Mnogo je tih starijih bendova, pogotovo onih koji su bili dio pokreta kojega povijesno zovemo kao NWOBHM (New Way Of British Heavy Metal) jednostavno nestalo i jednako toliko mnogo njih se nikada nije vratilo i pokušalo nastaviti stvarati. Moglo bi se reći kako ih je vrijeme pregazilo i kako nisu ostavili dovoljno traga i truda kako bi ih se pamtilo. No onda se pojavilo jedno ime, dugačko i čudno ime, ako trebam priznati, a sve zahvaljujući jednom piscu. A to je Michael Moorcock, svjetski poznati pisac i tvorac jednih od najboljih i najznačajnijih djela i likova iz žanrova fantastike i znanstvene fantastike. Stoga, zahvaljujući njemu i njegovom Elricu od Melnibonéa, danas mogu pisati i uživati u albumu jednog od boljih bendova koji su potekli iz, sada gledano, davnog i drugačijeg vremena.
Tygers Of Pan Tang svoje početke upisuju negdje oko 1978. godine te će se kroz nekoliko nadolazećih godina od svog osnutka postaviti kao jedan od vodećih i značajnijih bendova pokreta kojega nazivamo NWOBHM (opis kratice u odlomku iznad, a za one koji možda žele znati više, istražujte i uživajte dalje sami). Od samog početka naovamo, bend su obilježile česte i redovite promjene u postavi te se može reći kako je svatko u bendu bio tu i tamo, tek toliko kako bi kroz nekoliko godina svog bivanja ostavio barem nekakav trag. Nije baš neki doprinos za dugovječnost i postojanost benda, ali to će vrijeme pokazati, pošto se bend razilazio i okupljao nekoliko puta od svog osnutka, sve u duhu promjena glazbenih pravaca ili manja zanimanja za glazbu u okvirima kojih su se oni držali i voljeli stvarati. Jedini stalni član (donekle) bi bio gitarist Robb Weir, koji s bendom nije bio samo tijekom sredine osamdesetih jer se imenu i izričaju pokušao dodati neki prihvatljiviji i više radijski zvuk koji se svakako nije uklapao u njegovu zamisao o bendu i pravcu kojim se trebaju kretati. No niti to nije dugo trajalo pa se može reći kako taj dio povijesti benda i nije toliko bitan... Krajem prošlog tisućljeća, došlo je do određene pobude i želje za otkrivanjem starih, ali u uhu novih bendova kojima se izgubio trag, a koji bi mogli kroz svoju predanost i trud ponovno početi puniti dvorane raznih veličina i zapremina pa čak i festivale.
Do čega je došlo, što je začudno i štoviše zanimljivo jer se tih godina i početkom novog tisućljeća nije očekivalo kako će ti „stari“ uspjeti napraviti nešto, uzevši u obzir koliko se glazba promijenila i donijela značajne promijene u izričaju i pristupu stvaranja glazbe. No nekim bendovima je to uspjelo i mnogi su se ponovno pokrenuli, a i zadovoljili veličinama publike i slušateljstva na određenoj razini. Najveći doprinos njihovih ponovnih pokretanja jest činjenica kako su pokrenuli mnoge mlađe bendove i (ne)izravno stvorili još jedan pokret koji je do današnjeg dana itekako snažan i svake godine predstavi uistinu jaka imena i albume koje svakako vrijedi popratiti, a to je N.W.O.T.H.M. (New Wave Of Traditional Heavy Metal). Svakako preporuka, pogotovo ako ste ljubitelji bendova i prepoznatljivog izričaja kojega krasi kraj sedamdesetih i početak osamdesetih godina prošlog stoljeća. Zahvaliti mi možete poslije... Nema na čemu. Nadalje, Tygers Of Pan Tang su se baš pokrenuli i počeli oblikovati dugotrajnije postave i nizati donekle dobre i praćene albume, ali nekako je uvijek nedostajalo „ono nešto“, I to nešto je došlo tek 2012. godine, nakon niza pokušaja i traženja „tog nečega“, s objavom albuma Ambush. I od tada nisu stali objavljivati odlične albume te donekle uspješno ustalivši dio postave benda, zvučati svježe i vrlo predano stvarajući albume koji stvarno zvuče dobro i puno. Posljednja četiri albuma benda mogu slobodno stajati bok uz bok s njihovim prvim ostvarenjima, a trenutna postava benda uistinu zvuči moćno i povezano, odrađujući sve svoje dužnosti kako treba. Kao što sam već i spomenuo, Robb Weir je uvijek tu i budno prati i vodi bend, a pored njega se u bendu nalazi dugogodišnji bubnjar Craig Ellis koji je član od 2000. godine), pjevač Jacopo Meille koji je s bendom od 2004. godine te noviji dvojac kojega čine gitarist Francesco Marras koji se bendu pridružio 2020. godine i bassist Huw Holding koji je s bendom od 2021. godine. Nešto stariji i nešto noviji članovi očito su uspjeli opstati i stvarati duže od većine prijašnjih postava pa se nadam kako će tako i nastaviti. Bloodlines je trinaesti studijski album kojega je bend objavio, a uz tu osnovicu u svoj opus su upisali još pet albuma snimljenih uživo te pregršt drugih formata. A kako tek album zvuči i što krije...
