Postani fan na Facebooku ako već nisi!

Rock je zanat s kojim se počinje u ranoj dobi. A i prava afirmacija često je uslijedila u ranim ili srednjim dvadesetim godinama protagonista. Ili se barem tako čini, sudeći prema biografijama mnogih prominentnih grupa i solo izvođača. Naravno, uvijek se možemo prisjetiti Iana Huntera, Cohena ili Marka Knopflera, koji su istinski zapažene diskografske karijere otpočeli relativno kasno, u kasnim dvadesetima ili ranim tridesetima (iako je Cohen još znatno ranije bio etablirani pjesnik u svojoj rodnoj Kanadi), ali nepregledno more stilski raznorodnih imena (Black Sabbath, The Rolling Stones, Bob Dylan, The Move, ZZ Top, Grand Funk Railroad, Supertrampov Roger Hodgson, Van der Graaf Generator, Celtic Frost…), koje sam navodio redom kojim bi mi padali na pamet, ostvarilo je diskografske prvijence u razdoblju u kojemu su ključni akteri imali oko dvadeset godina. Naravno, nekad je bilo lakše dobiti ugovor u tim godinama – bilo je manje konkurencije i brže se dolazilo u žižu javnosti. Ovdje ću se fokusirati na nekoliko zanimljivih albuma koji su snimljeni (ne nužno i objavljeni!) prije nego što su ključni – ne nužno svi – članovi grupa koje su ih snimile navršili dvadeset godina života.

Nisam uvrstio „Mr. Fantasy“ (1967), debitantski album Traffica, jer je jedini tinejdžer u grupi tada bio Steve Winwood, a uloga nekoliko godina starijih Davea Masona (razni instrumenti) i Jima Capaldija (bubnjevi) nikako se ne može precijeniti. Nema ni eponimnog debuta kalifornijskog Spirita iz 1968. godine. Naime, koliko su god gitarist Randy California i basist Mark Andes (tada tinejdžeri) bili važni u toj ranoj fazi grupe, nemoguće je ignorirati doprinos nešto starijih Jaya Fergusona (vokal, klavijature, udaraljke) i Johna Lockea (klavijature) te 54-godišnjeg bubnjara Eda Cassidyja, Randyjevog očuha. „Boy“ (1980) grupe U2 također neće ući u ovu selekciju jer – Bono je Bono. A većina albuma je snimljena nakon što je on navršio dvadeset (dok je The Edge još uvijek bio klinac od nepunih devetnaest). „Tubular Bells“ (1973) Mikea Oldfielda je kategorija za sebe, a o njemu je ionako već opširnije pisano na ovom portalu. Nadalje, „Endless Pain“ (1985) Kreatora je, usprkos nekim intrigantnim pokušajima sinergije thrash i (tada tek u povojima) black pristupa, ipak drugorazredan početak jedne plodne karijere. Barem po mom osobnom mišljenju; sve to može ostati otvoreno za raspravu. Pjevač i gitarist Mille Petrozza tada je bio 18-godišnjak. Tu je i Peter Frampton koji je imao 18 godina kada je njegov sastav Herd izdao prvijenac nazvan "Paradise Lost", ali riječ je o nedovoljno kvalitetnom i relativno nezrelom psihodeličnom popu. Imamo i mi svoje „konje za utrku“, npr. Prljavo kazalište, čiju su članovi svi redom još uvijek bili tinejdžeri dok se snimao njihov istoimeni prvijenac iz 1979., ali ovdje neće biti riječi o domaćim grupama. Svjestan sam nepotpunosti popisa koji je nužno određen mojim (nužno donekle limitiranim) osobnim muzičkim preferencijama.

