Elvis
Kao što je već prije spomenuto, Elvis Presley je bio najpopularnija rock'n'roll zvijezda, iznimni pjevač čiji su nastupi izazivali kontroverze zbog njegovog sugestivnog pomicanja zdjelice tijekom plesa, ali su ga učinili beskrajno popularnim kod teenagerske publike. Krajem 1955. njegovim menadžerem postaje kontroverzni „Pukovnik“ Tom Parker, Nizozemac koji je ilegalno ušao u SAD, ali je kasnije lažirao svoju biografiju, tvrdeći da je rođeni Amerikanac. Parker je Presleya angažirao za tvrtku RCA, a kako je bila riječ o velikoj izdavačkoj kući, Elvis postaje prvo američki, a onda i svjetski fenomen. No tada do izražaja dolazi Parkerova posesivna priroda. Ulazi u sve pore Presleyeva života te ga usmjerava u filmsku karijeru, prorijedivši koncertne nastupe koji su se nakon 1958. gotovo potpuno ugasili. Parker je shvatio da se od soundtracka može lijepo i bogato živjeti, bez maltretiranja s koncertima i klincima koji neprestano urliču. Od filma Voli me nježno (Love Me Tender) iz 1956. Roberta D. Webba pa do kraja 60-tih Elvis je snimio 30-tak komercijalno uspješnih, više-manje prosječnih ili loših filmova, uz časne izuzetke poput Siegelovog filma Flaming Star ili nešto slabijeg King Creole Michaela Curtiza.
Zatvorski rock (Jailhouse Rock,1957.) Richarda Thorpea u kojem Elvis tumači ulogu bivšeg robijaša koji postaje rock zvijezda je svakako jedan od njegovih najpoznatijih filmova, prvenstveno zbog arhetipskog prizora gdje Elvis u zatvorskoj scenografiji pleše i pjeva naslovnu pjesmu, a kako je riječ o stiliziranoj sceni koja funkcionira samostalno bez konteksta filma, ona predstavlja prototip video spotova bar dvadesetak godina prije MTV revolucije i masovne histerije snimanja video spotova. Melodrama s pjevanjem Michaela Curtiza iz 1958. pod nazivom King Creole je ukazala na činjenicu da Elvis čak ima i glumačkog potencijala. On sam tome nije bio nesklon, ali njegov „vlasnik“ „Pukovnik“ Parker za to nije htio ni čuti. Njemu je bilo najvažnije da Elvis u filmovima niže pjevačke točke. No osim pjevačkih točaka, film je sadržavao i nasilne tučnjave između njuorlinških bandi. Bio je to, do tada najbolji Elvisov film. Nakon toga odlazi u Njemačku u vojsku gdje je proveo 2 godine.
Nakon povratka iz vojske pojavio se novi Elvis koji više nije rock zvijezda nego izvođač srednjeg i sporijeg tempa, drugim riječima; kamilica. Takav je bio i prvi film nakon vojske; G. I. Blues iz 1960. Normana Tauroga s kojim će Elvis snimiti još 8 filmova. Tada Elvis s redateljem Donom Siegelom snima svoj, smatra se, najbolji film Plamena zvijezda (Flaming Star, 1960.) i ostvaruje svoju najbolju ulogu. Riječ je o westernu gdje Elvis glumi poluindijanca koji živi s bijelim ocem (John McIntire) majkom Kiowa Indijankom (Dolores del Rio) i bijelim bratom iz očeva ranijeg braka. Žive u svojevrsnoj idili sve dok Kiowa Indijanci ne započnu pokolje i pljačke u susjedstvu. Susjedi ih zamrze, a što je najgore, Indijanci traže da Elvis i njegova majka napuste kuću, jer su njihovi sunarodnjaci. U daljnjem tijeku događaja ginu otac i majka, a Presleyev lik se žrtvuje za brata i u zadnjoj potresnoj sceni smrtno ranjen odlazi u brda kako bi umro kao Indijanac. Taj zasigurno najbolji Elvisov film je bio do tada njegov komercijalno najneuspješniji filmski projekt. Taj paradoks se dogodio zato što je Siegel uspio ishoditi da Presley što manje pjeva. Premda se smatra da su producenti tražili da Elvis u filmu otpjeva 4 pjesme, Siegel je tvrdio da su zahtijevali, ni manje ni više nego 10 pjesama, ali je uspio smanjiti na dvije; jednu, naslovnu u uvodnoj špici i još jednu kraću na rođendanskoj zabavi na samom početku filma. Do kraja 1969. kada je prestao snimati filmove Elvis nije snimio niti jedan iole značajniji film, iako su gotovo svi bili komercijalno uspješni. No iste godine je obnovio svoju rock karijeru, snimio je možda najbolji album karijere From Elvis in Memphis i dvije mitske pjesme In the Ghetto i Suspicious Minds. Nakon osmogodišnjeg koncertnog posta, nastupio je na koncertu u International Hotelu u Las Vegasu s rock repertoarom i oduševio. Na žalost, uskoro su ga preuzele razne supstance i bolesti te je umro 1977. Imao je 42 godine.
