Postani fan na Facebooku ako već nisi!

Summer of Love i posljedice

Summer of Love je kontrakultura, društveni fenomen nastao u San Franciscu u drugoj polovici 60-tih godina 20-tog stoljeća ili kako je popularno zovu; hipi kultura. Uz specifičan, neobvezni stil oblačenja, politički antiratni i antirasistički stav i pojačanu uporabu halucinogena, pokret je karakterizirala i glazba koja je bila eklektična, od folk rocka jednih The Mamas and the Papas ili Donovana, preko opojne glazbe Grateful Dead pa do psihodeličnih 13th Floor Elevators. Filmovi su nezaustavljivo evoluirali. Tadašnji konzument više nije klinac koji vrišti dok gleda svoju omiljenu rock zvijezdu na koncertu ili u kinu, nego stariji adolescent na pragu zrelosti s razvijenom političkom sviješÄ‡u koji želi mijenjati svijet. No rock supkultura je i dalje kultura mladih koja u tom razdoblju uspostavlja još veću distinkciju od svijeta svojih roditelja. Na kraju krajeva, rock muzika je dovela i do rušenja rasnih barijera te potakla nastanak pokreta za graÄ‘anska prava. U to vrijeme slabe i cenzorski kodeksi. Razara se klasična naracija. Nastaje veliki broj nezavisnih, eksperimentalnih filmova, novih žanrova poput filma ceste, rock dokumentarca i koncertnog filma, a rock glazba u nekim slučajevima ulazi i u druge žanrove poput trilera ili političkog filma. Američki politički i društveni establišment se tom sveprisutnom slobodom i samosvijesti mladog naraštaja započinje osjećati ugroženim i uskoro će započeti nasilni otpor tim strujanjima. Dakako, kontrakultura koja teži promijeniti vladajući društveni poredak je označena kao glavni neprijatelj. Taj sukob postaje temom mnogih onodobnih filmova, a kao klasici razdoblja se kristaliziraju dva filma; Goli u sedlu (Easy Rider, 1969.) Dennisa Hoppera i Zabriskie Point, 1970. Michelangela Antonionija koji su značajni i zbog dosljednog korištenja rock glazbe kao važnog faktora za senzibilitet djela. U Hopperovom filmu dvojica bikera (Hopper i Peter Fonda) putuju prema New Orleansu kako bi stigli na Mardi Gras festival. Na jugu doživljavaju niz neugodnosti zbog njihovog, za ondašnju južnjačku populaciju nekonvencionalnog izgleda i ponašanja, da bi na kraju bili i ubijeni od strane lokalnih „seljaka“. Taj sukob urbanog i naprednog te nazadnog koji simboliziraju ruralni južnjaci je ovdje prikazan u najekstremnijem obliku. Njihovo sudbonosno putovanje započinje efektnom špicom koja je pjesmu grupe Steppenwolf Born To Be Wild  načinila klasikom i vječnom motorističkom himnom. Ballad of Easy Rider grupe The Byrds je bila jedina pjesma koja je napisana posebno za film. Značajan uspjeh filma koji je s niskim budžetom od 400000 dolara zaradio više od 60 milijuna je potakla plimu niskobudžetnih, nekonvencionalnih filmova, ali i niza filmova sa značajnim rock soundtrackom, a predstavljala je i svojevrsnu pobjedu kontrakulture, premda ona sama u filmu doživljava poraz. Za razliku od Hoppera i Fonde, Antonioni u Zabriskie Point izravnije suprostavlja vrijednosti kontrakulture i establišmenta prikazujući ga kroz  simbole konzumerizma poput jumbo plakata i naziva robnih marki, a tom otuÄ‘enom i industrijskom okruženju suprostavlja netaknutu prirodu kao mitski ideal i svojevrsnu utopiju čime očigledno bira stranu. U priči o naoružanom studentu koji progonjen od policije sreće curu te s njom doživljava ljubavnu idilu je pratio sjajan soundtrack, od Grateful Dead i njihove slavne Dark Star koja u izvornom izdanju traje dvije i pol minute, ali se u koncertnim izvedbama često proširuje i na polusatne ili čak i jednosatne izvedbe pa do Careful With that Axe, Eugene Pink Floyda koja je ovdje preimenovana u Come in Number 51, YourTime Is Up. Upravo je finalna scena niza beskrajnih eksplozija i implozija grandiozne vile i raznih simbola konzumerizma efektno ozvučena navedenom pjesmom Pink Floyda predstavljala vrhunac Antonionijevog filma. Kontrakultura je napokon pobijedila, premda se to uništenje korporativnih simbola odigrava u svojevrsnoj psihodrami glavne junakinje.  

