STEVE VAI - Zagreb, MD Doma Sportova, 13.04.2023. - galerija
Davno su prošla vremena kada je mali veliki Stevica došao u školicu kod gitar-maga Joea i otkrio puno žica, trzalica, razradio prstiće i najednom postao najveći frajer poslije Satrijanijeve generacije. OK, i poslije Zappine, Pageove, Blackmoreove, Hendrixove, Allenove, Claptonove, Howeove, Gilmourove, Mooreove, Mayove, Beckove ... (koga sam još zaboravila)?
Za razliku od njih svih spomenutih jedino je Vai imao ono nešto drčno scenski, seksi, a uz to je vjerojatno jedan od najbržih gitarista na svijetu sa savršenom preciznošću. Vai je kasnije dobio žestoku konkurenciju u liku Yngwie Malmsteena (na ovog ću se još vratiti), Marka Knopflera, Kirka Hammetta (još jednog Satrianijevog učenika), Paula Gilberta (kojeg smo imali također prilike slušati u Zagrebu), Van Halena, Princea, pa onda svi oni Ozzyevi puleni... ima ih još more. I dok su došle 90.- te i nova rock krv od Morella, McCreedya, Frusciantea, Slasha, Darella, Tremontija, Petruccija, itd. ... Vai i svi iz spomenute generacijske ekipe su već bili mali veliki bogovi.
No ono što je Vaia oduvijek odvajalo od velike većine spomenutih je prvo onaj vizuelno-scenski touch, show, a drugo, što je bilo istovremeno i pozitivno i negativno za njega, jest što je mahom imao solo karijeru (ne računajući svoj "tinejdžerski" period sviranja sa Zappom i kasnije s Dave Lee Rothom (ta faza mu je moguće bila i najbolja)) - imao je prostora sjati poput supernove, što je dovelo do vrtoglavog uspona na tron oko drugog albuma "Passion and Warfare", no kako su se gomilali albumi i kako su Vaiev perfekcionizam i inovativnost (jednako tehnička i kreativna) rasli i razvijali se bez ikakvih granica, tako se, po mnogima, ulovio na lijepak vlastitog ega (o tom potom), koji ga je najblaže rečeno doveo do vrtoglavo brzog i beskrajnog soliranja koje u pravilu završi u monotoniji. To je onaj nedostatak, ne biti u bendu kojem služiš i nekom glazbenom putu (mislim na pjesme i kompozicije) koji može zadesiti nekog boga gitare.
S pozitivne strane je to pak, naročito tehničke vezane uz procesiranje zvuka, produkciju i izgradnju gitara, imao prostora da postane div, o kakvom drugi gitaristi mogu samo cmoljiti. Tu je Vai zaista bog.
Na sinoćnjem smo koncertu imali prilike tako vidjeti novog monstruma od gitare - Hydru, trovratnu gitaru koju je sam osmislio i koju je pokazao pred kraj koncerta na "Teeth of the Hydra" (držao ju je na stalku i tako svirao, naravno) - da li je to u konačnici pozitivno za gitarski svijet ili je pak Vaievo puko prekenjavanje, slobodno je za debatu, no činjenica je da mu i mozak funkcionira sto na sat.
Vaia pratim od prvih albuma i nekako mi se čini da je ostao unutar nekog dobrog benda da bi možda bio još veći i bolji gitarista nego što jest. Ne svirač. Gitarista.
Osim monumentalnih skladbi, poput "For the Love of God" sa spomenutog drugog albuma (a koju smo čuli na kraju koncerta prije bisa), tu su i "Greenish Blues", "Whispering a Prayer" i naročito “Tender Surrender” (sve smo ih čuli na koncertu) sve odreda baladnog karaktera gdje je Vai najmanje Vai "the destroyer" i "tornado catcher", a najviše dolazi do izražaja njegova senzibilnost i umijeće ne samo sviranja nego osmišljavanja teme.
Voljela bih da Vai konačno napravi skladbu/e koja će istovremeno križati spomenuto, njegovo tehničko umijeće brzog sviranja gitare, da bude nebalada, a da skladba bude mrak za slušanje i svima kojima gitarističke solaže nisu ni na rednom broju 679. Možda njegov vrlo hvaljeni posljednji album iz 2022. "Inviolate" nešto predskazuje po tom pitanju, jer je "Avalancha" s kojom je otvorio koncert na dobrom putu iako je još milju daleko od njega - možda netko tko je već ima 44 godina karijere ipak može napraviti i taj korak, ne dalje, nego u drugu stranu.