www.youtube.com/watch?v=fRGMcVakkDc

Glenn Hughes (1951.) je posebna priča. Ostvario je ono što je uspjelo malo kojem glazbeniku. Svirao je bas gitaru i povremeno pjevao lead vokale na tri albuma hard rock/prog giganata iz Deep Purplea, imao više nego solidnu solo karijeru, surađivao s Tonyjem Iommijem i Garyjem Mooreom, a bio je i član hard rock supergrupe Black Country Communion koja je, između ostalih, uključivala i izvanrednog gitarista Joea Bonamassu. Međutim, Hughesova ozbiljnija karijera započela je u sastavu Trapeze. Nećemo ubrojiti kratkovječnu grupu-prethodnicu Trapezea, Finders Keepers, koja je 1968. objavila singl „Sadie, the Cleaning Lady“. Album „Medusa“ (1970) Trapezea najavio je buduću žestinu koja je obilježila zvuk dobrog dijela hard rock sastava sedamdesetih, ali Hughesova skladateljska vještina bila je vidljiva već na Trapezeovom eponimnom prvijencu, objavljenom nešto ranije u 1970. godini, pogotovo na nešto blažoj, zanimljivo sklopljenoj „The Giant's Dead Hoorah!“. Međutim, „Trapeze“ zapravo ne bi trebao spadati u ovaj temat jer je upravo Hughes bio jedini tinejdžer u jezgri grupe u vremenu snimanja debuta. Multiinstrumentalist Terry Rowley i pjevač/trubač John Jones ionako su ubrzo napustili skupinu. Bubnjar Dave Holland i pjevač/gitarist Mel Galley, također bitan skladatelj, imali su 21 godinu. Zapravo, jedini razlozi zbog kojih uopće navodim Trapeze su Hughesova karizma i kasnija uspješna plodna karijera, pomiješane s njegovom dobi od osamnaest godina u toj prvoj polovici 1970.

Ukratko treba spomenuti i nešto sasvim drugačije, to jest Princea i njegovo debitantsko ostvarenje, nazvano  „For You“ (1978). Dok se album snimao Prince Rogers Nelson još nije navršio dvadeset godina, dakle, još je uvijek bio tinejdžer. Fascinantna karijera svestranog multi-instrumentalista (sam je odsvirao sve instrumente na prvijencu!) još nije bila najavljena i kvalitetom, iako je bilo nešto pokazatelja talenta pop revolucionara i vještog kompilatora funk, r&b, rock i soul elemenata.

Možda bih uključio i „Metal Magic“ (1983) Pantere, ali radi se o derivativnom, šabloniziranom i poluamaterskom 80s (glam/heavy) metal kuriozitetu. Svaka čast Dimebagu koji je tada imao 16 godina, ali, usprkos mjestimičnoj simpatičnosti, pokojem dopadljivom riffu i solo dionici, kvalitetnim natruhama odjeka NWOBHM-a i povremenim blijedim naznakama budućeg čvršćeg i žešćeg stila, mora se reći da synth elementi i vokal Terryja Glazea nisu baš pripomogli prvijencu teksaške metal mašinerije. Također, pošto su black, death i grindcore sastavi poznati po tome da su njihovi članovi uglavnom bili vrlo mladi kada su objavili svoja službena debitantska ostvarenja, njima ću se posvetiti posebno, u naknadnom trećem dijelu ovog temata. Fokus će biti na Venomu (pjevač i basist Conrad „Cronos“ Lant, rođen 1963., imao je 18 godina kada je snimljen „Welcome to Hell“), Bathoryju, Deathu, Napalm Deathu, Carcassu, Darkthroneu, Emperoru, Satyriconu i Behemothu. Tom šarenom, ali veoma žestokom društvu pridodat ću važna nastupna dugosvirajuća izdanja američkih thrash ikona, Metallice i Slayera. Što se tiče Slayera, istina je da je Tom Araya već imao 22 godine kada je snimljen i objavljen „Show No Mercy“ (1983), ali zato su svi ostali članovi grupe (King, Hanneman, Lombardo) tada još uvijek bili tinejdžeri. Također, Hetfield i Ulrich iz Metallice nisu još bili navršili dvadeset godina u trenutku objave albuma „Kill 'em All“ (također iz '83.), epohalnog prvijenca kalifornijskog kvarteta. Ipak su oni osnivači i konstanta sastava, uz dužno poštovanje prema ogromnim zaslugama nešto starijih Burtona i Hammetta. Stoga su relevantni za ovu priču.

