.jpg)
Scorpions su bend koji doista ne treba pretjerano i previše predstavljati, pošto su jedan od najvećih svjetskih bendova dvadesetog stoljeća. Također, uz Rammstein bivaju jedan od najpoznatijih bendova koji dolaze iz Njemačke. Iako i većinom pamtimo po uspješnicama i baladama koje su nezaobilazan dio svakog romantičnog trenutka te pjesmama koje se vežu za političke promjene potkraj dvadesetog stoljeća, ovaj bend je ipak nešto više... Od svog osnutka davne 1964. godine (da, taj podatak katkada i mene iznenadi) pa do ove godine, Scorpions je bend koji je rastao, napredovao i stvarao jedne od značajnijih albuma žanrova i podžanrova u kojima su se kretali. Istina, postava benda se kroz godine mijenjala i sa svakom promjenom su dolazile i odlazile sitnice koje su u tom trenutku označile njihove albume. S prodavanošću koja se procjenjuje na preko stotinu milijuna primjerka diljem Svijeta bivaju jednim od najuspješnijih bendova u povijesti. Uzmite u obzir samo podatak kako je pjesma Wind Of Change kao singl prodan u više od četrnaest milijuna primjeraka... To govori mnogo, a i sami znate kako svi vi i oni koje poznajete, a usudio bi se reći i svi koji slušaju glazbu, znaju o kojoj je pjesmi riječ. Svoj najveći uspjeh bend dobiva i bilježi krajem sedamdesetih, tijekom osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, a obožavatelji i kritika se oko toga čak i jednoglasno slažu. Dakle, gledajte to kroz albume. To je razdoblje od objavljivanja albuma Lovedrive 1979. godine pa do objavljivanja albuma Crazy World 1990. godine. I tu se mogu složiti s tom procjenom. Ali!
Ali... To ne umanjuje umijeće koje su tek stvarali, kreativnost koja se stvarala i početke koji se ponekad zaboravljaju i bivaju neistraženi. To je velika mana većine svjetski poznatih bendova, ponekad se zaboravi na njihov opus koji nije dobio medijsku popraćenost koju zaslužuju i koji nije njegovao stvaralaštvo benda od početka. Neke bendove je to uništilo i raspadali su se nakon albuma ili nekoliko njih, neki su preživjeli tu inicijaciju i postali svjetski poznati... Ali nakon ovog drugog razdoblja postajali su ili i dalje vjerni onome što su postigli prijašnjim koracima ili su odlutali u nešto što ih je udaljilo od samih početaka, obožavatelja i svega za što su predstavljali. Mala raščlamba koja je doduše, priznajem, pomalo i brzopleta. Ali dobivate okvirni dojam o onome što želim reći, nadam se. No to je sada manje bitno, stoga se vraćam dijelu „nastave“ koji sam započeo ovim odlomkom. Scorpions su tijekom svoje karijere objavili dvadeset i jedan studijski album (uključujući ovogodišnji), šest albuma snimljenih uživo te pregršt kompilacijskih i EP izdanja. Podosta bogata diskografija prepuna pjesama koje su obilježile generacije, događaje, vrijeme i mjesta koja su iza nas. Samo taj podatak njihovog prisustva i njihovog značaja ljudima opravdava ime i godine koje stoje iza njih. Kako sam prije već napisao, bilo je ponekih promjena u postavi benda tijekom svih ovih godina. Većinu vremena, ali i samu srž benda, tvori gitaristički dvojac Rudolf Schenker i Matthias Jabs. Poslije njih tu je i najprepoznatljiviji član i sam glas benda, Klaus Meine. Uz njih je tu i ritam sekcija koju čine bassist Pawel Maciwoda i bubnjar Mikkey Dee. Dosta značajni glazbenici za najdraži nam žanr i imena koja se nalaze među samim velikanima istog. I moram reći, to je jedan od najboljih koncerata koje sam imao priliku čuti, vidjeti i sveukupno uživati u tom iskustvu. Svakako preporučujem svima koji nisu imali priliku i ukaže im se, otiđite i uvjerite se sami. S potpunom sigurnošću stojim iza svojih riječi i dojmova koji ih opravdavaju. Dosta o povijesnim činjenicama i mojim preporukama za vaše sljedeće koncertno iskustvo, krenimo više na album...
