Postani fan na Facebooku ako već nisi!

Možda je dvadeset i sedam albuma čak i previše te se postavlja pitanje koliko je tu dobroga, a koliko je toga već ušlo u područje pretjerivanja i osjećaja besmisla. Na ta pitanja još nisam uspio pronaći odgovor, ali ponekad na njih i zaboravim kad se svako malo u eteru pojavi nešto novo od strane izvođača i bendova koje stvarno pratim i volim čuti. A možda sam si sada upravo i odgovorio. Tko zna...

Saxon je jedan od „onih“ bendova koje ili ne volite ili ih obožavate. Nema tu nekog središnjeg pravca i mišljenja kojega možete zastupati. Je li to dobro ili loše, ostaje svakome od nas ponaosob za prosuditi. Ali činjenica jest kako je ovo jedan od dugovječnijih i zaposlenijih bendova unutar žanra, uzmemo li u obzir sve povijesne činjenice i ljudstvo koje je stvaralo to ime i sve te album koje su uvrstili unutar svog opusa. Lako se može shvatiti kako kroz sve te godine ponekad i dođe do određenog zamora i kako svaki bend može naići na trenutke nemaštovitosti tijekom svog postojanja, ali neki se s tim nose kako treba, dok drugi ponekad od svega naprave novi dio svog postojanja koji onda traje desetljeće ili dva te tada dolazi do prevelikog razilaska u mišljenjima i razmirica kod slušateljstva. Istina, ima tu i bendova koji su toliko poznati i koji su dosegli ostalima, ali i nama kao pratiteljima, nedostižne i nezamislive visine pa je za njih reći nešto loše ravno izazivanju pobuna i prizivanje zamjerki koje su „neoprostive“, ali to je nešto s čime smo se svi susreli pa vjerujem kako znate o čemu ovdje pišem. No ima i bendova o kojima možeš razgovarati koliko te god volja i želja te nikada nećeš naići na osudu ili pretjeranu osjećajnost od strane svojih sugovornika. Možda se razilazite u razmišljanjima i stavovima oko nekih pojedinosti, ali to nije ništa strašno i to nije nešto što se „ne može oprostiti“. U tu skupinu bendova svakako ulazi i Saxon. A radi se o dosta poznatom i dosta značajnom bendu za, sada gledano, dugi niz godina i silne naraštaje koji ih prate i slušaju, ali i naraštaje glazbenika i cijelih bendova koji ih spominju kao jedne od uzora. Nikako si ne možemo lagati kako sve i jedan album unutar njihovog opusa vrijedi samo hvala i kako na se nema što zamjeriti. To bi bilo djetinjasto i pomalo površno, zar ne? Ili ulaziti u vječne rasprave o tome tko je bolji pjevač ili neki drugi član benda, a isti biva zamijenjen s nekim drugim članom. Traje to predugo i postaje zastrašujuće naporno. Ili ako neki bend ima i povijest pravnih borbi oko imena i raznih prava kao Saxon. Pa zauzimanje strana i tako to... Strašno, zar ne? No to je onaj loš i neugodan dio te predanosti i strasti koju je moguće pronaći među ljubiteljima žanra i to je nešto s čime se treba pomiriti kako će uvijek postojati i uvijek biti prisutno. Novosti vezane za Saxon su te kako je dugogodišnji član i jedan od osnivača, Paul Quinn, odlučio otići iz benda. Navedeno je, od strane benda, kako se radi o njegovoj odluci te kako će Paul Quinn i dalje biti uključen u studijskom radu i stvaranju nove glazbe, ali neće sudjelovati u daljnjim koncertnim djelovanjima i turnejama. Kao njegova zamjena, mjesec dana od spomenute vijesti, predstavljen je Brian Tatler, jedan od osnivača i gitarist Diamond Heada. Onima koji prate bend temeljito ,svakako će se pri slušanju ovog albuma čuti razlike i moći ćete raspoznati kako Quinn nije prisutan previše na ovom albumu, no to ne umanjuje predanost i trud ostatka benda i novog člana. Sada malo o ostalima i o samome albumu...

