Stari maher Martin Scorsese je ponovo zakucao. Samo u ovoj posljednjoj dekadi napravio je filmova koji su baš jako dobri (pa čak i nepravedno osporavani "The Revenant"), ali čini se da "Ubojice cvjetnog mjeseca" nadmašuju sve, bez obzira što traje skoro pa nevjerojatnih 206 minuta. Možda jest pretjerano ali uskoro 90.-godišnji Scorsese ipak drži sve konce filma čvrsto u rukama, a bez obzira koliko je teško ponekad sjediti skoro tri i pol sata (bez pauze) - gledanje vrijedi svake minute (ako ćemo tražiti filmu dlaku u jajetu, možemo reći da ga se moglo skratiti za kojih 10 minuta u posljednjoj trećini filma).
Obično se uzvrpoljim već nakon dva sata, ali eto, priznajem da su mi te minute prošle kao u trenu, toliko je film prebogat likovima, minijaturama, događanjima... Vrlo je slojevit i po priči (koje su zapravo množina) i odnosima, te možda i najvažnije (pogotovo kada je u pitanju filmaš poput Scorsesea) - porukama koje film odašilje. Film ne možemo lako i samo tako okarakterizirati kao povijesni (inače je rađen po književnom predlošku "Killers of the Flower Moon: The Osage Murders and the Birth of the FBI", autora novinara Davida Granna izdanoj 2017. a koja je inspirirana istinitim događajima).
Centralno je to i komplicirana, čak mučna međurasna priča dvoje zaljubljenih. No zavisi iz kojeg ga kuta gledate, može biti i kriminalistička drama, čak mističan triler. No u konačnici je film zapravo velika tragedija američke povijesti, što svojim globalnim porukama ultimativno nadilazi teritorijalna obilježja. To međužanrovsko obilježje filma ga dodatno izdiže od, ne samo ovogodišnje filmske ponude (po tome nevjerojatno podsjeća na Oscarima ovjenčani južnokorejski "Parazit") i slobodno ga se može svrstati u filmska remek-djela, a sasvim sigurno u Scorseseovih Top 10.
Prije samog pisanja o sadržaju i značaju filma ću napraviti još jednu usporedbu, ovaj put vezano za dužinu filma u kontekstu "remek-djelovskog" atributa: rijetko tko smatra da čuvena "Odiseja u svemiru 2001" (1968.) nije remek-djelo. A i taj film broji dugih 139 min a ima troduplo manje događanja i "kretanja" - "Odiseja" je zapravo misaoni film, za kojeg je 139 min otprilike jadnako (pre)dugo kao i 206 min "Ubojice cvjetnog mjeseca", ali to jednostavno nije bitno.
Postoje i projekcije sa pauzom u kinematografima ako će vam to olakšati gledanje, ali ima jedan još bolji elemenat: Scorsese nema problema sa puštanjem filmova na streaming servise (primjerice "Irishman" je napravljen isključivo za Netflix), pa je vjerojatno da ga već sada možete naći u streaming ponudi. Film je napravljen u suradnji Paramounta i Applea TV+.
"Ubojice cvjetnog mjeseca" je priča o američkoj izvornoj rasi, Indijancima, i to plemenu Osage ("izabranom narodu"). Nije da nije napravljeno na stotine da ne kažem tisuće filmova o Indijancima, i to svakakvih. Ovo je priča i o genocidu nad Indijancima (Osagama) - što isto nije ništa novo u filmskoj kinematografiji.
No, ovaj film je sasvim nešto drugo. Osim što je to priča o plemenu čiji članovi posve nenadano postanu najbogatiji Amerikanci otkrićem crnog zlata - nafte, na teritoriju Oklahome kamo ih je bahata američka vlada potjerala s izvornih ognjišta sadašnjih država Kentuckya, Missourija i Arkansasa (iako su Osage zapravo bile na širom području više sadašnjih saveznih država, uz rijeke Ohio, Osage i Mississippi) naravno ne imajući blagog pojma da će se tamo 20.-tih godina prošlog stoljeća otkriti nafta. Scorsese je taj sarkastični paradoks prikazao u filmu na jedan vrlo unikatan način: po Oklahomi, gradiću Fairfaxu i njegovoj okolici (koji je središte filma) potlačeni, ali zapravo prebogati Indijanci (kojima Vlada ograničava da slobodno raspolažu bogatstvom) imaju lijepe kuće, voze se u skupim i rijetkim automobilima i nakićeni su zlatom, dok im većina bijelog "američkog" stanovništa, otrcanog ili siromašnog - služi.
