Postani fan na Facebooku ako već nisi!

Galerija

THE SISTERS OF MERCY (+ The Virginmarys) - Zagreb, Boćarski dom, 05.11.2023. - galerija by Anastazija Vržina

Svakako se u potpunosti i bez zadrške može napisati i reći kako je jučerašnja večer bila posebna i kako je značajna kao jedan dobar zaključak tjedna iza nas te označitelj tjedna koji je tek počeo. No, isto tako se može napisati i reći kako su očekivanja bila podijeljena i moglo se vidjeti kod okupljenih na licima kako s mješavinom uzbuđenja i oklijevanja pune zagrebački Boćarski dom, sve u nadi kako će prisustvovati koncertu jednog od bitnijih i značajnijih bendova jedne subkulture i cijelog jednog naraštaja. Ono što smo imali prilike jučer čuti i vidjeti vjerojatno nas je sve doma otpratilo s nekoliko pitanja, ponekim upitnim pogledom te opravdanjem bojazni koju je, barem polovica okupljenih, imala...

Prvenstveno, odabir Boćarskog doma je bio pogodak po dosta točaka, izuzev činjenice što u dvorani nije bilo zraka i s vremenom koje je protjecalo kroz večer postalo je sve nesnošljivije zbog topline i zagušljivosti. Ovo mi je bio i prvi susret s ovom dvoranom i svidjela mi se njezina izvedba, mjesto gdje se nalazi te zapremina ljudstva koju može podnijeti. Iako se s parkiralištem, koje je bilo omogućeno, ali s nedovoljno parkirnih mjesta za jedan rasprodani koncert, trebalo malo snaći, to je na kraju samo oduzelo malo vremena i uz malo snalaženja se pronašlo privremeno odgovarajuće mjesto. No to je sada manje bitno pa ću se ponovno osvrnuti na ono započeto u prvim recima ovog odlomka. Prozračnost (točnije, nedostatak istog) i zagušljivost, popraćeni s vrućinom koja je na trenutke bila podosta nesnošljiva, svakako su utjecali na raspoloženje većine okupljenih i to se moglo čuti i vidjeti pa bi se takve stvari trebale riješiti u skorašnje vrijeme, uzmemo li u obzir kako sve više značajnih izvođača i bendova dolazi u Hrvatsku i kako bi se u Zagrebu mogli održati koncerti za koje je ovakav prostor „kao stvoren“, ali sa svojim manama i propustima. Sve ovo je samo dobronamjerna i iskrena opaska.

