Slavnog belgijskog detektiva Hercule Poirota, jednog od glavnih likova (drugi je Miss Marple) svojih krimića, Agatha Christie prikazala je vizualno kao pomalo komičnu figuru koja je pak sve samo ne to kada taj isti otvori usta i progovori, ili te samo probode malim, inteligentnim i ponicavim očima. Od svih verzija slavnog detektiva uvjerljivo je najbolja bila ona u opsežnoj TV seriji "Poirot" gdje je detektiva utjelovio genijalni britanski glumac David Suchet. S druge strane, filmovi iz serije su nerijetko bili osrednje napravljeni (ne i priče dakako) ili u najmanju ruku, neprivlačni. Najčešće jednostavno i efikasno režirani, sve je bilo podređeno priči (pojedinoj knjizi Agathe Christie).
Pokušavalo se nekoliko puta prenijeti Hercule Poirota na veliko platno, ali svi su i pokušaji i sami uratci završili u zaboravu.
Lik malog, zdepastog, ali briljantnog detektiva dugo je kopkao i izvrsnog (primarno) kazališnog glumca i redatelja, Kennetha Branagha, sve dok nije 2017. izašao prvi od filmova u kojem Branagh osim što režira i glumi slavnog Poirota - ne znam koji po redu remake "Ubojstva u Orient Expressu" što mi se tada nije činilo baš najboljom zamisli, a nakon gledanja istog još i manje, iako je Branagh okupio starmalu ekipu glumaca (Johnny Depp, Daisy Ridley, Derek Jacobi, Penelope Cruz, Judi Dench, Michelle Pfeiffer, Willem Defoe…). Ništa tu baš nije previše išlo jedno s drugim, film je bio korektan, ali ništa više od toga, a Branagh teatralan glumac kakav jest je Poirota napravio još teatralnijim i ne baš previše uvjerljivim likom kakav on jest u knjigama Agathe Christie.
Ja bih stala tamo, ali ne i Branagh.
2022. je Branagh opet napravio remake i to filma/priče "Ubojstvo na Nilu" i baš sam neki dan s kolegama spominjala taj film i iako svi znamo priču i o čemu se tu radi, nitko se ne sjeća Branaghova filma koliko je bio prosječan, iako je opet okupio izvrsnu, ali bitno manju glumačku ekipu (Gal Gadot, Tom Bateman, Annette Bening, Rose Leslie, Dawn French...). Nepravedno bi bilo reći da se ne sjećam da je bio film snimljem i kvalitetno i korektno, ali za zaborav. Sjećam se još samo (a pazite, film je od prošle godine!!) da je Branagh kao Poirot bio manje teatralan, a više kao neki karikaturni lik. Možda ja tako shvaćam Branaghove izvedbe Hercule Poirota iz dva razloga: milestone (graničnik, op.a.) mi je jako visoko sa TV serijom i Davidom Suchetom, a drugo, Kenneth Branagh je izvrstan glumac koji znam da može miljama bolje i onda kada ga gledam u ovoj ulozi kao da gledam neku tragikomediju od Shakespearea.
Čovjek bi mislio "pametnom dosta", no Branagh je čvrsto odlučio ne ispustiti lik Herculea Poirota iz ruku (svaka mu čast kako je uspio nagovoriti producente da i dalje to snima (jedan od njih je i Ridley Scott koji očito Branaghu jako vjeruje i cijeni ga).
I tako nam stiže treća priča, treći film, treći nastavak... kako hoćete, prema ne tako razvikanoj knjizi "Hallowe'en Party". Prva dobra odluka. Iako filmu nisam dala previsoku ocjenu (prva dva bi dobila još manje) izgleda da ide po onoj, treća sreća, pa je ovaj film "Ubojstvo u Veneciji" daleko interesantniji film nego prethodna dva: prvo, Branagh je konačno prestao glumatati Poirota i počeo glumiti, uživio se u lik i sada je taj njegov Poirot vrlo solidan, štaviše vrlo OK. I dalje je sve malo previše teatralno (što očekivati od kazališnog glumca?), no to je sada "mila majka". Čak je Poirota prikazao ljudskijim, ranjivijim, emotivnijim, psihološki čak i malo posrnulim za razliku od savršene hladne "mozak mašine". No tu se vraćam na prvu dobru odluku da je Branagh izabrao priču koja je to sve omogućila.
