.jpg)
Skladom negativnih okolonosti koje su se izdogađale tokom 2016. godine kada je Juhina dugogodišnja partnerica, Aleah Stanbridge, preminula, stvari su se okrenule na potpuno drugu stranu. Rezultat toga je nekoliko novih jednokratnih (potrebnih ili nepotrebnih) bendova poput: Trees Of Eternity, Hallatar i Aleah, a sve kako bi se sva njegova patnja i tugovanje pretočilo u primjerene stihove i sumorne note tipične za doom metal. O kvaliteti spomenutih bendova ne treba reći puno toga jer smo o istima već i prije pisali, a radi se o veoma kvalitetnim osobnim glazbenim uratcima doom podžanra na kojima su svoj doprinos dali i mnogi renomirani metal glazbenici poput gitarsita braće Norrman (ex-Katatonia, October Tide), pjevača Tomi Joutsen (Amorphis) i pjevačice Heike Langhans (Draconian).
No, da se vratimo natrag na Swallow The Sun, a pri njegovom spomenu, svim obožavateljima u sjećanju je ostao prethodni album ''When A Shadow Is Forced Into The Light'' iz 2019. godine, čiji koncept je bio produžena verzija prethodno opisane tematike gdje je na nešto drugačiji način upakirana tragična priča o izgubljenoj ljubavi i kao takva trebala je dobiti svoj završni epilog i otvoriti vrata za neke nove glazbene horizonte. Očito to glavnom protagonistu, gitaristu i tekstopiscu Juhi Raiviu nije bilo dovoljno, i ovogodišnje izdanje ''Moonflowers'' produbljuje agoniju i istražuje još dublje kutke duše za odgovorom kako nastaviti ili ne nastaviti živjeti dalje i pustiti glazbi da priča svoje. S jedne strane ovakav razvoj događaja je bio očekivan, no ne bi se reklo da će ovo biti samo još dublji limbo negativnih osjećaja, samoće, tuge i turobnosti.
Album ''Moonflowers'' nastavlja tamo gdje je njegov prethodnik stao, a sastoji se od osam novih pjesama upakiranih sa malo drugačijeg glazbenog stajališta nego prijašnji albumi Swallow The Suna. Prva i očigledna promjena odnosi se na vokalne dionice gdje prevladava clean pjevanje, a growlanje je ubačeno na strateškim mjestima ili na dijelovima refrena. Ovo napisano ne mora nužno biti loše, no vidi se kako je glazba Swallow The Suna zapela na jednoj ljestvici i od nje se ne miče. Skladno s time ovdje imamo manje više nešto duže pjesme, prosječnog trajanja oko 7 minuta, na kojima obitavaju grandiozni glazbeni instrumentalni komadi kojima dominiraju gitare uz veoma upečatljive sjetne melodije i riffove, i pomalo progresivni bubnjevi uz neizbježno blastbeatanje. Ujedno ovo je drugi album na kojem ne sudjeluje studijski klavijaturist Jaani Peuhu, što je subjektivno veoma dobra promjena, a sve potrebne minimalne klavijaturne dionice i glazbene uzorke odradio je sam Juha Raivio u studiju.
Od gostujućih glazbenika ovdje možemo čuti odličnu pjevačicu Oceans Of Slumbera, Cammie Gilbert, koja gostuje na pjesmi All Hallows' Grieve gdje je svojim načinom pjevanja, uz glavnog pjevača Mikka Kotamakia, ostavila veći utisak na ispjevane stihove.
Pjesme su same po sebi veoma dobro komponirane i svaka ima, kako bi se reklo, glavu i rep, pa su zamjerke na sviračkom polju gotovo nepostojeće. Drugim riječima, melodična esencija doom i death metala ovdje je naišla na još jedan zanimljivi spoj koji se savršeno nadopunjuje sa tematikom albuma. Upravo radi toga sve pjesme imaju određenu težinu, kako glazbenu, tako i tekstualnu, a neke koje su vrijeme vaše pažnje su svakako naslovna: Moonflowers Bloom In Misery, zatim Keep Your Heart Safe From Me, All Hallows' Grieve i This House Has No Home. Bitno je napomenuti kako je ovo ujedno i tekstualno najdepresvinije Swallow The Sun izdanje, gdje su stihovi prilično samodestruktivni, a sam autor ne želi biti dostojan ljubavi prema sebi i želi biti izutet ikakvog samopoštovanja.
S obzirom na sam koncept i iskrenost kod nastajanja ovog albuma, ne može se baš u potpunosti reći kako je ovo s jedne strane samo pjesnička sloboda i vlastita interpretacija. Jednostavno, ovaj album želi da proživljavate njegovu muku i patnju, i to nažalost ili nasreću, čini veoma dobro.
Kako to obično biva Swallow The Sun su promociju ovog albuma popratili sa pjesmama Woven Into Sorrow i Enemy, a nakon izlaska albuma i prigodnim video spotom za pjesmu The Void. Upravo taj video spot krije i jednu zanimljivost glede nastanka naslovnice albuma, čija crvena boja je uistinu Juhina krv sa cvjetovima noćne ljepotice kao zaštitnim znakom njegove preminule partnerice.
''Moonflowers'' ćete voljeti ili ne voljeti, a iako se radi o instrumentalno veoma dobro posloženom melodičnom death/doomu, zapravo je pravo pitanje imate li potrebu po ''n-ti'' put slušati i proživljavati nečiju tugu i patnju, a da se pritom ne zapitate kada ćemo čuti nešto uistinu ''novo''.