U okviru „ljeta ljubavi“ su nastali prvi masovni glazbeni festivali. Jedan od njih, Monterey Pop Festival iz 1967. je bio početni impuls pokreta, a na njemu su prvi puta nastupili neki od nadolazećih budućih zvijezda epohe. Drugi veliki festival te vrhunac atmosfere mira i ljubavi je bio Woodstock, a treći katastrofalni Altamont je bio zadnji čavao na lijes hipijevske subkulture, oba iz 1969. I o sva tri su snimljeni značajni dokumentarci koji se te dogaÄ‘aje učinili globalnim eventima. Monterey Pop, 1968. su realizirali jedni od utemeljitelja struje „direktnog filma“ Richard Leacock i D. A. Pennebaker. Pennebaker je još 1965. snimio vrlo važan rock film Ne osvrći se (Don't Look Back) o čuvenoj engleskoj turneji Boba Dylana koji je prikazan 1967. Snimljen sa 17 kamera na 16 mm vrpci te za kino prebačen na 35 mm traku, Monterey Pop se sastoji od koncertnih zapisa i neobveznih razgovora s publikom. A čuveni su bili krupni planovi lica i natikača pjevačice Janis Joplin, tada članice grupe Big Brother and the Holding Company, manijakalni nastup The Who, prvo pojavljivanje grupe Jimi Hendrix Experience u SAD-u i emotivni nastup Otisa Reddinga, dok je izvedba grupe Jefferson Airplane oduševila Jena Luca Godarda. Taj slavni i hvaljeni dokumentarac je bio poticaj za organizaciju mnogih rock festivala u budućnosti. I dok su, kao što se može vidjeti na filmu, na Monterey Pop Festivalu gledatelji sjedili na stolicama, naredni festivali su tu praksu potpuno ukinuli.

Organizatori The Woodstock Music and Arts Fair festivala nisu ni slutili kakav će biti odjek tog glazbenog eventa. Očekivali su kojih desetak, dvadesetak tisuća posjetitelja kojima će naplatiti karte, no kada se nekoliko stotina tisuća ljudi uputilo prema lokaciji, odustalo se od bilo kakvih naplata. Naravno, zbog neočekivanog broja ljudi na festivalu su sanitarni uvjeti bili očajni, a logistika je bila u kolapsu. ÄŒak ni izvoÄ‘ači nisu bili svjesni značaja dogaÄ‘aja. Organizatori su bili u velikim problemima s angažiranjem poznatih imena. Tek kad su Creedence Clearwater Revival potpisali ugovor, onda su se i druga jaka imena pridružila popisu izvoÄ‘ača. Odjek dogaÄ‘aja je bio golem, ali tek je film Michaela Wadleigha Woodstock, 1970. dao tom festivalu mitski status, a neke od izvoÄ‘ača na temelju filma učinio slavnima. Primjerice Santana su na festivalu nastupili pukom srećom (producenti su bacali novčić) ali ih je njihova izvedba pjesme Soul Survivor prikazana u filmu, učinila momentalno slavnima, kao i njihovog gitaristu Carlosa Santanu. TakoÄ‘er snimka virtuozne svirke grupe Ten Years After u pjesmi I'm Going Home idu u red legendarnih, a grupu je načinilo velikom svjetskom rock atrakcijom. Dakako da su i afirmirani izvoÄ‘ači profitirali od filma. Primjerice Jimi Hendrix je u postavi s Mitch Mitchellom na bubnjevima, Billy Coxom na basu te s dvojicom perkusionista i ritam gitaristom nastupio u ponedjeljak rano ujutro. Naime inzistiralo se da Hendrix zatvori festival, no kako je zbog kiše satnica kasnila, Hendrix je na red došao kada su u gledalištu ostali samo najizdržljiviji. Gledalo ga je par tisuća ljudi. Njegov nastup, a posebno gitaristička slobodna verzija američke himne ostaju u analima bezvremenskih dogaÄ‘aja 20. stoljeća i najemotivniji protest protiv rata u Vijetnamu. No da nije bilo filma, taj dogaÄ‘aj ne bi zadobio takav epohalni značaj. Inače Woodstock je jedan od najutjecajnijih i komercijalno najuspješnijih dokumentaraca svih vremena. Svojom vrhunskom montažom i korištenjem tehnike podijeljenog ekrana kojom se istovremeno moglo gledati izvoÄ‘ače iz različitih rakursa ili reakcije publike na svirku, film je predstavljao model za buduće rock dokumentarce. Film je dobio Oscara za najbolji dokumentarni film, dok je Thelma Schoonmaker bila nominirana za montažu. Kasnije je dobila 3 Oscara kao montažerka Scorseseovih fimova.  Jedan od montažera je bio i Martin Scorsese.

