Postani fan na Facebooku ako već nisi!

"Pravi detektiv" je trenutno jedan od vjerojatno najcjenjenijih aktivnih serijala HBO-a. Radi se o samostojećim sezonama, svaki put s drugim likovima, a kada se tome pridoda i općenito velika popularnost koju serijal uživa, pomalo je čudno da smo trebali čekati čak pet godina za novu sezonu. A možda je ovako ispalo i bolje jer nije stiglo doći do zasićenja i zamora gledatelja. Štoviše, izgleda da je četvrta sezona, pod nazivom "Zemlja tmine" (Night Country) postigla prilično dobru recepciju kada je HBO već najavio i petu sezonu, dok se prašina aktualne sezone još nije ni slegla.

Ali nije u početku to trebalo biti tako. Prva sezona je najprije bila planirana kao jednokratna HBO-ova mini-serija, no kako je mreža bila oduševljena njenim uspjehom, odlučili su je pretvoriti u serijal. Može biti da je upravo taj izostanak ambicioznosti, u vidu da se kreirala samostojeća serija, bez zamisli o daljnjim sezonama i velikoj budućnosti serije, omogućila da Nic Pizzolatto stvori jednu konciznu i kompaktnu priču, što se onda reflektiralo i na tome kako se pristupalo likovima i tijeku radnje.

Ta prva sezona, ako će joj neki osporiti mjesto među najboljim serijama svih vremena, onda svakako zaslužuje mjesto među najboljim detektivskim serijama. Samo što bi bio grijeh svesti prvu sezonu na whodunnit koncept jer ne samo da se toliko toga u njoj odvija, nego i zato jer su likovi napisani iznimno slojevito, umjesto da su svedeni na funkcije što je često slučaj u takvim serijama. I dok je recimo opće mjesto dati detektivu traumatičnu prošlost čija je jedina svrha stvoriti neku tenziju u radnji i pokazati ga kao izmučenog pojedinca, u prvoj sezoni ta prošlost igra vrlo aktivnu ulogu u karakterizaciji Rustina Cohlea. Navodno je Matthew McConaughey napravio analizu svog lika na preko 400 stranica da bi ga lakše mogao tumačiti. Moglo bi se tu reći štošta, od same Louisiane koja kao mjesto radnje i sama djeluje poput lika, preko odličnog soundtracka (tu prije svega mislim na "Far From Any Road" od The Handsome Family, koja je savršeno utjelovila atmosferu), do brojnih tema koje se problematiziraju, ali riječ je ipak o osvrtu na četvrtu sezonu, pa treba imati mjeru.

Druga sezona nije prošla toliko dobro, unatoč sjajnoj glumačkoj postavi (Colin Farrell, Rachel McAdams, Vince Vaughn). Mada, treba biti iskren pa reći da je nakon fantastične prve sezone vrlo nezahvalan posao napraviti slijedeći korak. Jedna je opcija da se napravi priča na istu šprancu, samo s drugom scenografijom, pa riskirati kreiranje iste stvari, samo lošije. Druga opcija traži više smionosti, a to je napraviti potpuni zaokret, za što se odlučio Nic Pizzolatto. U svoj toj smionosti nažalost se čovjeku vrlo lako pogubiti u radnji, a isto je tako teško kvalitetno razviti čak tri glavna lika u samo osam epizoda. Zbog svega toga drugu sezonu fanovi drže najslabijom, iako je po meni najveći „grijeh“ što se nastavlja na fantastičnog prethodnika. Naravno da će onda svi promatrati pod povećalom eventualno slabije strane. Bez obzira na sve, druga mi je sezona osobno bila sasvim gledljiva, sa zanimljivim likovima i pričom koja se širi od početnog ubojstva prema strukturnom problemu korupcije.

