THE MISSION, Phantasmagoria - Boogaloo, 09.05.2023. - galerija
Usudit ću se napisati kako je ovo bio jedan od najljepših koncerata na kojima sam ikada bio u svom stažu jednog posjetioca takvih dogaÄ‘anja. The Mission nije razoÄarao, opravdao je sve godine postojanja iza sebe i nama uživo potvrdio kako se isplatilo Äekati i kako se isplatilo zadržati kartu za koncert koji je najavljen pred nekoliko godina, ali je odgaÄ‘an zbog svima nam znanih razloga. Iako s odgodom od zadanog vremena poÄetka zbog nekih tehniÄkih poteškoća, Phantasmagoria i The Mission su svakako svima uljepšali taj utorak i olakšali sredinu radnog tjedna koji je bio iza i ispred nas. Dalo bi se tu još podosta napisati o samom putovanju u Zagreb i o putovanju natrag u Rijeku, no s time ću se strpjeti do kraja izvještaja...
Za poÄetak veÄeri je bilo zadužen zagrebaÄka Phantasmagoria, bend koji sve manire i znaÄenje ove subkulture u svom izriÄaju dijeli s publikom od 1988. godina, kada su i osnovani. Krenuvši sa svojim koncertom nešto prije 20:00, bend nas je proveo kroz svoj opus i već tijekom svog nastupa lijepo ispunio prostor zagrebaÄkog kluba Boogaloo. To se uistinu rijetko viÄ‘a s bendovima koji imaju tu podosta nezgodnu ulogu zagrijavanja publike u veÄer ispred njih te sviranja ispred benda koji je glavni akter nekog dogaÄ‘aja. No publika je bila tu, bend je svakako odradio svoje kako treba i Äak sam u publici mogao Äuti ljude koji svojim glasovima prate pjesme koje je bend izvodio pa to nekako upotpunjava sam doživljaj njihovog nastupa. I od samog poÄetka je veÄeri to je stvorilo jedan ugoÄ‘aj i jedan osjećaj potpunosti i nagovijestilo kako će veÄer biti jedna od onih za pamćenje. Istina, priznajem, ovo sam sve uspio zakljuÄiti i primijetiti iz druge polovice njihovog bivanja na pozornici. Prva polovica nastupa je imala tu nezgodu što je promet i put oduzeo više vremena od zamišljenog, ali eto... Barem sam napokon uspio vidjeti nastup ovog benda, pogotovo nakon slušanja o njemu od njihovih vršnjaka i naraštaja nakon koji su više upoznati s njihovim stvaralaštvom i doprinosom ovoj osebujnoj i iznimno zanimljivoj subkulturi koju, iskreno, tek zadnjih godina poÄinjem pomnije istraživati i prouÄavati. Tijekom jednog izvještaja s nekog od koncerata u minulim godinama iza nas sam se pitao zašto Tomi nikada nije s Eksodusom i/ili Phantasmagorijom objavio studijske albume koji bi više obilježili i oznaÄili njihov doprinos zagrebaÄkom „podzemlju“. Odnosno, mislim kako sam pred dva dana i dobio neki odgovor na to sve, a i poÄeo sam stvari shvaćati drugaÄije kako godine idu pa se sve nekako poklopilo. Underground je oÄito bio cilj i jedina svrha postojanja svih ovih godina. Svirati, stvarati i reći bez uljepšavanja sve što se ima za reći i prikazati stvari onakvima kakve one stvarno jesu, a pritom ne ovisiti o izdavaÄkim kućama, i tome sliÄnih ustanova. Možda je to samo moj idealistiÄki trenutak koji pokušavam opisati, ali nekako vjerujem kako je to zapravo objašnjenje svega... ÄŒlanovi benda su svoj nastup odradili kako treba i bez pretjerivanja, izravno i na razini, sve u manirima onoga što predstavljaju, a u publici sam Äuo samo pohvale i osvrte na to kako svakom godinom zvuÄe sve bolje i punije. Nadam se kako te pohvale nisam naivno shvatio kao sarkazam, no vjerujem kako nisu ljudi toliko zajedljivi. Uostalom, možda to i nije toliko bitno, jer se na bendu vidjelo kako uživaju i kako će zadovoljni otići s pozornice te istu pripremljenu ostaviti za The Mission. Kraj njihovog koncerta je obilježilo predstavljanje Älanova/ica benda, njihova novija pjesma pod imenom Ode To The End Of The World i sada već tradicionalna i neizbježna obrada Mizarove svevremenske pjesme Devojka od bronza. Bend je napustio pozornicu ispraćen pljeskom i skandiranjem, pozdravivši tako publiku koja je dobila svoj trenutak za predah i naruÄivanje pića te poneki komentar i razmjenu mišljenja uz cigaretu ili dvije, a The Mission će na pozornicu stati u 21:30 te pokrenuti publiku u nezaustavljivi koloplet plesanja, pjevanja i sveopćeg uživanja kroz stotinjak minuta koncerta kojega su nam pripremili. Nisam niti znao koliko ću oduševljen biti na kraju veÄeri...
