Prošlo je veÄ pedeset godina otkako su kultni Doorsi izdali svoj album prvijenac i time bodro krenuli u kreaciju mita koji Äe, veÄ samo četiri godine nakon tog izdanja, svoju kulminaciju doživjeti u nagloj eksploziji o smrti tog „ultimativnog šamana“, „Električnog vrača“, „boga rocka i k*rca“, „Jimba“ na koju se spustio mistični veo čija je površina satkana od i dalje prisutnih nagaÄanja i dezinformacija o posljednjim trenucima Jima Morrisona.
Riječ je o albumu čije su pjesme krojene kroz nebrojene noÄi provedene u kultnim zapadnokalifornijskim klubovima poput 'London Fog' i nezaobilaznog 'Whisky a Go Go' u kojima su se mladi Doorsi tada brusili i lagano etablirali kao „nešto novo“, što Äe svojim eklektičnim spojem raznih glazbenih utjecaja, od folka, jazza i bluesa do konfuznog i uznemirujuÄeg avangardnog art rock zvuka u kombinaciji s vizionarskom poezijom i karnevalskim nastupima koji su podsjeÄali na Artaudovo „Kazalište okrutnosti“ (gdje je sve bilo dozvoljeno i moguÄe) prerasti u jedan od najveÄih svjetskih rock bendova.
Tako je jučer, 50 godina nakon izlaska tog kanonskog albuma, u jednoj prohladnoj i tmurnoj zimskoj noÄi, u poprilično popunjenom velikom pogonu Tvornice kulture, zagrebačka publika imala priliku još jednom odati počast bendu i do dugo u noÄ na trenutak otploviti u Hollywood druge polovice šezdesetih. Nakon zaista dugačke kolone na ulazu i atmosfere iščekivanja, veÄ prilikom prvih taktova izrazito ritmične i zavodljive obrade „Who Do You Love Now“ Ellasa McDaniela (poznatijeg pod pseudonimom Bo Diddley) započelo je uranjanje u fantazmagoričnu noÄ kroz koju nas je vodio izvrsni britanski tribute bend „The Doors Alive“. Nakon toga su uslijedili razni poznati komadi poput „Break on Through“, „Waiting For the Sun“, „Light my fire“ itd.
Kvaliteta sastava u smislu uvježbanosti i autentičnosti zvuka zaista je neupitna. Sam bend je zvučao gotovo kao i pravi Doorsi dok je vokal izgledom zaista podržavao tu iluziju koju je publika vrlo rado usvajala. No, atmosferu od usijanja čini se da je odvajala upravo ta spoznaja kako smo ipak u Zagrebu, i vremenski i prostorno daleko od „prave stvari“, od „Jimba“ koji u svakom trenutku nas može zabljesnuti svojim falusom, kojom nenadanom referencom na (po mogučnosti što opskurniji) mit ili neki ini produkt impulzivnog pjesničkog duha, a do koje je dovodila činjenica kako „četvrti zid“ nije srušen upravo zbog iznimne preciznosti, ali i velike ubrojivosti benda, pogotovo vokala. Ipak je riječ o grupi na čijim su pjesmama odrasle veÄ nebrojene generacije i čiji se demonski prizvuk uvukao u kolektivnu svijest gotovo poput religijske dogme, i stoga vrlo artificijelno djeluje, u bunilu želje, alkohola, izuzetne i autentične muzike i zvuka, povjerovati da je ta utvara što se izvija pred nama „Jimbo“ kada niti jedan vrisak, niti jedan pad, niti jedan pokret nije upuÄivao u tu „profesionalnu histeriju“ kako ju je sam Morrison nazivao, u tu šamansku psihozu koja publiku dovodi do kataklizmične ekstaze.
Stoga je teško dati nekakvu iskrenu i objektivnu ocjenu, pošto bi zaista bilo nepravedno prema bendu, reÄi kako svirka nije bila izvrsna. Bila je. Zaista izvanredno dobra; predobra. No ipak, za oživljavanje Dionizija, za taj antičko-grčki klimaks prilikom završetka Dionizijevih svečanosti, ipak je potrebno malo više od izuzetne preciznosti i zvuka koji bi svojom preciznošÄu nadmašio i sam CD player.
