Postani fan na Facebooku ako već nisi!

Rijetko se koji basist u svijetu rocka i heavy metala, iako ima i takvih, može pohvaliti svojom čeličnom vladavinom u bendu. Steve Harris imao je u početku potpuno drugačije viđenje svojega života: težio je profesionalnoj nogometnoj karijeri, ali čini se kako je glazbeni poziv prevagnuo.

To je čovjek koji nije gubio na vremenu: već po kupnji svoje prve bas gitare priključio se bendu Influence, kasnije poznatijem pod nazivom Gypsy's Kiss. Bendu je solidno išlo, svirali su tu i tamo, no Harris je vrlo brzo odlučio promijeniti bendovsko društvo te je na audiciji upao u londonski bend Smiler u veljači 1974. godine. Ono što su mu njegovi kolege u novome bendu zamjerali je bio njegov materijal koji je pisao, a okarakterizirali su ga preteškim za sviranje. Upravo iz toga razloga 'Arry, kako ga danas zovu vjerni fanovi, napušta Smiler i na sam Božić 1975. godine osniva Iron Maiden. Naziv benda, filmofil kakav je bio, Steve je uzeo iz crno-bijele filmske adaptacije poznatog romana Alexandrea Dumasa Čovjek sa željeznom maskom iz 1939. godine. Željezna djevica, zloglasna sprava za mučenje nalik na okomiti lijes sa šiljcima s unutrašnje strane, činila se savršenim imenom benda u nastajanju.

Bend je u svojim ranim godinama promijenio toliko postava da se čovjeku zavrti u glavi, a svoj je prvi uspjeh doživio po izlasku prvog EP-a The Soundhouse Tapes, nastalog na Silvestrovo 1978. godine. Prvi hitovi Iron Maidena poput pjesama Prowler, Invasion i Iron Maiden tada su po prvi puta ugledale svjetlo dana. Ubrzo su uslijedili albumi Iron Maiden i Killers s pjevačem Paulom Di'Annom.

Već se na prvim snimkama benda mogla vrlo jasno razaznati Harrisova specifična tehnika sviranja basa, koja je dosta odudarala od svega čuvenog do tada. Ono što njegov stil razlikuje od ostalih je, prije svega, činjenica da takvu brzinu i pucketavi zvuk dobiva ni manje ni više nego svirajući s dva prsta, dok većina basista takvo nešto postiže svirajući s tri. Brzi galopirajući stil i prepoznatljivi Fender Precision bas postali su jedan od zaštitnih znakova benda sve do današnjih dana.

Bend je 1981. godine hitno regrutirao Bruce Dickinsona među svoje redove, nakon što je dotadašnji Paul Di'Anno morao napustiti sastav zbog svoje ljubavi prema raznim opijatima: prema svjedočanstvu članova benda, njegove su vokale mogućnosti podosta patile radi konzumacije raznih druga i alkohola. Ubrzo je Harris po prvi puta susreo oponenta na pozornici: Bruce je poput Stevea samoga, volio skakati po pozornici i biti u centru događanja, što se vrlo jasno moglo vidjeti na njihovom nastupu u klubu Rainbow, koji je ostao zabilježen na VHS-u iz 1982. godine. U prvim godinama česte su bile verbalne prepirke između njih dvojice po pitanju scenske dominacije, no čini se kako su se dečki na kraju ipak uspjeli dogovoriti.

Svjetski uspjeh bio je zagarantiran albumom The Number of the Beast iz 1982. godine, koji je bio prvi uradak benda s novim pjevačem, ujedno posljednji s bubnjarom Clive Burrom, koji je napustio bend. Dok Harris tvrdi kako se njegovo sviranje pokvarilo, Burr je tvrdio kako je nepravedno izbačen iz benda. Čini se kako je čelična ruka tvorca benda ponovno bila na djelu.

Vrhunac umjetničkog stvaranja Iron Maidena i šefa Steve Harrisa definitivno su bile rane i srednje osamdesete kada izlaze savršeni albumi kao što su Piece of Mind (1983.), koji je prvi album s Nick McBrainom na bubnjevima, te Steveom kao koproducentom, zatim Powerslave (1984.), Somewhere in Time (1986.) i Seventh Son of a Seventh Son (1988.).