 
Britanska invazija je do 1966. već postala otrcan pojam, prve sjene psihodelije već su ušle u kompleks popularne glazbe, a tada se pojavila i mlada, zanimljiva londonska grupa koja je spajala obrasce američkog rhythm and bluesa s pop senzibilitetom i (s vremenom sve izraženijim) psihodeličnim elementima. Bila je uklopljena i u mod supkulturu. S vremenom je postala eminentna institucija britanske glazbe, neki su njezini članovi kasnije postali pripadnicima velikih sastava poput Humble Pie i The Who, a njezin je prvi album iz 1966. bio osvježavajuća kombinacija originalnih pjesama poput hitova „What'Cha Gonna Do About It“ i „Sha-La-La-La-Lee“, ili „You Need Loving“ (koja je neodoljivo podsjećala na „You Need Love“ Willieja Dixona) te obrada poput uvodne „Shake“ Sama Cookea. Mladenački entuzijazam nije bio samodostatna kvaliteta ovog izdanja. Naprotiv, originalnost u pristupu skladanju već se nazirala, pogotovo u slučaju odlične „E Too D“, distorzirane i nabrijane, ujedno kompleksne i jednostavne skladbe s pomalo prijetećom atmosferom , koja je pomalo podsjećala na The Who, ali je zapravo bila bolja od velike većine pjesama koje su Pete Townshend i njegova ekipa osmislili i snimili u tom periodu. Ekipa koju ipak neću uvrstiti u ovu priču jer je jedini tinejdžer u grupi za vrijeme snimanja debuta "My Generation" (1965) bio bubnjar Keith Moon, a Townshend je imao nepunih dvadeset samo dok se odvijala prva etapa snimanja, u proljeće '65.

Dakle, o kojoj je grupi riječ? O skupini Small Faces, naravno. Svi su članovi grupe – osim pokojnog klavijaturista Iana McLagana - još uvijek bili tinejdžeri u vrijeme snimanja albuma, dakle krajem 1965. i početkom 1966. Dakle, pjevač i gitarist Steve Marriott, basist Ronnie Lane (dvojac koji je bio najinvolviraniji u kreiranje originalnih kompozicija) i bubnjar Kenney Jones. Album „Small Faces“ bio je, dakle, izvrsna najava još većih postignuća koja će tek doći, a ne tek puki kuriozitet…

O "From Genesis to Revelation" (1969), prvom albumu Genesisa, već sam pisao. Ovdje mogu samo ponoviti da je riječ o ostavštini perioda u kojemu su članovi benda još uvijek bili svojevrsni „zarobljenici“ menadžera Jonathana Kinga. Još se nije razvio kasniji prepoznatljiv i specifičan progressive rock zvuk Petera Gabriela i društva koje je tijekom snimanja debuta imalo 17-18 godina. Međutim, radilo se o sofisticiranom, kvalitetnom i uglavnom promišljenom (za njihove godine) ugođajnom baroknom popu s dominantnim klavijaturama Tonyja Banksa. Priložen je link na pjesmu „In The Wilderness“.

Britanska blues rock scena je naprosto cvjetala u drugoj polovici šezdesetih godina. John Mayall & the Bluesbreakers bili su svojevrsni očevi scene koja je mnogo dugovala ostavštini Alexisa Kornera, pravog idejnog začetnika britanskog bluesa i persone koja je prva smisleno transferirala utjecaje velikih američkih crnih bluesera na ovu stranu Atlantika. Izvrsni Fleetwood Mac bio je svojevrstan nusprodukt Bluesbreakersa, a u ožujku 1969. objavljen je „Tons of Sobs“, prvi album mlade i iznimno talentirane grupe Free. Bili su klinci kad su se okupili, njihov je prvi nastup bila gaža u pubu Nag's Head u Londonu u travnju 1968., a najmlađeg je člana, basista Andyja Frasera (samo 15 godina u vrijeme prve svirke sastava, uz prethodno iskustvo u Bluesbreakersima!) osobno preporučio upravo spomenuti blues mecena Korner, čovjek koji je grupi i nadjenuo ime Free. Pjevač Paul Rodgers rođen je u prosincu 1949., bubnjar Simon Kirke u srpnju 1949., a gitarist Paul Kossoff u rujnu 1950. Pa vi računajte, s obzirom na to da je „Tons of Sobs“ sniman od listopada do prosinca 1968. Tako mladi, a tako kvalitetan album kojega se ne bi posramila nijedna skupina njihovih suvremenika. Upravo suprotno, malo njih je ostvarilo tako uvjerljiv, svirački sjajan i ambiciozan album. Čvrsta ritam sekcija, izuzetno talentirani Kossoff i izvrstan, opor, hrapav, ali čist vokal legendarnog Paula Rodgersa koji je zaista osjećao što znači pjevati (blues) rock, bili su sastojci odličnog recepta.

