Prema britanskom medijskom teoretičaru, povjesničaru umjetnosti i sociologu Dicku Hebdigeu, poznatom po jednom od važnih doprinosa razumijevanja razvoja (ponajviše) britanske kontrakulture šezdesetih i sedamdesetih opisanom u knjizi Potkultura: značenje stila objavljene 1979. godine u izdanju britanske izdavačke kuće Routledge, trenutak u kojemu subkulture, sa svojim specifičnim identitetskim obilježjima u vidu odjevnog stila, specifičnog rječnika, običaja i pogleda na život, često nastalih na sjecištima različitih socio-ekonomsko-kulturoloških interesa, započinju zauzimati značajniju poziciju unutar tržišne utakmice zajednica u kojima nastaju (ali i šire), njihov revolucionarni potencijal, kao i njihova izražajna „neposrednost“ klize iz svojih izvorišnih konteksta i preobražavaju se u novi tržišni „fetiš“; oni postaju proizvod. Katkada tome prethodi „obilježavanje“, kako to naziva Hebdige, u smislu ideološkog „usisavanja“ u probavljivi format dominantne kulture, no, ukoliko postoji ekonomski potencijal (nerijetko vezan i uz ideološki „ispušni ventil“), sudbina subkultura atomizira se u zasebne kulturološke artefakte – muziku, elemente odjevnog stila, specifičnog rječnika, obrazaca ponašanja i sl. Sve navedeno, još je vidljivije više od četrdeset godina nakon objavljivanja spomenute knjige, u razdoblju kada nema jasnih subkulturalnih identitetskih markera na koje smo navikli još do prije dvadesetak godina – od kožnih jakni (tzv. rokerice), rasparanih Levi's 501 traperica, lanaca, martensica. Čak i ako se fokusiramo samo na glazbu, možemo primijetiti kako je često nemoguće jednoznačno odrediti žanrovsku pripadnost nekog benda, a kamoli neke grupe. Fuzija stilova i njihovih derivata, čini se da je imperativ ovog našeg suvremenog doba i, koliko god to možda na prvi pogled djelovalo konfuzno i „shizofreno“, nerijetko u sebi krije autentičnost razgolićenu patvorine bezuvjetne „originalnosti“.
U kontekstu naših prostora, bilo je i ostalo, mnogo zanimljivih fuzija glazbenih žanrova, od čega su relativno rijetke bile (suvisle) kombinacije etno elemenata i nekog od derivata rocka ili panka. Još je za vrijeme prve Azre (naknadno preimenovane u Film) Štulić rado svirao obrade narodnih pjesama s prostora bivše države, kao što je i Haustor nerijetko implementirao etno elemente u svoje rane albume. Svojevrstan „zazor“ spram „narodnog“, i etno glazbe, bio je i na određen način ostao svojevrsna imaginarna opozicija „urbanog“ i „ruralnog“, dodatno potaknuta naglim rastom popularnosti tzv. „novokomponovane narodne muzike“ koja se paralelno razvijala s rockom, punkom i novim valom sedamdesetih , te onime, što je kasnije Rambo Amadeus nazvao turbo folkom devedesetih. No, i te granice su uvijek bile više-manje porozne, pa su, devedesetih elementi etno glazbe služili gotovo isključivo u svrhu identitetsko-legitimacijskog izražavanja pripadnosti nekom od naroda na spomenutim prostorima bivše države, no nerijetko dodatno resemantizirani s elementima tada popularnog tehna ili čak i rocka (dovoljno je samo prisjetiti se pjesama M. P. Thompsona).
No, uz tu kratku „mainstream“ pripovijest o fluentnosti žanrova na ovim našim prostorima, postoji i još jedna. Jedna od njih svakako je i ona o bendu Cinkuši, koji široki dijapazon zapadnjačkih stilova – od jazz-a, rock-a, world music-a pa do punk-a i reggae-a, ali i literarne uzore poput Balada Petrice Kerempuha Miroslava Krleže – inovativno spajaju sa sjeverno-hrvatskom etno glazbom u zanimljivu glazbeno-scensku fuziju, nerijetko popraćenu suradnjama s nekim od prominentnih imena ovdašnje scene poput Darka Rundeka, Igora Pavlice, Boška Petrovića, Vida Baloga, i mnogih drugih.