Tu dolazimo u ovom kratkom presjeku do treće sezone za koju se može reći da se vratila svojim korijenima. Radnja se opet smješta na jug SAD-a (Arkansas), a ponovno imamo i vremenske skokove koji se protežu u više desetljeća. Priča otpočinje nestankom dvoje djece 1980., a unatoč intenzivnoj potrazi, krivac tada nije pronađen. Taj slučaj obilježio je detektiva Wayne Haysa (tumači ga Mahershala Ali), koji ga nastoji riješiti i u svojoj poznoj dobi kad već oboli od Alzheimera. S obzirom na to da pratimo jedan čitavi životni vijek, fokus je u najmanju ruku na Wayne Haysu koliko i na slučaju, ako ne i više, u čemu se opet može uočiti određena sličnost s prvom sezonom. No bez obzira na neke navedene bliskosti s njom, ne bih rekao da je riječ o njenoj kopiji. To kažem jer smatram da obilježje "Pravog detektiva" nisu samo sumorni zločini (takvih serija ima bezbroj), već je vrlo važna i atmosferičnost kao takva. I u tome je bitna razlika u odnosu na prvu sezonu, koja koketira s hororom zbog svoje mračne atmosfere neznanja i nesigurnosti. Treća je sezona pak mnogo bliža drami, a melankolija postaje prevladavajući osjećaj.

I kako se četvrta sezona odnosi prema ostatku franšize? Unatoč određenim novostima, kao što je izostanak Nica Pizzolatta s mjesta redatelja iz treće sezone (zamijenila ga je Issa López), uvođenje ženskih protagonista i kraće trajanje (samo šest epizoda), jasno je da se ne može reći kako se odlučilo ići u novom smjeru. Štoviše, sama redateljica i glumci rekli su da su nastojali uhvatiti esenciju "Pravog detektiva", što zapravo pokazuje kako se u ovoj petogodišnjoj pauzi "Pravi detektiv" polako mitologizirao. I stvarno možemo lako vidjeti veliko poštovanje prema franšizi, naročito prvoj sezoni koja se ne referencira samo tzv. uskršnjim jajima, već i općom atmosferom. Pa tako dok je prva sezona samo mračna u vidu radnje, u četvrtoj se radnja odvija u doslovnom mraku polarne noći. Horor koji je pak u prvoj prisutan suzdržano i implicitno, u četvrtoj se usko isprepliće s nadnaravnim (ili barem vjerom u njega) koje praktički supostoji s realnim.

To što likovi prihvaćaju prikazivanje mrtvih kao činjenicu ruši granicu između uređenog, spoznatljivog svijeta i svijeta strave i neznanja; ruši upravo granicu koja je izvor straha i nelagode u kozmičkom hororu, na kojeg se dosta oslanja prva sezona (ponajviše na "Kralja u žutom" od Roberta Chambersa). Kada se ta granica makne, ostaje strah utemeljen na jumpscareovima, dakle trenutačnom efektu, umjesto na atmosferi samog svijeta. Naravno da to ne mora biti loše, brojni kultni horori su bazirani na tome, samo što format ovakve serije ne dopušta da nastane jedan "The Conjuring" ili "Sinister". Bez obzira na to, ova sezona nije mlaka po pitanju jeze, što postaje jasno čim se pronađu smrznuti znanstvenici sa istraživačke postaje Tsalal u pustopoljini Aljaske, goli i prestravljenih izraza lica. Najsnažniji utisak tu ostavlja istovremeno groteskna i genijalna poza u kojoj ih pronalaze, a koja podsjeća na kakvu renesansnu sliku ili možda skulpturu Laokont sa sinovima.

Traženje krivca pada na leđa Liz Danvers (Jodie Foster), ali ubrzo postaje jasno da je slučaj povezan sa nerazriješenom smrću Annie Kowtok, aktivistice protiv lokalnog rudnika koji je poguban za lokalni ekosustav i njegove stanovnike. Zbog toga se u slučaj uključuje Evangeline Navarro (Kali Reis) na koju je presudno utjecao slučaj Annie Kowtok i koja sada pod svaku cijenu nastoji zadovoljiti pravdu.