Bloodlines tijekom svog trajanja slušateljstvu predstavlja deset novih pjesama koje se protežu kroz četrdesetak minuta koje trebate izdvojiti i uložiti u preslušavanje i slušanje novog uratka kojega nam Tygers Of Pan Tang predstavljaju. Album je do sada popraćen tek jednim videom za pjesmu Back For Good te s dva lyric videa za pjesme Edge Of The World i Fire On The Horizon. Kao i većinu naslovnica njihovih albuma, ovu također krasi tigar u nekom obliku i prikazu koji na jednostavan, ali upečatljiv i oku primamljiv način vrlo odmjereno i pomno promatra one koji pokažu i malo zanimanja za ono što bi se moglo kriti iza omota. Svakako jedna od boljih i ljepših naslovnica koje bend ima unutar svog opusa, ako to mogu naglasiti. Iako bi se sama vizualna rješenja na omotima albuma i odabir samog imena benda danas mogli činiti djetinjasti nekima, ne možete se oteti dojmu kako sama pojava takve veličanstvene zvijeri i svega što ona predstavlja u raznim kulturama i znakovlju koje možete pronaći posvuda odiše snagom i nekom životinjskom moći koja se nekako može lako povezati i utkati u srž glazbe kakvu obožavamo i volimo. Možda se, dok ovo čitate, dobiva dojam kako pokušavam svemu pristupiti i opisati sve spomenuto previše pjesnički, ali slikovitost i boje koje ugađaju oku te neka znanja koja povezujemo s nekim pojmovima jednostavno zahtijevaju takvo nešto. Sve manje i skromnije rečeno i opisano bi samo bila lijenost i nemaštovitost. A to nekako ne volimo i ne želimo od bendova, izvođača i cijelih žanrova koje toliko pratimo i svojevrsno štujemo, zar ne? A ovdje se radi o albumu koji nije dosadan, neće vas umoriti i čini se svjež tijekom svog trajanja, a pritom njeguje sve opisne mane i vrline vremena kad je bend nastao i vremena u kojemu bend sada postoji i stvara. Nezahvalnost ovakvih bendova i cijelih žanrova koji se prate jest u tome što će vam se tu i tamo dogoditi kako se oni ponavljaju, a vi dosađujete sami sebi jer volite jednu te istu stvar. Ali, na kraju dana, tu nema ništa loše i ako vas to ispunjava i čini vaše trenutke uživanja punijima, nema se što za zamjeriti. Samo nemojte ljudima dosađivati i dokazivati kako je nešto vaše bolje samo jer se sviđa vama, a svi ostali sa svojim mišljenjima bivaju manje vrijedni i zakinuti. Takve stvari ostavite na početku srednje škole, a i tada neka to bude na skoro nepostojećoj razini.
Od ovakvih bendova očekujte dobre i pokretački nastrojene riffove te solo dionice koje se izmjenjuju tu i tamo između dvojice gitarista, isprepleteno i vođeno glasom koji daje konačni oblik pjesmama, a sve temeljeno na ponekad jednostavnoj, ali jednako tako čvrstoj i postojanoj ritam sekciji koji sve drži na okupu. Ne bih mogao izdvojiti neke vratolomije i neke onostrane stvari koje već niste čuli i koje će vas oduševiti, ali mogu naglasiti jednu riječ. Metal. Vrlo jednostavno, ali opet široko kao pojam. Ali sve je zapravo rečeno kroz tu jednu riječ i pojam koji ima značaj i možete pronaći što bi to moglo biti i što bi to moglo predstavljati. Nešto kao i naslovnice njihovih albuma... Pa to i ima neku poveznicu koja se proteže kroz ove rečenice. Može li to sve zapravo biti unaprijed smišljeno i planirano kako bi stvorilo krug riječi koji vas vodi i upućuje kako vrijedi preslušati ovaj album i vidjeti je li vam bend pod imenom Tygers Of Pan Tang do sada promaknuo? Tko zna... Ono što svakako mogu reći jest kako je bend uspio objaviti četiri albuma u nizu, bez pretjerivanja i traženja nečeg novoga, a pritom ne žrtvujući svoje početke i tako dobivamo albume koje vrijedi slušati i koji vam neće biti dosadni. Za početak, svidi li vam se ovo što čujete i što su pokazali na ovogodišnjem albumu Bloodlines, svakako vam preporučujem albume Ambush iz 2012. godine te albume Tygers Of Pan Tang iz 2016. godine i Ritual iz 2019. godine za ono što bend trenutno nudi i gdje se kreće kroz svoje stvaralaštvo, u suvremenije doba. A ako želite čuti kako je to sve počelo i kako je to sve zvučalo u počecima, za to vam preporučujem albume Wild Cat iz 1980. godine, Spellbound i Crazy Nights iz 1981. godine te The Cage iz 1982. godine. Sve ovo između je svakako preporučljivo, manje-više, ali to je sada stvar vašeg osobnog ukusa i onoga što želite čuti ili onoga što očekujete nakon što preslušate spomenuto.
S malenim zaostatkom, napokon sam uspio napisati dva osvrta i recenzirati albume bendova koji nisu toliko izvikani i koji nisu toliko poznati pa ih uistinu trebate tražiti i na kraju, voljeti ono što rade i što njihova imena predstavljaju. Nekima to trenutno ide bolje i svakako opravdava njihovo ime i godine koji imaju iza sebe, a neki su nažalost podbacili i zastranili do te mjere gdje se sve može opisati samo kao „njihov umjetnički pokušaj i izričaj“. Ljeto je nekako sporo i ponekad promjenjivo pa mi treba vremena uhvatiti nešto što bih mogao popratiti, a neki albumi tu i tamo stvarno iznenade. Do kraja godine još ima pa ćemo vidjeti što bendovi kriju i smišljaju, a i neki određene koncerti bi trebalo još doživjeti i vidjeti. Do sljedećeg puta...