 www.youtube.com/watch?v=78MHWzUbU4k

Pjesme pune žestokog naboja („The Hunter“, „Worry“, izvanredna „I'm a Mover“) nesumnjivo su obilježile ovo izdanje, ali ne treba zaboraviti ni petominutnu „Moonshine“, pravo bluesirano atmosferično remek-djelo na kojemu se Rodgers istaknuo predanom, strastvenom i inspiriranom vokalnom interpretacijom, Kossoff vrsnim dionicama na gitari, a Kirke i Fraser ispunjavali su zadaće uobičajeno pouzdane ritam sekcije. Izmjene tempa i dinamike, tj. izmjenjivanja laganijih i tvrđih dijelova, dodatno su pojačale šarm ove izuzetno kvalitetne skladbe koju je grupa običavala svirati uživo i poslije '69./'70., i to u produljenom, još efektnijem obliku. „Tons of Sobs“ još je jedna najava genijalnosti koja će ubrzo nadoći. Tu ponajprije aludiram na album „Fire and Water“ (1970). Međutim, i prvijenac grupe Free je remek-djelo u svojoj kategoriji. Neke loše navike prvo su koštale života Kossoffa (u ožujku 1976.), a gotovo četrdeset godina  kasnije, u ožujku 2015., i Frasera. Međutim, karijera benda koji je počeo tako mlad da je valjda morao tako brzo i izgorjeti (konačan raspad zbio se 1973.) ostat će zabilježena zlatnim slovima u povijesti rocka.

 
Triumviratov „Mediterranean Tales“ (1972) naprosto mora biti uvršten u ovaj članak. Ipak je zvuk njemačkog progresivnog trojca uvelike počivao na klavijaturama (klaviru, orguljama, električnom klaviru, sintesajzeru) briljantnog Jürgena Fritza koji još nije bio navršio devetnaest godina života dok se snimao album kojega ovdje razmatramo. Bubnjaru i tekstopiscu Hansu Batheltu te tadašnjem  pjevaču i basistu Hansu Papeu usprkos. Citirat ću sam sebe: 'Prva skladba s LP-a, nazvana „Across the Waters“ odličan je i efektan patchwork sastavljen od šest stavaka. Završni („Underture“) je zapravo repriza uvodnoga („Overture“), a riječ je o Fritzovom aranžmanu popularne uvertire iz Mozartove opere „Otmica iz saraja“ (Die Entführung aus dem Serail), muzičke igre velikog kompozitora, praizvedene 1782. godine. Moglo bi se slobodno i šaljivo reći da je Beethoven hard rock, a Mozart pop. E, taj pop element uvijek pomaže u popravljanju dojma. Međutim, dašci Mozarta samo podižu već ionako visoku kvalitativnu razinu, sjajan ugođaj i efekt koji kompozicija postiže. Drugi stavak „Taxident“ označava promjenu tempa, sasvim pristojno otpjevan (od strane Hansa Papea  - koji je ujedno svirao bas gitaru - jednoga od nekolicine pjevača koji su prošli kroz Triumvirat) tekst na temu kaosa, nesreće i patnje. Agresivniji pristup ima svoje čari, a slijedi ga „Mind Tripper“, podulja instrumentalna sekcija u kojoj je evidentan utjecaj Emersonovog stila sviranja. Tempo podosta varira, ali je uglavnom relativno brz, a prisutni su utjecaji baroka, ozbiljne glazbe dvadesetog stoljeća, jazza, boogieja i bluesa, kao, uostalom, i u svim ostalim izvornim stavcima skladbe. „5 O'Clock Tea“ ponovno uključuje Papeov vokal, ovaj put uz više okusa bluesa na Fritzovim klavijaturama, a „Satan's Breakfast“ ukratko priprema teren za spomenuti, duhovito imenovani „Underture“.'