Za poÄetak, The Mission... Tko je to? Tko su oni? Vjerojatno pitanja koja ne treba odgovarati za ljubitelje i slušateljstvo ovog benda, ali možda se pojavi netko mlaÄ‘i i vrijedi spomenuti neke crtice iz povijesti ovog benda. Pošto sam u publici vidio mnogo mlaÄ‘ih lica, mlaÄ‘ih Äak i od mene, veseli me saznanje kako se vjerojatno u naraštajima mladih još krije strast i želja za dobrom glazbom koja ne podilazi onome „što svi slušaju“, a s godinama ne gubi na svojoj izvanrednosti i kakvoći. Ukratko, The Mission je bend koji su osnovali gitarist i pjevaš Wayne Hussey te bassist Craig Adams nakon što su otišli iz benda The Sisters Of Mercy 1986. godine. Iste će godine bend upotpuniti gitarist Simon Hinkler i bubnjar Mick Brown, a i album prvijenac imena God's Own Medicine će svakako zaokružiti uspješnost i znaÄaj te godine. Iako će se bend kroz godine koje slijede nekoliko puta razići i ponovno okupiti, sve zbog osobnih razloga ili samog glazbenog tržišta i promjena na istome, osnovica benda sveopći voÄ‘a ostaje Wayne Hussey. Postava se Äesto mijenjala, ali diskografija i opus koji bend iza sebe ima za sada nikada nije patio pa se ne može reći kako je Wayne Hussey samo živio od imena benda i starih albuma koji su ljudima nešto znaÄili. Tako je The Mission u svoju ostavštinu upisao jedanaest studijskih albuma, skoro jednako toliko albuma snimljenih uživo te pregršt ostalih nosaÄa zvuka. S obzirom na turbulentnost i neizvjesnost benda u nekoliko navrata, to su stvarno pozamašne brojke pa ne manjka glazbe u kojoj možemo uživati. Od 2011. godine su se u bend trajno vratili Craig Adams i Simon Hinkler, a posebnost ove turneje je trebao biti i povratak Mick Browna, no on je u tom naumu sprijeÄen zbog bolesti. Stoga se bendu u pripremama i samoj provedbi turneje, od prošle godine, službeno prikljuÄio mladi bubnjar Alex Baum. Iako se nešto šuška o tome kako se ovdje radi o mogućoj posljednjoj turneji ovih razmjera od strane benda, treba uzeti u obzir kako je Wayne Hussey isto govorio u nekoliko navrata posljednjih desetak godina, ali se iskreno nadam kako do toga neće doći i kako ćemo imati priliku vidjeti ovaj bend još koji put. Mislim kako je i publika u Zagrebu to potvrdila i pokazala bendu, a sada ostaje samo nadanje... ÄŒak sam se našao i u društvu ljudi koji su bend gledali nekoliko dana ranije u Ljubljani pa moje rijeÄi još dobivaju dodatne dokaze predanosti ljubitelja i slušateljstva ovog benda.