Tada dolaze te čudne devedesete, godine koje su na mnoge negativne načine obilježile metal scenu. To je doba kada iz benda prvo odlazi gitarist Adrian Smith, a zatim i Bruce Dickinson ostavljajući kao zadnji doprinos svoje tekstove u vokalne dionice na Fear of the Dark (1992.). Tada počinje, nazovimo to, mutnim razdobljem benda, ali i šefa Harrisa. Mračno razdoblje u njegovom životu definitivno je 1993. godina, kada dolazi do mučne rastave sa ženom. Bend je dvije godine bio na svojevrsnom hiatusu, te 1995. godine izlazi The X Factor s Blaze Bayleyem kao glavnim vokalom. Taj album, kao i Virtual XI., najmanje su prodavani albumi benda do danas. U jednome trenutku bend je prestao puniti veće dvorane i počeo svirati klupske nastupe. No ne zadugo, jer se već 1999. godine u bend vratio Dickinson, uz pratnju svojeg dobrog prijatelja Adrian Smitha.

Dvadeset i prvo stoljeće doba je novog zvuka Iron Maidena, koji nije svima sjeo najbolje. Iz vlastita iskustva mogu reći kako se fanovi ovog benda dijele na one do 2000. i one iza te godine. To je novo razdoblje u stvaralaštvu benda kada Steve Harris u mnogo manjoj mjeri sam piše pjesme. Albumi Brave New World (2000.), Dance of Death (2003.), A Matter of Life and Death (2006.) i The Final Frontier (2010.) noviji je opus benda gdje njegov šef tek tu i tamo zabliješti s potpuno samostalnom autorskom umotvorinom.

Istovremeno, u rujnu 2012. godine, 'Arry objavljuje svoj prvi samostalni uradak, pod imenom British Lion. Na tom je albumu veliki šef Maidena potpuno odstupio od heavy metala i otišao u rock/ hard rock žanru. Ono što je najčešća kritika fanova jest pitanje Što mu je to trebalo?. Također, internet kritičarima nije dobro sjeo nježan vokal pjevača Richarda Taylora, a ostale članove British Lion benda opisali su kao loše kopije članova Željezne djevice. Sve u svemu, radi se o solidnom rock albumu koji je potpuna novost za fanove Maidena, ali očito i za samog Stevea, koji se po prvi put nakon mnogo godina ponovno našao u klupskoj varijanti turneje po Europi i Ujedinjenom Kraljevstvu. U pauzama između turneja i rada na albumima s Maidenima, sviranje s British Lionom dođe kao mini ljetovanje za ovoga svestranog uzora mnogim mladim nadama u rocku i žešćim varijantama istog.

Za kraj, fanove je dobrim dijelom ugodno iznenadilo zadnje izdanje Maidena na duplom disku pod nazivom The Book of Souls iz 2016. godine, gdje do izražaja posebno dolazi Bruce Dickinson koji u potpunosti samostalno nosi zasluge za čak dvije pjesme, dok Steve samo za jednu, The Red and the Black.

Da sumiramo. U više od  40 godina glazbenoga rada i neizbrisivog traga na svjetskoj rock sceni, svojom odlučnošću Steve Harris je uredno diktirao tko će biti u bendu, a tko ne, dok se nakon osrednjih devedesetih mrvicu povukao, ali i dalje ostao glavna figura u bendu. Usto, Steve je kao basist inspirirao mnoge glazbenike, te je utro put novom i agresivnijem pristupu basu kao instrumentu. Iz jedne male sobice u bakinom stanu u predgrađu Londona, stvorila se legendarna rock ikona koja i danas žari i pali sa svojim glavnim bendom pozornicama širom svijeta, što pokazuju dobro posjećeni koncerti Iron Maidena u Velikoj Gorici 2003., Splitu 2008., Zagrebu 2013., ponovno Splitu 2016., a nadajmo se u istoj mjeri u zagrebačkoj Areni u srpnju ove godine.

Originalno objavljeno 15.03.2018. na Perun.hr