Isto tako, i baš radi svega navedenog voljela bih da jednom u Zagrebu vidimo projekt G3 i sve bitne i spomenute: Satrianija, Malmsteena i Vaia, iako su G3 imali i druge kombiancije, dobro bi sjeo i s Petruccijem.
Kad već njih spominjem - Vaia i dalje po tom pitanju (kompozicije i sviranja) šije učitelj Joe Satriani, jer je Satriani bolji u komponiranju, pa su njegove skladbe daleko slušljivije i nemonotonije, "glazbenije" ne ide za onim "ubijem te razvučenim sviranjem", većinu vremena. Gledala sam Satrianija jedno 4-5 puta i to je potvrđeno i dokazano.
Ukusi su različiti, no koncert u Domu Sportova je okupio je valjda sve gitariste u Zagrebu, Hrvatskoj i okolici i to s punim pravom. Od Vaia i iskusni gitaristi i znalci imaju što učiti dok su živi, ali ako ništa drugo, onda to da i nakon 44 godine Vai i dalje vježba i svira, svira, nema odustajanja. No sex, drugs and rock'n'roll. Samo rad, rad i - pčele. (Ako niste znali, Vai se uz gitare i glazbu aktivno bavi pčelicama).
Izvrsno je i vodio koncert. Vai inače uopće nije neki egomanijak, on je simpatičan i zabavan lik (te njegove grimase su legendarne), showman ("...drčno, scenski, seksi..."), elokventan i nemaš dojam da si došao na koncert nitko te nije doživio i otišao si s njega.
Vaia prate četiri-pet glazbenika, basista je s njim 25 godina, a Danny G koji je primarno meštar za zvuk, je i gitarist i pjevač, pa nam je nakon Hydre, Vai predstavio i Danny G opernog pjevača. Totalno cool moment na koncertu.
Uz standardne epizode solaža pratećih glazbenika, kako to na ovakvim koncertima biva, i dobro je tako, Vai je baš sve elemente ukomponirao u live nastup i sam je rekao da je najjači uživo i tu nema rasprave.
Za kraj dvosatnog koncerta dobili smo "Fire Garden Suite IV - Taurus Bulba", efektan završetak.
Offtopic - Svaki put kad ovako gledam nekog od "bogova", stalno mi se vrti live nastup Princea i tek kada sve to lijepo odslušaš, tek se onda vidi koliko je Prince tu bio milijun posto podcjenjen, a koliko ima gitarista koji su itekako precjenjeni. Lako svirati između svoja 4 zida i na albumima s mogućnošću beskrajnog ponavljanja - budi frajer uživo. A Vai to jest.
Steve Vai je svoje mjestu u tom svijetu itekako zaslužio i možda mi nije više napet da unedogled slušam njegove albume, ali ću otići na svaki njegov koncert koji budem mogla, ako ništa drugo a onda da se i malo zabavim i podsjetim kako to radi stara škola.
Ipak, bilo bi pregenijalno da se Vai dosjeti da u svoj koncert uglazbi dvoboj iz filma "Crossroads" iz 1986. (gledati niže ispod setliste!) koji ga je proslavio širom i van gitarskog svijeta. Malo bi još dodao još showa, dao više raznolikosti i dinamike u svoj nastup (ovo za one koji smatraju da Vai previše "pili" solaže, pa pobogu išli ste gledati gitarističkog genija, a ne ABBU!) - a koji ujedno savršeno dočarava Vaia: zabavan, karizmatičan, vrhunski sposoban za sve živo i istinski svirački genije - samo takav može u filmu uvjerljivo odglumiti da ne može neke dionice dobro odsvirati, pa da ga poklopi i sam Ralph Macchio ("Karate Kid" - ring any bells? no? guglajte).
SETLISTA:
1. Avalancha
2. Giant Balls of Gold
3. Little Pretty
4. Tender Surrender
5. Lights Are On
6. Incantation
Bass Solo
7. Candlepower
Guitar Solo
8. Building the Church
9. Greenish Blues
10. Bad Horsie
11. I'm Becoming
12. Whispering a Prayer
13. Dyin' Day
Drum Solo
14. Teeth of the Hydra (Vai plays the three-necked Ibanez Hydra)
15. Zeus in Chains
16. Liberty
17. For the Love of God
Bis:
18. Fire Garden Suite IV - Taurus Bulba