Što se samog koncerta tiÄe... Prekrasno. To je najbolja i najiskrenija rijeÄ kojom mogu opisati svoj dojam i iskustvo te veÄeri s utorka na srijedu. Prekrasno. Volio bih ostaviti sve na tome i uopće se ne upuštati u daljnje opisivanje svog iskustva, ali i oÄitog iskustva cijele publike koja je stajala pred bendom neumorno, srÄano i predano u toj punoći kako se to osjetilo u zraku. Ali to ne bi bilo u redu i onda ne bi sam izvještaj imao smisla. Od samog poÄetka koncerta koji je obilježila instrumentalna skladba imena Tadeusz (1912-1988) pa sve do završnih minuta koje je obilježila minimalistiÄka, ali upeÄatljiva obrada pjesme You'll Never Walk Alone. Za one koji žele znati više: You'll Never Walk Alone je pjesma izvorno stvorena za mjuzikl pod imenom Carousel (izvorno prikazanog na Broadwayu 1945. godine), a njezini tvorci kao kompozitor i tekstopisac su dvojac Rodgers & Hammerstein. Tijekom trajanja koncerta bend je prošao kroz većinu svoje studijske diskografije, pritom odsvirajući pjesme s Äak sedam albuma. Bend se s publikom prvi put pozdravio nakon dvanaest odsviranih pjesama, ali se isto tako i dva puta vraćao na pozornicu kako bi dojam veÄeri svima ostao snažniji i upeÄatljiviji. Sam popis pjesama ću navesti u nastavku teksta (ako ne zaboravim). Pjesme su se redale prekrasno i jednostavno su išle jedna za drugim baš kako treba. Wayne Hussey je svakako zraÄio nekim šarmom i publika je to osjetila, a svaka rijeÄ koju je izgovorio i otpjevao je imala snagu i upeÄatljivost. Iako je razgovor s publikom sveden na nekoliko reÄenica izmeÄ‘u pjesama i rukovanjem s nekim od odabranika iz prvih redova pri kraju koncerta, to nije utjecalo na ukljuÄenost i predanost publike koja je svaki refren i svaki dio koji je žudio za njenom ukljuÄenošÄ‡u iskoristila i popratila kako treba. Ugodno me iznenadilo to i stvarno sam uživao promatrajući sraz generacija koje zajedno ponovno uživaju u glazbi koja ih ispunjava i koja im nešto znaÄi. Jedina opaska na publiku je ta što su neke djevojke iza mene na mobitelu pratile livestream Eurosonga, što je svakako znak nepoštivanja bilo kojeg izvoÄ‘aÄa ili benda, ali i ljudi koji su došli pratiti i podržati ljude koji stoje ispred njih na pozornici. Djevojke, ako ste izašle „tek toliko“, možda bi bilo bolje drugi put ostati doma i štedjeti te potplate cipela. Mnogi bi vam bili iznimno zahvalni, a i javno sramoćenje na takav naÄin nije potrebno. Povrh njih je tu bila i petina ljudstva u Boogaloou koja je samo sjedila i dobar dio koncerta nije pomaknula niti jedan mišić u svom tijelu. Mislim, ono, ne razumijem... Nije mi bila jasna ta pojava u prostoru koji je oÄito bio ispunjen osjećajnom i snažnom glazbom, atmosferom koja vam daje prostor za pjevanje, ples i sveopće uživanje usred radnog tjedna, a vi to objeruÄke ne prihvatite i ne iskoristite.
S tehniÄke strane, s vremenom se pojavila odreÄ‘ena razina vrućine i zagušljivosti u samom koncertnom prostoru, ali Boogaloo je uvijek u sjećanju po pitanju te neželjene pojave pa to nema potrebe pretjerano naglašavati. Izuzev toga, na samoj pozornici se povremeno i na trenutke javljala poteškoća gdje su Craig Adams i njegov bass bili mutni i nejasni, a dobar dio desne strane bubnjeva (toÄnije, reid Äinela i floor tom) se nisu baš najbolje Äuli i ponekad se Äinilo kako u pjesmama nedostaje „ono nešto“. To je stvar tehniÄke prirode i zaduženje odreÄ‘enog dijela ljudstva u koncertnom prostoru, ali isto tako sam mogao primijetiti kako te stvari i sitnice većini publike nije smetao, stoga ostajemo samo pri mojoj opasci i ovom kratkom osvrtu na te pojave. Povrh njih, Äetvorka na pozornici se odliÄno snalazila, a izvorna trojka je uvježbano i na razini odraÄ‘ivala svoje zadatke i doprinosila svakoj pjesmi u službi iste, tako dajući publici