Prvih par epizoda radnja se kreće polako, ostavljajući slučaj po strani da bi se fokusiralo na razvoj likova. Isprva nije jasno zašto su svi likovi tako ljuti jedni na druge, sami na sebe, pa i na svijet. Stoga se u početku nešto teže uživjeti u likove, shvatiti njihove motivacije, kada vidimo samo njihovu nabrušenu površinu, pomalo iritantnu kad nam je nepoznat njen uzrok. Ipak, kako serija odmiče i kako upoznajemo svijet u kojem žive, možemo lakše razumjeti što ih je učinilo takvima kakvi jesu i tada napokon počinju izgledati kao ljudi od krvi i mesa.

Jedan od „proizvođača zlovolje“ svakako je lokalni rudnik u vlasništvu Silver Skya. No rudnik nije jednostrano zlo, s obzirom na to da on zapošljava dobar dio stanovništva gradića Ennisa, pa dolazi do sukoba između stanovnika kojima je dosta trovanja vode i onih kojima je rudnik jedini izvor prihoda. Kada k tome dodamo problem tretiranja domorodačkog stanovništva, očito je da se u novoj sezoni nije izgubilo jako mjesto "Pravog detektiva", a to je osjećaj za razne društvene probleme. Ali tu su možda nedostajale dvije dodatne epizode, koliko je svaka sezona "Pravog detektiva" do sada imala, jer je pitanje rudnika cijelo vrijeme brujalo u pozadini, sa sporadičnim scenama nasilja, no bez pravog fokusa na razdor unutar zajednice. Svejedno, bavljenje ekološkim temama uvijek je poželjno, naročito kada se odmakne od apstraktnih klimatskih promjena i spusti na shvatljivu, lokalnu razinu. I koliko nas god uvjeravali da osvijestimo primjerice naš ugljični otisak, realno ćemo najviše napraviti vodimo li se frazom „Misli globalno, djeluj lokalno“, što je slučaj u četvrtoj sezoni.

Zadržat ću se samo na ovim općenitim temama koje se provlače kroz seriju jer je sezona još prilično svježa, pa ne bi bio red pokvariti gušt gledanja onima koji je još nisu vidjeli. Ali što se tiče generalnog dojma, četvrta sezona je uz svoje nedostatke na kraju ispala sasvim solidno, možda za nijansu lošije od treće sezone (drugu bih sezonu ipak stavio na začelje).

Iako su mnogi rekli da je "Pravi detektiv" napravio novi zaokret s ovom sezonom, meni se više čini da su sve razlike u odnosu na prvu sezonu više dekorativne prirode. Ostaje žal što su sva uskršnja jaja vezana uz prvu sezonu naposljetku i ostala samo referencama, umjesto da ih se pokušalo ugraditi u priču. Možda najočitiji primjer neispunjenog potencijala jest s jedne strane vjerojatno najintrigantniji zločin u franšizi, a s druge strane iznimno razočaravajuće rješenje slučaja. No što bi rekli svjetski putnici: nije stvar u cilju nego putovanju. A to putovanje uključuje lutanje mračnim stranputicama Aljaske, potjeru po napuštenom jaružalu i gubljenje po ogromnom špiljskom kompleksu. Kako da to čovjeka makar malo ne zainteresira?

Uzevši obzir potencijal pokazan u ovoj sezoni, vjerujem da bi Issa López mogla napraviti i bolju petu sezonu odriješe li joj se malo ruke, a tu prije svega tu mislim na micanje tereta nenadmašive prve sezone. Kada je možemo očekivati, to još nitko ne zna. U svakom slučaju, sumnjam da ćemo ponovno čekati pet godina.

<iframe width="660" height="440" src=" https://www.youtube.com/embed/WkL7cpG2UhE?si=3JthG9hcVisFIgSn" ; title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>