Zavist i pohlepa za novcem bijelog stanovništa toliko je snažna i gnjusna da ne prezaju ni pred čime kako bi se nekako domogli Osage bogatstva. Uz podršku velikog dijela korumpiranog bijelog upravljačkog tijela i administracije (uključujući i policiju) neiskusne Osage padaju na kojekakve smicalice koje im podvaljuju bijelci: od "dobronamjernih" liječnika koji ih liječe od psihoza i misterioznih bolesti "kopnjenja" (od kojih Osage umiru), do alkohola, te raznih poslovnih ponuda, te najstarijih smicalica "ženidba-udaja".
U to okruženje stiže kući za novcem gramzivi, nemoralni, priglupi i šupljoglavi Ernest Burkhart (ovdje totalno "antipatični mulac" u liku vanrednog Leonarda di Capria) nakon završetka I svjetskog rata gdje je služio kao kuhar. Od obitelji ima jednakovrijednim karakterom brata Bryona (odlično ljigavi Scott Shepherd) i "finog gospodina" bogatog ujaka Billa Halea, besmislenom i beskrajnom filozofiranju sklonog lokalnog moćnika "dobročinitelja i prijatelja Osagea", ali u pravom licu jednako pohlepnog i odvratnog lika koji također ne preza ni pred čime ali to umata u predivni celofan s raznobojnim vrpcama. Halea glumi fenomenalno i dijabolično kakav je i sam lik, u možda zadnjoj velikoj ulozi karijere, stari Scorseseov suradnik Robert de Niro.
Na ujakov nagovor, ali iz pravih osjećaja, Ernest se približuje nainteresantnijoj Indijanki Mollie kojoj postane stalan taxi-šofer. Mollie je predivna, inteligentna i draga, ali čvrsta, jedna od nekoliko sestara i svojevrstan motor svoje obitelji, no iako svjesna da će je svi bijeli muškarci snubiti radi bogatstva, na svoju nesreću, ali sretno - se zaljubljuje u Ernesta "onog s predivnim plavim očima", nećaka onog za kojeg uistinu vjeruje da je prijatelj Osagama.
Pola filma smo sigurni da je ljubav ovo dvoje iskrena, jedina neiskvarena stvar u ovoj otimačini i poluskrivenom genocidnom "smicavanju" Indijanaca, jer di Caprio uistinu djeluje priglupo ali iskreno - no stvar je daleko od istine. Lily Gladstone sjaji kao dijamant u ulozi Mollie, ali onako pritajeno, prigušeno - dostojanstveno. Gestama i mimikom lica kaže više nego što svi ostali govorom.
Film valja pogledati ako radi ničeg drugog, a ono radi ove tri glavne uloge.
Mollie tijekom filma, kao i ostale Osage obitelji, gubi redom svoje članove obitelji radi bolesti "kopnjenja" ili drugih čudnih okolnosti. Klimaks gramzivosti kada bijelci više nemaju nikakve kontrole nad sobom su direktna ubojstva: metak u čelo, metak u leđa, dizanje kuća u zrak dinamitom i sl. Usprkos teškom zataškavanju lokalnih moćnika i vlasti, Mollie, nakon što je izgubila sve svoje sestre na "čudan" način, a i sama osjeća da je truju - odlazi u Washington u audijenciju Predsjedniku SAD i zapomaže pomoć svome narodu.
Ovo je ujedno i moment u povijesti kada se stvara američka FBI organizacija, kojoj je prvi zadatak bio istraga ubojstava Osage u Fairfaxu. Zadnja trećina filma posvećena je istrazi FBI-ja, frenetičnim aktivnostima bijelaca, raskrinkavanju i razgolićivanju, kada padaju maske i kada se sve sazna, kada se više ništa ne glumi, a istina je gnjusna, bolna i razočaravajuća.
Ono najstrašnije od svega jest da i kada pogledate film, izađete iz kina - ništa se nije promijenilo. Živimo naše života kao da smo svi principijelno još uvijek u tom filmu, u filmu kapitalizma, pohlepe za novcem, ne prezanja ni pred čime. A onaj naš mikrokozmos dobrih ljudi oko nas čini taj svijet još koliko toliko podnošljivim.