Ostatak Saxona su i dalje pjevač i vođa benda Biff Byford, gitarist Doug Scarratt te ritam sekcija koju tvore bubnjar Nigel Glockler i bassist Nibbs Carter. Uvježbano ljudstvo i dugogodišnja postava koja se stvarno nije mijenjala već desetljećima i dalje zna što radi te voli ono iza čega stoje i za što se zalažu, a to se svakako čuje i osjeti. Dodate li na to i činjenicu kako se produkcije albuma, uz Byforda, ponovno uhvatio Andy Sneap, možete biti sigurno kako se tu radi o ljudima koji razumiju što je potrebno i što treba zadovoljiti kao uvjete gdje će ovo biti Saxonov album. I to se itekako čuje i vidi te osjeti kroz glazbu i tematike koje možete pronaći u tekstovima. Želite li pjesme o povijesnim događanjima, imate ih. Želite li slušati malo o mitologijama, može i to! Ima li tu mjesta o temama koje se bave temama sadašnjice ili se želite opustiti s pjesmama koje vas samo opuštaju i podsjećaju na ona minula desetljeća s kojima je Saxon započeo i tijekom kojih je stvorio temelje za dugogodišnje štovanje, imate i to... Kako sam već i spomenuo, album dolazi kao dvadeset i sedmo studijsko ostvarenje unutar opusa kojega Saxon ima iza sebe, predstavlja deset novih pjesama, a sve je jedinstveno i upečatljivo za ono što očekujete od albuma koji na sebi ima Saxonov potpis. Tri pjesme su, barem za sada, dobile svoje službene video uratke, a to su naslovna Hell, Fire And Damnation te Madame Guillotine i There's Something In Roswell. Bend zvuči uigrano i zadovoljno svojim radom, novi član se itekako uklopio u ovo novo poglavlje koje Saxon ispisuje, a kako i neće. Uzmemo li u obzir kako je Diamond Head bend koji je krenuo istih godina kao i Saxon te bio jedan od ključnih imena u stvaranju pokreta kojega danas znamo kao NWOBHM (New Wave Of British Heavy Metal). Doduše, činjenica kako Paul Quinn nedostaje je osjetna u zvuku, ali svakako onima koji bolje i više poznaju rad benda kroz sve ove godine. Sve ostalo je isto i na mjestu, „baš onako kako treba biti“, ako trebam koristiti tu uzrečicu. Biff Byford i dalje zvuči dobro i zvuči kao... Pa, zvuči kao Biff Byford i to je jedino bitno!

Glas je prepoznatljiv i itekako snažan te ne posustaje usprkos godina, iako vrijedi spomenuti kako je na zadnjim albumima glas nešto tiši nego li inače, no tu se vjerojatno radi o odlukama unutar benda, o kojima ne znam toliko pa ovo ostaje samo kao nagađanje. Pored njega gitaristički dvojac radi dobro i nadopunjavaju se onako kako to treba biti i kako priliči zvuku koji se očekuje od ovakvih bendova, bez pretjerivanja i sve u svrhu služenja pjesmama, s ponekim bljeskom izvanrednosti koji prekine poneki trenutak jednoličnosti. I tu je naravno ritam sekcija koja svemu tome daje temelj i čvrstu kralježnicu, temeljito odrađeni posao koji svima daje prostor kako bi zasjali i kako bi se još jednom dokazali u prostorima studija ili ispred svjetala pozornica diljem svijeta. Vrijedi spomenuti kako su bubnjar Nigel Glockler i bassist Nibbs Carter jedni od meni dražih dvojaca koji odrađuju svoje poslove i zadatke onako kako treba i kako priliči zanatu, a svako malo, tu i tamo, ukradu pokoji trenutak za sebe i pritom ne rade stvari koje uništavaju cijeli tijek albuma, već samo doprinose i upotpunjavaju te se zatim vrate onome gdje samo rade i uživaju. Zapravo, samozatajnost svih članova benda, izuzev Byforda, jest jedan od razloga zašto se njihovom stvaralaštvu i njihovoj glazbi možete posvetiti samo na toj osnovici, a to je ta glazba i ono što stvaraju. Nema tu nikakvih tema koje se provlače kroz glazbena glasila i nema tu pretjerivanja u životu koje prate fotoaparati i kamere požudnih novinara i izvjestitelja. Ne. Samo glazba i uživanje u stvaranju iste. I to stvara jedan osjećaj stvarne ljudskosti i bliskosti s nekim bendom, bez zablude o tome kako su oni nešto više, nešto izvan ovog svijeta, što je itekako potrebno u današnje vrijeme gdje je sve brzo, površno, ne pamtljivo i zaboravljivo, ali se prikazuje sasvim suprotnim. Možda najveća zamjerka koja se može pronalaziti kod ovih bendova je činjenica kako se nekada čini kako se albumi samo bezlično nižu te vam se nekada čini kako zaboravite na neke od njih i kako ste neke preskočili pa se stvara osjećaj zbunjenost, što nikako ne doprinosi sveopćem dojmu. No, to je nešto što se tiče samih članova i njihovih odluka u poslovanju i stremljenju ka ostavštini koju imaju iza sebe ili koja tek dolazi s godinama. Kao što sam već i napisao u samom uvodu osvrta, ovo je jedan od „onih“ bendova koje ili ne volite ili ih obožavate. I to je to...

I s time bih završio ovaj osvrt. Još jedan Saxonov album u nizu, dvadeset i sedmi, ako ćemo točno u broj. Bend zvuči dobro i spreman je odvažno krenuti na još jednu turneju, a pritom će predstaviti svoj novi album i sve okupljene podsjetiti na to tko su i što su te koliko su još uvijek moćni i snažni. Očito je kako bend ne misli stati i kako u sebi imaju još volje i želje za radom i stvaranjem te takav stav treba cijeniti i poštivati. Ako je vjerovati onima koji su ih čuli i vidjeli uživo, tu se radi o jednom nezaboravnom iskustvu i tu se radi o jednom od najboljih bendova čijem nastupu i koncertu možete svjedočiti. A takve riječi djeluju ohrabrujuće te se nadam kako ću ih u nadolazećim godinama moći i sam potvrditi te to iskustvo pretvoriti u nešto nezaboravno i lako pamtljivo. Do tada, pripreme za poneki koncert i čekanje na nove objave od strane izvođača i bendova koje pratimo te, kod mene, češće pisanje ponekog izvještaja ili osvrta. Do sljedećeg puta...