A film prikazuje Herculea Poirota u samoizabranoj mirovini, bez iluzija o dobrome u svijetu, katolika koji je izgubio vjeru, detektiva koji više u svom poslu ne nalazi niti ispunjenje niti smisao. Ukratko, Branagh drži film iako ima opet odlične kolege glumce (Jamie Dornan, Jude Hill, Tina Fey, Kelly Reilly, Michelle Yeoh...).
Sam film je skoro poput gotičarske misterije, najzlokobnije atmosfere od svih, gotovo posve drugačijeg, tamnog ugođaja u prelijepoj Veneciji gdje se radnja događa, te u staroj palači koja je istovremeno oronula, ali i velebna - no "darkerska" u tolikoj mjeri da je to ta razlika koja ovaj film diže znatno više.
Film je neobično kratak (103 min) a opet se čini predug, pa u konačnici opet nije napravljen dovoljno zanimljivo (više stvara zlokoban, skoro horror učinak), iako je recimo fotografija naprosto fantastična, korišteni su široki kadrovi, kadrovi ribljeg oka (100-180 stupnjeva), izmjena perspektiva... plus da je predivan ambijent Venecije usprkos oluji u noći kada se sve događa. Za istaknuti je i fantastična glazba islandske kompozitorice Hildur Guðnadóttir (Sicario, Joker...).
Još malo o priči: radnja filma je smještena neposredno nakon II svjetskog rata u Veneciji, gdje se Poirot preselio i proživljava tu svoju samonametnutu mirovinu, te duboko razočaran u ljude ne želi se više baviti detektivskim poslom sve dok ga ne posjeti prijateljica, slavna spisateljica krimića, Ariadne Oliver (odlična, zabavna Tina Fey). Nakon svoja tri literarna flopa, pokušava naći neku zanimljivu priču koja će joj pomoći da napiše novu hit-knjigu pa nagovara Poirota da joj se priključi na seansi za Noć vještica u spomenutoj Palači, vlasnice Rowene Drake (izvrsna Kelly Reilly), očajne žene koja je nedavno tragično izgubila voljenu kćer. Poirota kopka (kao i Oliver) potencijalna mogućnost da raskrinka kojim se trikovima služi medij koji će seansu voditi - i on pristane. No tijekom seanse, u društvu još nekoliko naizgled bezazlenih sudionika u kojoj glavnu ulogu ima zvijezda-medij gđa Reynolds (sjajna Michelle Yeoh) – počinju se događati čudne stvari, a nakon seanse i ubojstvo.
Dalje vam neću otkrivati.
Od glumačkih izvedbi u filmu najjače sjaje (u manjoj ulozi) aktualna Oscarovka Michelle Yeoh, te Keilly Reilly (najpoznatija po seriji "Yellowstone") i mladi Jude Hill u ulozi Lea, malog, pronicavog i pametnog sina kućnog doktora Leslie Ferriera (odličan Jamie Dornan) koji pati od teškog oblika PTSP-a.
Fim je odlično rekreirao patinu starih filmova, ali u posve svježem ruhu. Problem je što se cijela stvar nekako razvuče, što je neobično jer nije da nema događaja i priče, ali film nekako neritmičan, nauštrb stvaranja efekta jeze i horora, malo se zaboravilo na to da film i događaji teku glatko. Rezultat vam može ( a ne mora) biti da se počnete dosađivati usprkos dobroj priči.
U svakom slučaju, film je daleko bolji od prethodna dva pa sam sigurna da tek sada Branagh neće odustati i da nam je budućnost novog serijala o slavnom detektivu zagarantirana.
