Prije nekih desetak godina uhvatio sam zanimljivu knjigu G.R.R. Martina. Iako je čovjek poznat ponajviše po svom uspješnom serijalu Igra Prijestolja, knjiga o kojoj ovdje pričam zove se Pjesma Sudnjeg Dana. U njoj pratimo priču Nazgula, fiktivnog benda čija je slava prerano došla do svog tragičnog kraja i njihov misteriozan povratak. Upravo u tom nekom periodu moja zelena glava po prvi puta se uživo susreće s thrash velikanima iz San Francisca, Death Angelom. Oduševljen apsolutnom energijom i žestinom s kojom su svirali postali su mi jedan od dražih thrash metal sastava čije ću koncerte u narednim godinama pratiti s oduševljenjem, ali i očekivanjima. Tako je bilo sinoć u Ljubljani no prije nego što krenemo na tu žestoku večer samo ću reći kako sam sasvim slučajno ovih dana ponovno pročitao spomenutu knjigu i sinulo mi je kako Nazgul i Death Angel imaju štošta zajedničkoga.
U knjizi je Nazgul doživio mega popularnost krajem šezdesetih da bi se nakon tragičnog događaja bend raspao 1971. Death Angel je ipak nešto noviji i žešći bend čiji korijeni sežu u 80-te dok noviji albumi dišu modernim i agresivnim thrash ritmom. Pjesme poput „I Came for Blood“ daleko su od rokersko/hipijevskih pjesama Nazgulovaca no zanemarivši na trenutak te razlike, opis koncerta oba benda poslužit će se istim riječima. Na pozornicu izlaze petorica veterana thrash zvuka i odmah nas šamaraju žestokom „Lord of Hate“„Glazba je bila živa, praskava i žestoka....Režanje Maggiova glasa,potmula tutnjava Faxonove bas gitare, bubnjevi, gitara pretopljen u cvilež guma...“ Naravno, ispred nas nisu likovi iz knjige već čarobnjak na gitari Rob Cavestany, vrišteći vokal Mark Osegueda, basist Damien Sisson, bubnjar teških ruku Will Carroll i prateća, ali jednako vriskava gitara Ted Aguilara. Zajedno nose čistu, nefiltriranu agresiju koja je dobro prodrmala Cvetličarnu i nije bilo potrebno dugo da publika živne i pretvori klub u scenu divljaštva, šutke, letećih kosa i vrištećih grla. Nižu se „Buried Alive“, „3rd Floor“, „Humanicide“, „The Dream Calls For Blood“, a svirka postaje sve žešća i žešća. Psihotične, energične Markove oči zasjenjuje jedino njegov agresivan vrisak koji s godinama ne gubi ni djelić žestine. Kako je u knjizi to svojim glasom radio Patick Hobbins, tako nam Mark vriskovima ledi krv u žilama i istovremeno obmanjuje sva osjetila te tjera na kaos. Trenutno je jedan od najsposobnijih i najenergičnijih vriskova u ovome žanru te se, s obzirom na stanje benda, tamo misli zadržati još jedno dogledno vrijeme.
Svoj set od sat vremena završavaju uz uvodni dio mega instrumentala „The Ultra – Violence“ (eh da su ju mogli cijelu odsvirat uff to bi bilo predivno) i „Thrown To The Wolves. S time su zaključili lekciju o thrash metalu i kako se isti treba svirati. No, nije sve u žestini i energiji koji su instrumenti nosili već način verbalne i neverbalne komunikacije s nama, publikom. Bend je bio dio nas, mi smo bili dio njih dok su vrišteće gitare i vokali bili medij te povezanosti.
