Ukoliko se nakon ''Revolvera'' itko pitao može li uvećana sklonost Beatlesa eksperimentiranju dodatno uznapredovati, ubrzo je dobio potvrdan odgovor u liku izvanrednog albuma ''Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band'', objavljenog krajem svibnja 1967. Još jedan fenomenalan dodatak legendarnom 'ljetu ljubavi'. Producent George Martin i članovi sastava dali su si oduška glede efekata te su samopouzdano preplovili uzburkani ocean glazbenih (pod)žanrova, čije su elemente ovdje kompilirali. Stvorili su jedno od najrelevantnijih, najutjecajnijih i najfascinantnijih ostvarenja u povijesti popularne glazbe. Zapravo, mnoge liste (subjektivne po prirodi, ali tako je to) bez previše filozofiranja stavljaju ''Sgt. Pepper's'' na sam pijedestal u tom kontekstu. Gdje bi mu bio kraj da su na njega uključene i ''Penny Lane'' i ''Strawberry Fields Forever''? Hm, u redu, možda bi malčice poremetile koncept, ali bilo bi zanimljivo.
Lennon i McCartney su napisali zaista briljantnu kolekciju pjesama - ovdje neću ulaziti u analize 'pravog' omjera autorstva - kojoj je George Harrison, tada već dobrano Indijom fasciniran, pridružio sanjive, meditativne i mistične zvukove sitara u "Within You Without You". Valja napomenuti da Beatlesi u vrijeme snimanja albuma još nisu bili upoznali Maharishi Mahesh Yogija, ali je Harrison u Indiji prethodno radio s Ravijem Shankarom, kojemu se divio. Neke skladbe treba posebno istaknuti. Ringo Starr je vodeći vokal na genijalnoj ''With a Little Help from My Friends", koju je manijakalno strastvenom izvedbom na Woodstocku '69. dodatno proslavio natripani Joe Cocker. Pjevna i zarazna psihodelična himna ''Lucy in the Sky with Diamonds'' (što bismo bez LSD-a?) odavno je postala više od pjesme, a ''Getting Better'', iako prividno vedrog i optimističnog prizvuka, sadrži kontraste između tada lepršavijeg raspoloženja glavnog autora McCartneyja i tmurnijeg, negativnijeg koautora Lennona, koji u pjesmi čak priznaje neke svoje stranputice iz prošlosti: ''I used to be cruel to my woman/I beat her and kept her apart from the things that she loved.''
Tugaljivi i melankolični gudači u ''She's Leaving Home'', zajedno s drhtavim falsetom (u završnici pjesme) vodećeg autorskog dvojca, ostavljaju snažan i gotovo potresan utisak. Vremena se mijenjaju, a nove generacije u eri hipija i procvata seksualne revolucije žive svoje živote na drugačiji način: ''She (what did we do that was wrong)/Is Having (we didn't know it was wrong)/Fun (fun is the one thing that money can't buy)/Something inside, that was always denied, for so many years/She's leaving home, bye, bye.'' Završetak numere zapravo priziva pomirenje i neizbježno prihvaćanje. Kada kroničari ističu elemente vodvilja i cirkuske glazbe na ''Sgt. Pepper'su'', pjesma koja definitivno prva dolazi u sjećanje je ekscentrična i donekle eksperimentalna "Being for the Benefit of Mr. Kite!'' Prava vožnja psihodeličnim ringišpilom, uz uobičajenu pop melodiju koja prikriva nešto mračnije i strašnije.
Pjevne pop melodije s avangardnim glazurama ili eksperimentalna srca kompozicija s 'beatlesovskim' refrenima kao svojevrsnim šlagom na tortu? Zapravo nije važno, ali uzbudljiva međuigra nastavlja se i na drugoj strani ploče. ''When I'm Sixty-Four'' nije samo kratka i slatka pop pjesmica. Koliko su ovi stihovi prožeti duhovitošću i smislom za humor (koji je rijetko napuštao Beatlese, stoga je prisutan u gotovo svakoj skladbi s LP-a), toliko i nagone na razmišljanje: ''When I get older losing my hair/Many years from now./Will you still be sending me a Valentine/Birthday greetings, bottle of wine?'' Sjajna, duhovita i lepršava ''Lovely Rita'' također je više od obične dosjetke. Sadržava i razigran solo na klaviru. Prizivam dane prije opće informatičke revolucije, kada sam na prastarom walkmanu slušao izlizanu kazetu i jedva čekao ''Lovely Ritu'', samo da bih na samom kraju dobio nešto još snažnije; nešto istinski upečatljivo. ''Good Morning Good Morning'' je kaotičan i zabavan kolaž ironično-rezigniranih stihova, puhačke sekcije i zvukova životinjskog glasanja, uz evidentnu Lennonovu inspiriranost tada već primjetnim terorom televizije. A zapravo se teren tek priprema za impresivnu i monumentalnu ''A Day in the Life'', proslavljenu zbog uglavnom melankoličnog štimunga, višeznačnih stihova i intenzivne gradnje atmosfere prije orkestralnog krešenda te završnog akorda koji dugo odzvanja u pamćenju.
''Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band'' ima sve. Album je to gorko-sladak, duhovit, odvažan, eksperimentalan, napredan, revolucionaran, inovativan. Zreo. Dugo i pažljivo sniman. Pun kontrasta. Mahnit i blag. Razularen i nježan. Vedar i pesimističan. Melankoličan i zaigran. Lepršavo opušten i filozofičan. Psihodelija i pop. Orijent i kaos zapadnjačkog cirkusa. Klasik. Izvrstan koncept, kvalitativna ujednačenost kompozicija. Inovativna uporaba orkestra; elementi zbog kojih ga se s pravom može uvrstiti u 'proto-progressive rock'; zamjetan utjecaj opijata (ponajprije LSD-a); kreativnost Lennona i McCartneyja na vrhuncu; reference na probleme i previranja iz privatnih života; legendarna naslovnica sa članovima skupine u društvu raznih slavnih osoba i povijesnih ličnosti... Što još napisati? Neki su kritičari zamjerali osmom studijskom albumu Beatlesa činjenicu da je lažno, patvoreno i pretenciozno odveo pop i rock glazbu prema 'artu', prema višim i profinjenijim sferama, u kojima mu navodno nije mjesto. Da, rock je glazba u kojoj duša sirovo urla sa samog dna kaljuže života, ali hvala providnosti, Beatlesima i Georgeu Martinu zbog toga što su upravo te '67. kreirali nešto toliko fascinantno. Rock je imao legitimno pravo da se razvija u tom smjeru, da obgrli tzv. 'više umjetničke forme' (i da se njima da obgrliti) te da, na kraju krajeva, postane punopravan sudionik onoga što nazivamo kulturom. Kao fan progressive rocka nikako ne mogu precijeniti ''Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band''. Uskoro će i pola stoljeća od nevjerojatnog prvijenca Pink Floyda...