Tome bih dodao opasku o efektnim visokim pratećim vokalima – koji donose blage asocijacije na soul - u spomenutoj kompoziciji, kao i činjenicu  da i preostale kompozicije s albuma, „Eleven Kids“, „E Minor 5/9 Minor 5“ i „Broken Mirror“ imaju svoje čari, a ovdje ću priložiti srednju od njih tri. Ponovit ću, Triumvirat nije bio puka imitacija Nicea ili ELP-a. Unatoč svim sličnostima. Moglo bi se pojednostavljeno konstatirati da su Emerson, Lake & Palmer bili barokni bend, a Triumvirat romantičarski, iako je, naravno, inkorporirao i utjecaje umjetničke epohe koju je u većini Europe obilježila katolička obnova. Iako su ga neki zlobno proglašavali svojevrsnom progresivnom varijantom one hit wondera (aludirajući na album „Illusions on a Double Dimple“) to ne može biti dalje od istine. Jasno je da je grupa iz Nordhrein-Westfalena objavila barem tri visokokvalitetna albuma. Čuvajmo frazu „one hit wonder“ za pojave poput Men Without Hats ili pokojne Jeanne Deckers.

Slijedi mala digresija. „Mediterranean Tales“ je, uz neke uratke grupa poput PFM-a, Banca, Eloya ili Nektara (sastavljenog od Britanaca, ali stacioniranog u Njemačkoj) još jedan kontinentalni doprinos dokazu da progresivni rock u većini slučajeva nije bio napuhan, otužan, skaredan, kičast i pretenciozan pokušaj imitacije klasike i jazza, već hvalevrijedan pokušaj odvođenja rock glazbe u više umjetničke sfere; pokušaj odmicanja rocka od puke klupske zabave i distanciranja od ideje ''prljavog naličja'' pop glazbe, najbolje utjelovljene u Jaggeru kao idealnoj „fabriciranoj“ ikoni rock glazbe, ravnoj samo Lennonu u kontekstu prepoznatljivosti kao (dublje promišljenog?) simbola jedne kontrakulture. Međutim, to su dva svijeta, a drugi (prog) nije imao namjeru srušiti prvi (tzv. „rock'n'roll“), nego samo ponuditi nešto novo, cerebralno, zapravo – svježe. Cijela teorija o punku kao snazi koja je primarno imala zadaću dekonstruirati i poniziti progressive rock (navedimo ga kao jedinstveno usmjerenje, iako se tu krije šaroliko društvo, od čistih sympho-rockera do persona poput Petera Hammilla, svojevrsnog mračnog i emotivnog proto-punkera (!) s elementima jazza i avangarde) i vratiti kotač u neka prava, „čista“, izvorna, autohtona i neopterećena rock'n'roll vremena pedesetih i prve polovice šezdesetih godina, nepatvorena je i farsična laž.

Rock narodu i širokim masama? Uz rizik da me proglase elitistom, zašto se te mase ne bi istovremeno zabavljale uz troakordnu formu u klubovima i priučile uživanju u slušanju prog rocka? Najveći neprijatelji punka zapravo su bili sastavi poput Led Zeppelina i poneki glam rocker. Prog i punk nisu u binarnoj opreci. A tek su artizam i eksperimentiranje post-punka izdignuli nova muzička nastojanja s kraja sedamdesetih iznad duha pukog nihilizma i buntovništva… Nije slučajno da Ramonesi, wannabe-Beatlesi i jedan od najvećih blefova popularne glazbe, baš i nisu više bili klinci kada su objavili svoj eponimni nastupni album. Toliko o duhu „mladenačkog“ bunta. Annie Lennox je ipak bila u pravu kada je jednom izjavila da se u dobi od 22-23 godine već osjećala prestarom da postane „punkericom“. The Clash su bili viša srednja klasa i njima je bilo jednostavno i komforno izigravati punkere, a samo je John Lydon, dvadesetogodišnjak u vrijeme snimanja „Anarchy in the UK“ (1976), imao nešto autentično za izreći, iako je za definitivnu potvrdu te činjenice trebalo pričekati formiranje Public Image Limiteda. Uza sav svoj povijesni značaj, The Sex Pistols su umnogome bili zarobljenici utjecaja Malcolma McLarena i još uvijek nedozrelog, samodostatnog i agresivnog „Rottenovog“ cinizma i nihilizma. Treba pripaziti da ti se karijera ne svede na cinične komentare o drugima… Odakle pravo na takvu poziciju? No vratimo se temi.

