još bitnije hvala mu na genijalnoj glazbi, tekstovima i možda najbitnije, hvala mu što mi je opet pokazao što je u glazbi i životu bitno i zašto sam inicijalno počeo slušati i svirati metal. Na kraju, hvala mu što me svojim osebujnim glasom i odličnim pjesmama uvijek u svakoj situaciji uspije oraspoložiti. I ono najvažnije, hvala mu na svim albumima, pjesmama i mitološkim čudovištima koje moram proučiti iz njegovih pjesama.

Up The Hammers!