Rock Believer bend objavljuje sedam godina nakon prethodnika mu, albuma Return To Forever. Album donosi jedanaest novih pjesama, od kojih su Peacemaker i istoimena Rock Believer dobile i video uradak. Odmah na pravu, mogu reći kako je ovo jedan od boljih albuma koje su objavili od 1990. godine i albuma Crazy World. „Zašto?“, pitat ćete se. Pa, iskreno... Ovo između baš i nije imalo određenog uspjeha kroz iznimnost i kvalitetu izvedbe kod ljudi, stoga se moram složiti s tim mišljenjem. Možda bi mogao izdvojiti dva albuma koji su mu prethodila, a to bi mogli biti Unbreakable i 2004. godine i Sting In The Tail iz 2010. godine. Ovo ostalo, doista se možete poštedjeti vremena ako ne čujete te albume. Možda poneka pjesma ili dvoje po albumu. Iskreni savjet, vjerujte mi. Ali nadovezujem se ovom prilikom onda i na prijašnji odlomak. Ono razdoblje između albuma Lovedrive i Crazy World onda dolazi kao obavezno slušanje i uživanje u cjelokupnim albumima. A ono što dolazi prije 1978. godine je svakako preporuka, pogotovo za ljubitelje eksperimentalnijeg i progresivnijeg razdoblja benda. Albume između 1972. godine i 1978. godine svakako vrijedi poslušati i mislim kako će vam se svidjeti ono što je bend tada imao u sebi, kuda su se kretali i kako su pristupali svom glazbenom izričaju. Naravno, bend je bio sklon i kontroverzama tih godina. Naime, albumi Virgin Killer (1976.), Taken By Force (1977.), Lovedrive (1979.) i Animal Magnetism (1980.) naišli su svojim objavljivanjem na nerazumijevanje i cenzuru izvornih omota albuma koje je bend zamislio za svoje uratke. Omoti su u mnogim dijelovima Svijeta bili cenzurirani, izmijenjeni ili u potpunosti zabranjeni zbog svog sadržaja. S vremenom je ta stigmatizacija oslabjela i albumi su s reizdanjima i ponovnim tiskom postali ponovno dostupni s izvornim i izmijenjenim omotima. Osobno na niti jednom od albuma, odnosno omota istih, ne vidim razloge za cenzurom i zabranom, štoviše ideje i sama poruka su zanimljivi u sva četiri slučaja. Ali svakome svoje...
Tu je sada i Rock Believer, za čiji bi omot oni „slabijeg srca“ isto nešto rekli, ali neka se suzdrže jer to nikoga ne zanima. Štoviše, omot albuma je baš retro i vintage, a meni se to sviđa. Daje mi neki osjećaj topline i te nostalgije za minulim vremenima (vremenima u kojima niti nisam živio, a kamoli bio rođen), a samim time i daje na dojmu koji album ostavlja na one koji slušaju. Kroz sami tijek albuma naletjet ćete na mnoge pjesme koje vam se čine onako, čudnima i pomalo zaboravljive već nakon prvog slušanja. Možemo ih pripisati onom dijelu opusa na koji sam vas upozorio maloprije u tekstu. Ali opet ostaje druga polovica pjesama koje opravdavaju ime i godine koje stoje iza članova benda. Osjeti se tu prizvuk i tih sedamdesetih, prepoznatljivost osamdesetih i ludosti koja je tada krenula za bendom, ali i kvalitetna komercijalnost koju su njegovali početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Pjesme kao što su Shining Of Your Soul, Seventh Sun, Peacemaker, Call Of The Wild i When You Know (Where You Come From) govore (zvuče) tome u prilog. Glazbenici u tom bendu su svi od svjetske vrste, pogotovo Rudolf Schenker i Matthias Jabs. Jedan od najboljih i značajnijih gitarističkih dua kroz povijest, svakako. Prepoznatljiv ton, način sviranja i zvuk prepoznatljiv svima. A tek sama energija! Sviranje je jedno, ali kad bend vidite uživo i vidite kako se ti ljudi još uvijek kreću i povezuju s publikom koja je ispred njih... Postaju vam još malo draži. Tu je i ritam sekcija koju čine