No, kako se sada dobar dio izvještaja ne bi temeljio na opisu propusta i tehničkih pitanja vezanih za samo mjesto održavanja koncerta, idem dalje... Za početak večeri i pripremu okupljenih bio je zadužen britanski dvojac pod imenom The Virginmarys, kojega tvore gitarist i pjevač Ally Dickaty i bubnjar Danny Dolan. Do sada su objavili nekoliko EP formata te tri studijska albuma. Tijekom vremena kojeg su imali s okupljenima, predstavili su sebe i svoj rad kroz podosta glasan i izravan pristup, a dijelu publike su se svidjeli pa se u prvim redovima ispred pozornice mogla vidjeti pokoja ruka u zraku i poneki pokret u zadanom ritmu. Naravno, sve se to može svesti na jako malene brojke, pošto po razgovorima koje sam imao prilike čuti, većina ljudi s kojima sam bio okružen nije niti znala kako postoji predgrupa pa je to bilo malo čudno za čuti, ali i nekako nejasno i neshvatljivo, uzmemo li u obzir kako je dvorana Boćarskog doma itekako bila popunjena za vrijeme ovog dijela večeri. Ipak se ovdje radi o rasprodanom koncertu, ali je ugodno bilo vidjeti kako su se ljudi na vrijeme odlučili na dolazak i odgovarajuće pripreme prije nego li se The Sisters Of Mercy pojavi na pozornici. Pošto bih se još malo osvrnuo na nastup koji je odrađivao dvojac iz The Virginmarys ispred nas, volio bih napomenuti kako su se trudili i uistinu se moglo čuti kako im je drago biti pred mnogobrojnom publikom koja ih je tu i tamo podržala, ali neću vam lagati kada napišem kako je taj nastup tu samo kako bi popunio večer. Nažalost, oni su još jedan od onih bendova koji smatra kako je imati što manje ljudi unutar benda dobra zamisao i kako bi baš oni mogli biti iduća „velika stvar“. No itekako su mnoštva i publike diljem Svijeta upoznate s takvim glazbenim pokušajima i bendovima koji su imali takvu priču i koji su uspjeli istu predstaviti na nešto bolji ili nešto lošiji način. Ukratko, tu se ne radi o nekome ili nečemu što oduzima dah i što će pokrenuti nezaustavljivo mnoštvo oduševljenja spram izvođača ili benda. Nažalost, ne. Bojim se kako je po pitanju tih pristupa glazbenom stvaralaštvu i pojavi pred publikama došlo do određene zasićenosti i kako to neće ići u korist mnogima. Stoga, ukratko, bend se pojavio i predstavio svoj rad pred skoro punim Boćarskim domom te se u nekoliko navrata zahvalio okupljenima i napustio pozornicu. Nakon toga se ubrzano i u što većem mraku radilo na tome kako bi se pozornica i sve potrebno pripremilo za dolazak nositelja večeri, odnosno onih zbog kojega se publika i okupila u tolikom broju. The Sisters Of Mercy preuzima večer...

No sve kroz pola sata odgode i kašnjenja od predviđenog i objavljenog rasporeda. Iako se preko razglasa kroz dvoranu cijelo vrijeme širio ambijentalni zvuk i atmosferične melodije koji su trebale popuniti prostor dok se razgovori, razmjene dojmova i mišljenja te šetnje do šanka ne nadglasaju pojavom benda i početkom koncerta, u tih pola sata je itekako postala jasna i neizbježna ona zagušljivost, nedostatak zraka i vrućina unutar prostora u kojem smo se nalazili. No, odjednom, ambijentalnim zvucima i atmosferičnim melodijama je došao kraj i na pozornici se pojavio The Sisters Of Mercy. Prvo se pojavio instrumentalni i „računalni“ dio benda, a to je gitaristički dvojac kojega čine Ben Christo i Kai te Chris Catalyst koji je bio zadužen za upravljanje i vođenje poznatog sustava koji se krije iza imena Doktor Avalanche. Nakon njih nas pozornicu dolazi i pjevač Andrew Eldritch, također osnivač te jedini izvorni član koji je vodio bend kroz sve ove godine. Može se reći kako nas je bend, kao i dobar dio prethodnih datuma na turneji, počastio i upotpunio povećim popisom pjesama koje su izvodili i po tom pitanju nisu štedjeli. Uspjelo se tu navući skoro sat i pol koncerta, uzmemo li u računicu i jedan odlazak s pozornice, sve u svrhu povratka i značajnog zaključka koncerta. Naravno, uz pjesme koje se moglo pronaći na njihovim dijelovima opusa, ta tri EP-a i tri studijska albuma koji su malobrojni, ali itekako bitni i značajni za razvitak mnogih (pod)žanrova i supkultura te glazbe općenito, vrijedi spomenuti i pjesme koje ćemo jednom možda i čuti snimljene i objavljene na tom dugoočekivanom četvrtom studijskom albumu, ako do njegovog snimanja i objavljivanja ikad dođe... Bend, barem ljudi koji čine bend i koji se trude kako bi to sve izgledalo donekle posloženo i skladno, svoje dužnosti odrađuje na razini zadatka i kako im je rečeno. Nema tu nikakvih pretjerivanja i nema tu kreativnog čina koji će ih upisati među imena koja će krojiti nove pravce i pokrenuti usnule glazbene izričaje iz prošlosti ka novom pokretanju i ustanku, barem u nastojanju buđenja stare slave i osvježavanja minulih vremena. Oni su tu kako bi Andrew Eldritch mogao odraditi svoje i publikama još jednom predstaviti ostavštinu u rad koji je The Sisters Of Mercy ostavio Svijetu u nasljeđe u razdoblju između 1980. godine i 1990. godine. Naravno, iako to nije predstavljalo većini okupljenih nikakav problem, što se instrumentalnog dijela benda tiče, meni osobno najviše smeta postojanje stroja kao što je Doktor Avalanche. Ne mogu si to prihvatiti i ne mogu zamisliti kako se za potpunost benda ne mogu pronaći oni dovoljno predani i željni sviranja u bendu s ovakvom poviješću i utjecajem te kako se ne mogu pronaći pravi ljudi koji bi stali iza klavijatura, bubnjeva i bass gitare. Kada sva tri ovdje navedena i spomenuta instrumenta zamijeni jedan čovjek iza već spomenutog stroja, nekako mi se čini sve površno i jednostavno, kao kada bi postojalo kako bi se nešto odradilo i kako bi se publikama predstavi samo privid i blijeda sjena benda i minulih vremena koja su, očito, sve dalje od i iza nas. Možda bi se i to moglo vidjeti kao neko olakšanje posla i lakše rješenje od međuljudskih odnosa, ako se traže neke isprike, ali isprika ne bi trebalo biti u stvaralaštvu koje nešto znači i koje mnogima znači mnogo. Stvarno mnogo... Stoga to nekako ne mogu i neću prihvatiti pa ćemo reći kako je to jedan od propusta.