Tradicionalnim „međubožičnim“ koncertom (kako ga sama skupina naziva) 30.12.2022. u zagrebačkom klubu Močvara, uz podršku skupine Zlih bubnjara, i ove godine, pomalo enigmatski, privode kraju još jednu minulu kalendarsku godinu, držeći nas i ovoga puta na sjecištu želje za gotovo obrednim ponavljanjem doživljaja s uvijek drugačijih i zanimljivih prethodnih koncerata i novog, autentičnog iskustva o kojemu jedino možemo nagađati. Naime, na raznim internetskim izvorima gotovo je nemoguće naći ikakvu informaciju o nadolazećem koncertu. No, imajući na umu njihove nedavne projekte, možemo barem dodatno raspaliti maštu osvrćući se na prošlu godinu i barem naslutiti što nas (možda i/ili barem djelomično) čeka u zagrebačkoj Močvari. Nakon gotovo pet godina, Cinkuši se vraćaju s novim studijskim materijalom, najavljenim prvim singlom - Ptičekova svadba – nadolazećeg, još uvijek neimenovanog, studijskog albuma. O samom albumu, i o tome što nam spremaju, s obzirom na stanovitu „tajnovitost“ Cinkuša, možemo samo nagađati. No, pogledamo li samo na osvrt Marka Stojiljkovića za portal cineuropa.org na suradnju Cinkuša i Marka Fista, s kojim potpisuju glazbu za dugometražni igrani film Nosila je rubac črleni (2022) u režiji Gorana Dukića po scenariju Sandre Antolić, kao i film, možemo očekivati audiovizualno zanimljiv koncert, koji je poput spomenutog filma „...Začinjen emocijama, ukrašen simpatičnom animacijom i odjeven u starinski komad, glazbeno i zvučno dotjeran, ovaj je film svakako zahtjevna produkcija koja uspijeva zadržati domaći ukus i priča univerzalno razumljivu priču...dok je soundtrack koji se sastoji od jazziranih ili rockerskih tradicionalnih pjesama (i onih novonapisanih koje zvuče tradicionalno) benda Cinkuši apsolutno prikladan. Čini se da je 'Nosila je rubac črleni' bio značajan projekt za sve uključene i da se Dukić, koji itekako može napraviti simpatičan, ugodan, ali ekstravagantan film, dobro zabavio i u režiji.“
Što se samog ugođaja tiče, možda su najindikativnije riječi samog benda objavljene na stranicama kluba Močvara: „Mi smo se dobro zabavljali prilikom snimanja filma, u kojem čak malo glumimo, a super nam je bilo i prilikom stvaranja mjuze koje ima podosta. Trenutno igra u kinima po Hrvatskoj, hodite ga pogledati, baš je dobar. Ubrzo bi trebao izaći singl i video, također iz Rubca, zove se 'Ptičekova svadba' taman stignete naučiti tekst da skupa zapjevamo na dragoj nam priredbi Međubožićni koncert". U svakom slučaju nesumnjivo će biti riječ o vrlo smjelom i zanimljivom čulnom uranjanju i uživanju u toj mobilizaciji mnoštva diskurza tj. kulture; a koju, između ostalog, Dean Duda u knjizi Kulturalni studiji: ishodišta i problemi iz 2002. u izdanju zagrebačkog AGM-a, opisuje sljedećim riječima: „Različite tradicije, konteksti i dijaloške pozicije aktiviraju različite slojeve njezina značenja i kapilarno ispisuju jednu povijest znanja, institucija, moći, politike, ideologij i sustava vrijednosti. Aktiviranje tih čvorova u kojima osluškujemo dijalog određenih značenja i upotreba nije samo ispisivanje povijesti humanističkih i društvenih disciplina, nego je ujedno i znak određenih socijalnih procesa, jasan pokazatelj pregiba u povijesti društava.“
.jpg)