Podcijenjeni „Life in a Day“ Simple Mindsa (1979) je sasvim solidan album, iako je istina da nije do kraja prezentirao istinske mogućnosti škotskog kvinteta, a dojam je donekle srozala i relativno loša produkcija. Zasigurno ga ne možemo uvrstiti u gornji dom diskografskog opusa njegovih tvoraca. Međutim, najavio je jednu blistavu karijeru. Karijeru čiji artistički vrhunci ipak ostaju post-punk/art rock remek-djelo „Real to Real Cacophony“ s kraja '79. i pametno komercijalni „New Gold Dream“ (1982). Nekim kasnijim većim stadionskim uspjesima usprkos… Moram napomenuti da izuzetno važni članovi grupe, pjevač Jim Kerr, gitarist Charlie Burchill i bubnjar Brian McGee, još nisu napunili dvadeset godina kada je snimanje albuma dovršeno, stoga itekako ima smisla navesti „Life in a Day“ u ovom kontekstu. Uvodna „Someone“ bila je dovoljno energična, poletna, pjevna i prožeta razigranim klavijaturama talentiranog Michaela „Micka“ MacNeila, a, s druge strane, odavala je dojam nedovršenog komercijalnog potencijala i nervozne (post)punkerske pomaknutosti.

„Chelsea Girl“ je još jedan biser s ovog neujednačenog uratka koji je imao svoje briljantne bljeskove. Karakteriziraju je upečatljiv refren i solidan Burchillov distorzirani riff, nadopunjen solažom i lijepim MacNeilovim klavijaturama. Nesumnjivo je riječ o više-manje uspjelom pokušaju odavanja hommagea Nico i naslovu njezinog prvog solo albuma iz 1967., a donekle se uspjelo evocirati i muzičke elemente po kojima je bio prepoznatljiv Lou Reed, njezin legendarni kolega i suvremenik. Iako je sam Kerr jednom izjavio da je zbog produkcije album u cjelini zvučao više poput Boomtown Ratsa, a manje poput Reeda. Završna „Murder Story“ započinje pulsirajućim basom, a nastavlja se uznemirujućim etapama kojima dominiraju gitara, maštoviti aranžmani i Kerrov specifičan vokal. Sve završava u ubrzavajućem kaotičnom rasplamsavanju paranoidnog štimunga, sve nervoznijih vokala i eksperimentiranja s gitarističkim efektima, a umjesto očekivanog klimaksa dobijemo prekid kada je ozračje najslađe i najintenzivnije.

Vrijedne spomena su i pjesma „No Cure“ te naslovna stvar… Klinci iz Simple Mindsa dobro su znali ubaciti male stvari koje su pridonosile ''post-punkerskoj'' nekonvencionalnosti u njihovu zvuku, dobrano naslijeđenom iz kasnih šezdesetih, ali i od tada još uvijek aktualne punk scene, kojoj je veći dio tadašnjih članova škotskog sastava i sam pripadao, i to kao dio skupine Johnny & The Self Abusers, svojevrsnih direktnih prethodnika Simple Mindsa. Uz već tada primjetnu nešto veću dozu pop senzibiliteta u usporedbi s poligonom za jetke, bizarne i nadrealne narative (često uobličene kao struju svijesti) Marka E. Smitha, nabrijanim, prevratničkim i revolucionarnim sastavom Gang of Four, ciničnom borbom Public Image Limiteda protiv same etablirane ideje mainstream pop glazbe ili pak maksimalnom sklonošću eksperimentiranju – i u glazbenom i u poetskom smislu - američkog Pere Ubua. Međutim, oba albuma koja su Jim Kerr i ekipa objavili 1979. imaju dovoljno avangardne oštrice i barem se donekle mogu ravnopravno mjeriti s nešto utjecajnijim pločama netom spomenutih grupa, izdanima iste godine. U kvalitativnom smislu ne zaostaju mnogo za njima, posebice spomenuti „Real to Real Cacophony“. Iako se zna što su značili PiL-ov „Metal Box“, „Entertainment!“ grupe Gang of Four, "154" Wirea i „Dragnet“ The Falla. Naravno, treba spomenuti i „Unknown Pleasures“ Joy Divisiona, na kojemu je odličan, ponekad paradoksalno plesni bas Petera Hooka lebdio oko tamnih i tmurnih vizija Iana Curtisa… Za kraj bih naveo jedan kuriozitet. MacNeil, bivši klavijaturist Simple Mindsa, naučio je engleski tek kada je krenuo u školu. Naime, u njegovoj se obitelji s otoka Barra tradicionalno govorio samo škotski gaelski jezik (gaidhlig).