Drugi, veći propust, svakako je glas i mogućnosti istoga koje danas ima Andrew Eldritch. Točnije, nepostojeći glas i nemogućnosti istog. Možda će se ovdje i nakon čitanja pronaći oni koji žele stati u njegovu obranu i koji će napasti moju iskrenost i izravnost koju imam u ovom izvještaju, ali to vam niti po jednoj točci koju ste zamislili neće proći. Svaki izvođač i bend koji drži do sebe, drži i treba držati do svojih obožavatelja i ljudi koji se okupljaju kako bi ih vidjeli. Za to su izdvojeni vrijeme, novac i trud s obje strane sigurnosne ograde te se oni s pozornice trebaju itekako zahvaliti okupljenima jer mi smo ti koji ih na kraju dana ispunjavaju i upotpunjuju. A oni prisutni i okupljeni svakako trebaju podržavati i podupirati one izvođače i bendove koje vole i koje cijene. Na koji god način to mogu, koliko im mogućnosti dozvoljavaju i koliko su voljni. I to je onda, nazovimo to tako, poštena i ravnopravna razmjena. Postojanja i života od nostalgije i sjećanja nema bez nastavka života i postojanja u sadašnjost, stvaranja budućnosti i stalnog stremljenja ka tome gdje smo bolji nego li smo bili jučer. Možda to zvuči pretjerano poetično i previše pjesnički nastrojeno, ali to je istina. Zbog toga sa žalošću mogu napisati kako se ovdje radi o koncertu koji je lako zaboraviti i koji je samo podsjetnik kako, nekada, treba stati prije nego li se uništi ono što vrijedi. Ili nastaviti, što itekako i uvijek više podržavam, ali se onda tome treba posvetiti u potpunosti i paziti na ono što se radi, kako se tome pristupa i kako sve to podići na dostojnu razinu koja opravdava nečije ime i ono za što slove i iza čega stoje. Tako barem ja gledam na samo postojanje i život, ne ograničavajući se ovdje na glazbu ili na bilo koji drugi vid umjetnosti. Ovo je trebala biti večer posvećena onima koji su odrasli uz ovu glazbu i koji su vidjeli ovaj bend uživo kroz minula desetljeća te večer koja je nama mlađima trebala potvrditi neke stvari o veličini i značaju nekih imena. Nažalost, ništa od toga nije zaživjelo i ostao je samo privid onoga što je bilo te što je moglo biti.