The Rolling Stones su 1969. tijekom američke turneje bili kritizirani zbog visoke cijene ulaznica pa su odlučili u prosincu organizirati besplatni glazbeni festival za kalifornijske klince. Reklamiran kao Woodstock zapada održan je na trkalištu Altamont Speedway pokraj San Francisca. Za redare su odabrali članove motorističkog kluba Hells Angels, što je bila velika greška, jer su alkoholizirani motoristi maltretirali publiku, a čak ni izvoÄ‘ači nisu bili pošteÄ‘eni nasilja (pjevač grupe Jefferson Airplane Marty Balin je bio nokautiran) da bi sve rezultiralo ubojstvom nožem jednog mladića u publici. Detalji ubojstva se mogu vidjeti u filmu pionira „direktnog filma“ Alberta i Davida Mayslesa te Charlotte Zwerin Gimme Shelter, 1970. o cjelokupnoj turneji Stonesa te 1969. godine koja je završila stravom na Altamontu. Na taj način je u filmu prikazana propast subkulture „ljeta ljubavi“. Doduše ona je već bila načeta kada je Charles Manson to ljeto poslao svoje sljedbenike da ubijaju po Los Angelesu. TakoÄ‘er valja spomenuti i nedavno ispravljenu nepravdu. Naime u isto vrijeme kada se održavao Woodstock, u Harlemu u New Yorku je održavan The Harlem Cultural Festival, tzv. Crni Woodstock kojem je nazočilo više od 300 000 ljudi, a o kojem se dugo nije ništa znalo te je vrlo rijetko spominjan, premda su na njemu nastupila velika imena afroameričke glazbe poput Stevie Wondera, Sly and the Family Stone (svirali su i na Woodstocku) 5th Dimension, Mahalia Jackson, Nina Simone, B B King i mnogi drugi. Godine 2021. je Questlove, član hip hop grupe The Roots režirao dokumentarac pod nazivom Summer of Soul (…Or, When the Revolution Could Not Be Televised) koji je svijet napokon upoznao s tim velikim dogaÄ‘ajem. Questloveov prvijenac je pobrao niz nagrada u kategorijama za dokumentarni film te pohvale za restauraciju davno zaboravljenog snimljenog materijala.

Kao što je već napomenuto, prvi su filmovi s rock tematikom bili zašećereni promotivni uradci kojima je osnovni cilj bio zaraditi na prolaznoj pojavi koja je kasnih pedesetih opsjedala mladi naraštaj. Autori takvih filmova su bili roÄ‘eni početkom stoljeća te nisu ni slutili kakvog će utjecaja rock glazba imati na kasnija desetljeća. No 60-tih godina kada ona postaje značajan faktor društvenih i političkih pokreta, postaje i neizostavni dio važnih filmova epohe i to u tolikoj mjeri da često pojačava učinak pojedinih prizora. Takvi filmovi su predstavljali svojevrsni audiovizualni proizvod idealnog srastanja slike i zvuka, a nerijetko je uspjeh filma ovisio o njegovom soundtracku. Daljnja evolucija rock glazbe koja se sedamdesetih i osamdesetih žanrovski proširila do neslućenih razmjera, ali i tehnološki razvoj filma, posebno u zvučnoj reprodukciji su doveli do novih vrhunaca fuzije rock glazbe i filma. Danas je rock film svakako najkreativniji i najraznovrsniji podžanr glazbenog filma.