Def Leppard je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih ponudio osvježavajući hard rock zvuk koji je mnogo dugovao tipičnom zvukovlju dekade na izmaku. U rasponu od Queena, preko američkog arena rocka iz te epohe, do Judas Priesta, svojevrsnih praotaca NWOBHM scene kojoj je nominalno pripadao - ali se relativno brzo iz nje izdignuo i posvetio amerikaniziranom komercijalnom hard rocku/heavy metalu - i mladi sastav iz Sheffielda. Def Leppard su tada, oko nastupnog albuma „On Through the Night“ (1980), krasili mladenački entuzijazam, osjećaj za duh autentičnog rock'n'rolla uz proplamsaje prave metal žestine i (već tako rano) evidentan komercijalni potencijal, iako ne još prožet bombastičnim i zaraznim refrenima kao na kasnijim, ponekad suviše ljigavim i popičnim hitovima („Photograph“, „Pour Some Sugar on Me“, „Animal“ itd.) s albuma poput „Pyromanie“ (1983), „Hysterie“ (1987) ili „Euphorie“ (1999). Međutim, izvrsne bona fide rock himne s nadahnutim solo dionicama, čvrstim i dopadljivim riffovima te više ili manje pamtljivim refrenima, poput „Hello America“, „Rock Brigade“, „Wasted“, „Rocks Off“, ili pak završne sedmominutne „Overture“, zanimljive i nešto kompleksnije skladbe s par efektnih izmjena tempa, čija je bolja verzija ipak sadržana na premijernom EP-u Def Lepparda, nazvanom – „The Def Leppard E.P.“ (1979).

Dakle, mogu se složiti s jednim komentarom koji je ukazao na činjenicu da je „On Through the Night“ reprezentativni uzorak Def Lepparda iz faze u kojoj je band još imao muda. Pošto su svi članovi grupe osim bubnjara Ricka Allena (koji je kasnije – 1983. – ostao bez ruke u prometnoj nesreći) sudjelovali u skladanju pjesama, a samo je pjevač Joe Elliott prevalio dvadeseti rođendan u trenutku dovršavanja snimanja albuma o kojemu je ovdje riječ, može se reći da su „On Through the Night“ zaista realizirali nadobudni i ambiciozni tinejdžeri. Naime, ploča je snimljena u prosincu 1979., a Steve Clark (gitara), Pete Willis (gitara) i Rick Savage (bas gitara) tada su imali devetnaest godina, dok je spomenuti bubnjar Allen imao samo šesnaest! Willis je zbog alkoholizma izbačen iz grupe tijekom snimanja trećeg albuma „Pyromania“, a Clark se 1991. predozirao kodeinom, ali to je već druga priča…

Mnogi su reperi počeli u mladim godinama, ali LL Cool J je počeo snimati svoj debitantski album „Radio“ već u dobi od šesnaest godina. Objavljen je u studenom 1985., kada se James Todd Smith već približavao osamnaestom rođendanu (rođen je 14.1. 1968.), ali to je još uvijek bila dob poletarca. Ukratko, riječ je o jednom od ključnih albuma u povijesti hip hopa. Može se reći da je tzv. Old school, obilježen utjecajima disca i funka 70-ih, sintesajzerima i specifičnom party atmosferom, ustupio je mjesto tzv. New school usmjerenju, obilježenom sintezom minimalističkih ritmova ritam-mašine i sampleova koji su sve češće prikupljani iz univerzuma „čiste“ rock glazbe. Tada mladi producent i rap (ali i metal) entuzijast Rick Rubin udružio se s cool Jamesom kojega su voljele dame te su zajedno kreirali jedan od najvažnijih hip hop albuma svih vremena. Na „Radiju“ su ipak bili prisutni neki sampleovi iz pjesama funk(y) izvođača: „Pump Me Up“ Trouble Funka i „Good Times“ Chica na „Rock the Bells“ (koja je, istina, sadržavala i uzorke iz AC/DC-eve „Flick of the Switch“ i „Take me to the Mardi Gras“ - vrlo popularno izvorište sampleova za repere - velikog smooth jazzera Boba Jamesa) te Incredible Bongo Bandova funky obrada instrumentala Shadowsa „Apache“ u „You Can't Dance“. A Dio Princeove „Irresistible Bitch“ našao je put do ovog albuma u sklopu stvari nazvane „Dangerous“. Međutim, u „That's a Lie“ uvršten je sample Yesovog hita „Owner of a Lonely Heart“. Ogoljena, sirova i minimalistička produkcija Ricka Rubina davala je posebnu čar ovom važnom uratku s kojega su se posebno izdvajali singlovi „I Can't Live Without My Radio“, „I Can Give You More“, „Rock the Bells“, „I Want You“, „You'll Rock“ i „I Need a Beat“.