Pawel Maciwoda i Mikkey Dee. Iako su se bendu priključili dosta kasno, to ne umanjuje njihov doprinos i kvalitetu. Maciwoda je svirao u mnogim bendovima prije nego je postao dio benda kao što je Scorpions, ali to ne govori o njemu loše i ne govori kako nije znalac svog zanata i kako ne zna pristupiti svom instrumentu kako treba. Iako u ovakvim bedovima to biva dosta pojednostavljeno i ne iziskuje virtuoznost, ponekad je manje doista više. „Čvrsta kralježnica“ i ritam sekcija koja neumorno podupire bend svojim doprinosom, bilo kojim pristupom, ostaje neizostavan dio kvalitete. A iza njih svih stoji Mikkey Dee. Mislim, zapravo o njemu niti ne treba puno govoriti. Mikkey Dee je, po meni i za mene, jedan od najboljih glazbenika koji je ikada sjeo iza bubnjeva. A tek njegova ostavština! Počeo je s King Diamondom, zatim je svirao na samostalnom albumu Don Dokkena, a nakon toga je napokon prihvatio Lemmyjev poziv i došao u Motörhead. Nakon što je Lemmy umro i time okončao postojanje benda 2015. godine, Mikkey Dee 2016. godine dolazi u Scorpions i... Pa, treba li vam išta više kao dokaz one moje tvrde s početka predstavljanja. Mislim kako ne... A za sami kraj nam ostaje Klaus Meine, osoba oko koje su se „lomila koplja“ niz godina u raspravi o tome je li on dobar pjevač i je li dorastao bivanju u tako velikom bendu, a ponekad se u raspravu uključilo i pitanje o tome razumije li itko što on zapravo pjeva. Dosta dječje rasprave i razgovori koji nikada nisu vodili nikuda, a nekima sam doista prisustvovao i nisam mogao vjerovati kakva je ponekad bezgraničnost ljudske ograničenosti. Ali pustimo sada to. Klaus Meine je postao glas ispred benda 1969. godine i otada je neizbježan dio istog. On je glas benda, a meni osobno ostaje nezamislivo vidjeti bilo koga drugog na njegovom mjestu. Karizma, predanost tijekom cijele karijere, prepoznatljivost glasa i sama povezanost s publikom čine ga jednim od najprepoznatljivijih pjevača žanra. Od samozatajnih početaka i mističnosti početaka u bendu, preko ludosti i divljaštva osamdesetih, a onda mira i smirenosti nakon toga i naovamo, uvijek je tu i uvijek je u punoći predan onome što bend radi. Čovjek s tolikim godinama staža i života iza sebe, a mladić. Još jedan živući podsjetnik kako su godine samo broj. I njih petorica su tu... Oni su Scorpions! Ali i dalje stoji stavka kako se morate pomiriti s činjenicom i godinama, a samim time možete odustati od proživljavanja sedamdesetih i osamdesetih kroz glazbu koju će bend predstaviti na svojim albumima. Album je dobar i album je slušljiv, album ćete čuti i ostat će vam par pjesama u uhu, ali neće to biti jedan od onih albuma s kojima ćete se povezati. Za to imate minula desetljeća i koncerte, ali onda vam ti albumi iz tih godina i odlazak na koncert postaju obaveza! Vjerujte mi, znam kako se ponavljam, ali govorim vam to kao dobronamjeran savjet... Vrijedit će svake uložene minute putovanja i bivanja na koncertu. Stoga, kad se bude moglo, priuštite si to i uživajte. Neće vam biti žao...
I time se završava i ova recenzija. U ožujku se naziru nešto žešća objavljivanja i albumi koje se isto čekalo nekoliko godina (barem ono na što ću se osvrnuti osobno). Do tada, uživajte u glazbi i uživajte u istraživanju iste. Njegujte i poštivajte nostalgiju, dajte priliku i poštovanje sadašnjost i budite svjesni činjenica u oba slučaja, sve po zaslugama. A ako imate nešto što želite podijeliti s drugima, svakako se odvažite na taj korak. Dobre glazbe nikada dosta. Uživajte i. Pa, znate već... Do sljedećeg puta...