Uf, teško je bilo zamisliti kako nadmašiti ovu razvaljotku no čeka nas još jedan kultni bend, veterani thrasha, Sacred Reich. E sad, mali spoiler vezan uz knjigu, Nazgulovci se nakon više godina okupe i naš protagonist (novinar) zapazi nekoliko stvarčica: „Za bubnjevima Gopher John zalije posljednji zalogaj sendviča gutljajem piva pa dohvati palice....Maggio dođe na pozornicu s cigaretom u ustima. Trbuh mu je poskakivao ispod krvavo crvene majice s natpisom Nazgul koja je bila najmanje petnaest godina stara i dva broja premala...I naposljetku, Peter Faxon, plavokos i lijep, ozbiljna, poslovnog izraza lica, prebaci preko ramena svoju gitaru..."
Sacred Reich ipak nije djelovao kako je opisano no nakon nastupa Death Angela kroz glavu mi je proletjela ta zanimljiva usporedba. Iako oba benda već imaju godina, kilometara i staža, Death Angel djeluju svježije i energičnije. S druge strane Sacred Reich naizgled djeluju kao da su maločas izašli s obiteljske večere i jedva da pripadaju na pozornici što je bio čisti kontrast kontrastu u odnosu na tešku i rafalnu paljbu uz „Divide & Conquer“ s kojom su otvorili svoj nastup. Nasmijano lice Phil Rinda samo je pojačao taj nesrazmjer izgleda i zvuka koji nas je šamarao iz svih kuteva dvorane. Čvrsto, odlučno i kvalitetno, tim bi riječima opisao njihovo držanje i nastup. Iako je prošlo već četiri godine od zadnjeg albuma „Awakening“, upravo su s njega svirali i predstavili nove pjesme „Manifest Reality“ i „Salvation“ dok su nas „One Nation“ i „The American Way“ vratile u prošlost.
Uz Phila, još jedini član koji je bend ispratio kroz 80-te i 90-te je gitarist Wilney Arnett. Iako njegova gitara nije zavijala i vrištala toliko kao što su to sa svojim instrumentima činili Rob i Ted, zvuk koji je iz nje dopirao bio je težak, hrapav i snažan, a isto se može reći i za bubnjeve odnosno za Dave McClainea. Odličnu komunikacija s publikom nastavio je uvijek nasmiješeni Phil te nas uveo u impresivnu obradu „War Pigs“ čiji su nas poznati riffovi osvježeni modernim zvukom odnijeli u neko drugo mjesto i u neka druga vremena. Vremena gdje su Nazguli harali svijetom: „...publika je shvatila, pa kad je Maggio zarežao „Ragin'“, šezdeset tisuća ljudi zaurlalo je to isto. Crveno svijetlo, krvožednost i neskriveni gnjev zbog okrutnosti života...“ Za završni bojni usklik i epski završetak odsvirana je „Surf Nicaragua“ gdje su veterani po posljednji puta prizvali svoj mladi duh i preko gitara, bubnjeva i glasa prenijeli ga nama. Snažno, iskusno i suvereno.
Nakon mora podijeljenih trzalica, palica, setlisti i svih ostalih sitnica pogodnih za bacanje u publiku, oprostili su se od nas, ali i najavili i brzi povratak jer obje teškometalne mašine i dalje gaze. Death Angel je sinoć odnio titulu življeg i agresivnijeg nastupa, ali suverenost i iskustvo Sacred Reicha nije nikako za zanemariti. Uh, među usporedbom knjige i stvarnosti skoro sam zaboravio na prvi bend večeri, Španjolce Angelus Apatrida. Za njih možda nemam direktnu usporedbu s Nazgulima, ali na svojim leđima (gitarama) nose modernu agresiju thrash metala. Raspalili su po gitarama kao da sutra ne postoji, kao da nisu predgrupa, kao da im svijet pripada što je zapravo i bit thrash metala. Nema kompromisa već puni gas do daske i deri....Hm, kada bolje pogledam, Angelus Apatrida je onaj bend koji nije spomenut u knjizi. Inspirirani Nazgulima u provjereni recept ubacuju modernije probleme, žačinjuju ga dodatnom agresijom i hrabro marširaju dalje u nove pobjede.
-6168.JPG)