U vremenu u kojem se hip hop još nije do kraja izvukao iz njujorškog underground okruženja The Beastie Boys su predstavljali sasvim specijalan slučaj. Tri bijelca židovskih korijena stvorila su izvanredan album koji je demonstrirao pametno korištenje sampleova u rasponu od funka do hard rocka i praktički pionirski (veoma uspješan) pokušaj sinergije uzbudljivih i duhovitih rap rima te energičnih hard rock riffova. Uz kolaboraciju Aerosmitha i grupe Run DMC na pjesmi „Walk This Way“, veoma popularni „Licensed to Ill“, objavljen u studenom 1986., bio je, dakle, pravi kamen temeljac crossovera rocka i rapa. Hitovi poput „No Sleep Till Brooklyn“ - na kojoj je gostovao gitarist Kerry King iz Slayera - ili „(You Gotta) Fight For Your Right (To Party)!“, zajedno s efektnim sempliranjem klasika poput „When the Levee Breaks“ i „The Ocean“ Led Zeppelina, „Low Rider“ Wara ili „Down on the Corner“ Creedence Clearwater Revivala u duhovitim brojevima poput "Rhymin & Stealin", "Slow Ride" i "She's Crafty", dodali su jedinstven šarm ovom relevantnom i simpatičnom ostvaraju. Jedini član koji je još uvijek bio tinejdžer dok se album snimao je Ad-Rock (Adam Horovitz), ali ovo izdanje ipak zaslužuje kratak i sažet osvrt u ovom kontekstu. Producent i koautor većina pjesama bio je sveprisutni Rick Rubin.

I za kraj prvog dijela slijedi Kyuss. Gitarist Josh Homme, basist Nick Oliveri i bubnjar Brant Bjork još nisu bili navršili dvadeset godina života dok se snimao „Wretch“ (1991), debitantski album jednih od pionira stonera. Štoviše, Homme je tek napunio osamnaest. Neke pjesme s izdanja već su bile sadržane na EP-u „Sons of Kyuss“ (1990). Što reći? Masivni i teški riffovi umjerenog tempa (na pjesmama poput sjajnih „I'm Not“ i „Son of a Bitch“) pomogli su izgradnji i definiranju onoga što danas nazivamo stonerom, a brže stvari s utjecajima thrash metala, poput „(Beginning of What's About to Happen) Hwy 74“ i „Love Has Passed Me By“, sadrže upečatljive stihove i pamtljive riffove. Blijeda produkcija nije potpuno vjerno prenijela Kyussov opak, prljav i sirov groove, ali mlada grupa čija je originalna namjera bila svirati punk s utjecajima heavy metala utirala je nove staze već ovim ostvarenjem, a kamoli idućim superiornim uratkom, albumom „Blues for the Red Sun“ (1992). Iz pustinje južne Kalifornije do cementiranja cijelog jednog žanra i pretvaranja u rasadnik članova za mnoge značajne muzičke kolektive, od Queens of the Stone Age do Eagles of Death Metal… Treba napomenuti i činjenicu da je „Wretch“ objavljen pod etiketom male diskografske naklade Dali. Dakle, u drugom dijelu kolumne slijede prethodno spomenuti ''metal klinci'' – od Slayera i Metallice do Emperora, Satyricona i Darkthronea.