A vrijedi se osvrnuti i na one zadužene za zvuk u dvorani te kako je netko opet „spavao“ na svom radnom mjestu i nije posao odrađivao kako treba i kako bi mu trebao pristupiti, kako bi sve to imalo neki odraz na barem taj dio večeri, ali u dobrom smislu. Ovako je sve, pogotovo dok je na pozornici bio The Virginmarys, mutno i nedovoljno jasno. Istina, niti jedna razina predanosti poslu nije mogla spasiti to kako zvuči Andrew Eldritch, pogotovo na dijelovima gdje je gutao riječi ili iste režao do te mjere gdje je to izbijalo iz zvučnika, a dok se ostatak benda jedva i pretiho čuje, sve dok pokušavaju i kroz trudi nastoji pratećim glasovima sve to donekle ispraviti. Isto jedna od dobronamjernih i iskrenih opaski koje svakako vrijedi spomenuti. Što još vrijedi spomenuti... Ah, da! Popis pjesama. Popis pjesama je svakako hvalevrijedan i neizbježan dio dobrih stvari prošle večeri, a on je izgledao ovako:

01. Doctor Jeep & Detonation Boulevard

02. Don't Drive On Ice

03. Ribbons

04. Alice

05. Summer

06. Dominion (Mother Russia)

07. I Will Call You

08. Marian

09. Eyes Of Caligula

10. We Are the Same, Susanne

11. More

12. I Was Wrong

13. Here

14. Crash And Burn

15. On The Beach

16. When I'm On Fire

17. Lucretia My Reflection

18. Temple Of Love

19. This Corrosion

Važna napomena i podsjetnik o tome kako opravdanje nisu niti godine, a bome niti turneje koje se odrađuju mjesecima i na nekoliko kontinenata. U svibnju ove godine nas je u Zagrebu posjetio i The Mission, bend jednakog značaja i bend koji je čak dijeli članove s The Sisters Of Mercy. Ono je bio koncert vrijedan pažnje, posjećivanja te svakako puno bolji cjelokupni događaj koji mi je itekako ostao u lijepom sjećanju kao nešto što je dogovoreno, odrađeno i zaključeno kako treba, na obostrano zadovoljstvo benda i svih okupljenih ispred njih. Za sami kraj, što reći i pritom barem nekako i s nekom razinom ugode zaključiti ovaj izvještaj... Imali smo priliku vidjeti The Sisters Of Mercy, bitan i itekako značajan bend koji je kroz svega nekoliko albuma i ostalih formata uspio stvoriti ostavštinu koja će itekako ostati zapamćena i vrijedna spomena kroz desetljeća koja dolaze. Žalosti me i veseli u isto vrijeme ta činjenica kako ponovno ljubav i predanost publike u Hrvatskoj još jednom spašava obraz izvođačima i bendu, zanemarivši pritom svako svoje mišljenje i stav kojega svatko od nas ima, prepuštajući se samo glazbi i onome što nas pokreće. I to je nešto prekrasno i to svaki ovakav koncert čini podnošljivim. Stariji naraštaji barem kroz jednu večer mogu tu i tamo ponovno proživjeti svoju mladost i sjetiti se nekih, možda, boljih i bezbrižnijih vremena, dok mi mlađi možemo barem malo dobiti prozor u vrijeme prije nas, vrijeme koje je bilo i koje sada postaje samo lijepo sjećanje i sjena prošlosti... Sjena koja može biti dobra i poučna, ako se u njoj ne izgubimo i ne dozvolimo istoj iskrivljavanje stvarnosti i činjenica. Ali, tko zna! Možda idući put bude bolje. Možda se jednom shvati koliki značaj i utjecaj ima nešto i koliko netko nekome znači. Kraj godine se sve brže i više bliži, a tu je još nekoliko koncerata dragih nam izvođača i bendova pa bi to trebalo čuti i vidjeti, a i nekoliko albuma se još treba pojaviti te iste treba preslušati. Do sljedećeg puta...