ono što želi, s ponekim dodacima i aranžmanima koji su na trenutke ugodno zbunjivali i nisu odmah otkrili o kojoj se nadolazećoj pjesmi toÄno radi. Priznajem u dva ili tri trenutka sam se samo zaÄudio i zastao, ne znajući toÄno koja je pjesma na redu. SimpatiÄno i iz mog naÄina gledanja, maštovito jer vam ne dozvoljava opuštanje i plijeni vašu pažnju i ukljuÄenost. A to vrijedi pohvale i svakako je doprinos sveopćem dojmu koncerta. Naravno, najupeÄatljiviji i najpamtljiviji je bio Wayne Hussey, stojeći na sredini pozornice i povremeno Äarajući rukama pjevao sa svom lepezom osjećaja i poruka koje je htio podijeliti s nama. Njegov prepoznatljiv glas, pojava i dvanaest-žiÄana gitara svakako su nezaobilazni motivi ovog benda i ono što se veže za ime The Mission. Najbolje se u svem u tome snašao najnoviji i najsvježiji Älan benda, bubnjar Alex Baum, koji je kroz popis pjesama išao uvježbano i na razini zadatka koji mu je postavljen. ÄŒetvorka je pjesme izdvojila srÄano i Ävrsto, igrajući se raznim dodacima kako bi sveopći dojam ostao što pamtljiviji i kako bi se publika osjećala što bolje te kako bi obje strane zaštitne ograde na kraju veÄeri otišle na miru i s užitkom dalje, u noć. Na samom kraju, kako sam već spomenuo, na pozornici su sami ostali Wayne Hussey i gitarist Simon Hinkler te za oproštaj od publike izveli You'll Never Walk Alone i tak ose oprostili s publikom. Jedini je ovo bend koji sam slušao i gledao uživo, a koji nikada nije rekao kako će se ponovno vratiti i kako se ubrzo vidimo... Stoga se treba zapitati nad time. I tako je koncert završio, a bend se onda povukao u svoje prostorije. A par zaljubljenika i poklonika benda i njihovog stvaralaštva su priÄekali još neko vrijeme u obližnjim prostorijama i pokušali uhvatiti pokoji potpis na nekoj „sitnici“ koja će ih sjetiti na ovaj dogaÄ‘aj. I taj dio veÄeri je bio uspješan, a to je samo doprinijelo sveopćem dojmu. Nakon toga se samo trebalo pronaći i pozdraviti sa svima, vidjeti nedostaje li nam nešto i krenuti na put... E, da! Popis pjesama koje je The Mission izveo tu veÄer izgleda ovako:
01. Beyond The Pale
02. Hands Across The Ocean
03. Serpent's Kiss
04. Met-Amor-Phosis
05. Kingdom Come
06. Severina
07. Like A Child Again
08. (Slave To) Lust
09. Never Again
10. Butterfly On A Wheel
11. Wasteland
12. Deliverance______________________________________
13. Only You & You Alone
14. Stay With Me
15. The Crystal Ocean_________________________________
16. Tower Of Strength
17. You'll Never Walk Alone (Rodgers & Hammerstein Cover)
Za sami kraj, koncert je bio vrijedan posjeta i vrijedan praćenja, a vjerujem kako smo kao publika ostavili dobar dojam kod benda i kako nas je The Mission zapamtio. Ako je ovo njihova posljednja turneja i ako ih nikada više nećemo vidjeti uživo, onda je ovo bio gorko-sladak oproštajni, posljednji susret. U neku ruku romantiÄno i prekrasno, u drugu ruku tužno jer ostaje kao spomen Äinjenice kako vrijeme prolaz i kako ništa nije vjeÄno. Ali to nekako i je draž ovog života, zar ne? Stoga, godina je itekako krenula udarno i oÄekuju nas mnogi nastupi, koncerti, festivali i dogaÄ‘aji koje vrijedi posjetiti i gdje vrijedi biti. Pratite društvene mreže, pratite službena glasila sebi dragih izvoÄ‘aÄa i bendova, a za sve ostalo je potrebno malo sreće, nešto novca i slobodno vrijeme koje trebamo ugurati izmeÄ‘u životnih obaveza. A sve Äari putovanja, sve ono dobro i loše što se može dogoditi tijekom istih, svaki onaj mogući kvar na vašem prijevoznom sredstvu i neizvjesnost putovanja kroz (nekima) nepoznate krajeve ostavljam za jednu drugu priliku i za jednu kolumnu koju godinama smišljam i koju razraÄ‘ujem, a koja je u noći s utorka na srijedu dobila još jedno poglavlje, a možda i još jedan nastavak. Do sljedećeg puta...