Nakon njegove smrti je snimljeno bezbroj filmova, od standardnih biografija do bizarnih spekulacija o Elvisu koji je lažirao vlastitu smrt kako bi bezbrižno uživao u anonimnosti koja mu je dvadeset godina bila uskraćena. Od svih tih filmova valja spomenuti korektnu biografiju, televizijski film Johna Carpentera Elvis iz 1979. s Kurtom Russellom u naslovnoj ulozi. Priča započinje netom prije slavnog Elvisovog koncerta u International Hotelu, a onda u flash backovima pratimo njegov život. Također interesantan je film novijeg datuma Elvis i Nixon Lize Johnson iz 2016. godine. Elvis (Michael Shannon) zabrinut zbog sveprisutne droge i lijevih ideja među mladima, zatraži audijenciju kod tadašnjeg predsjednika Nixona (Kevin Spacey). Predsjednikovi savjetnici su oduševljeni. Naime Nixon je izuzetno nepopularan u mladeži pa misle da će razgovor s Elvisom to promijeniti. Naravno Nixon to odbije. Nije mu ni na kraj pameti razgovarati s nekakvim rockerom, no Nixonova kći je bijesna, jer želi Elvisov autogram. Pod njezinim pritiskom Nixon pristane na kraći susret. Kad se Elvis i Nixon susretnu, Presley izražava želju da radi kao undercover agent koji bi se infiltrirao među mlade te ih špijunirao. Tada Nixon, na vlastito čuđenje shvati da je Elvis reakcionar, konzervativni kučkin sin, puno gori od njega samog. I na kraju valja se prisjetiti trenutno najrecentnijeg filma iz 2022. Elvis Baza Luhrmanna poznatog po raskošnom stilu, prenatrpanim scenografijama i bizarnim modernizacijama klasičnih sižea. Kao narator figurira „Pukovnik“ Parker u grotesknoj izvedbi Toma Hanksa. Na početku filma montaža je toliko dinamična da vam se čini kao da ste ušli u najekstremniji tobogan u luna parku. Valjda je Luhrmann svoj film namijenio klincima kojima koncentracija traje 10 sekundi. Ipak kasnije se ritam filma uspori. Austin Butler u naslovnoj ulozi je jedan od aduta filma.
The Beatles
Nakon Elvisa, Beatlesi su bili prvi rock izvođači koji su izazvali histeriju među teenagerima. Ranih šezdesetih kada je vladala tzv. beatlemanija koja se preko Velike Britanije i SAD-a proširila po cijelom svijetu, Beatlesi su stvorili niz vanvremenskih pop pjesama i prodali desetine miljuna ploča. Kada su se u drugoj polovici 60-tih povukli s javnih nastupa, radili su, uglavnom u studiju i revolucionirali rock glazbu. Bili su u mnogočemu prvi, a njihove inovacije su postale standard desetljećima iza njih. Prvi njihovi filmovi su bili namjenski. Valjalo je iskoristiti njihovu popularnost, no i rana ostvarenja su imala bitan utjecaj na evoluciju prikaza rock izvođača na filmu. U razdoblju rada Beatlesa, dijelom zbog njih, a dijelom i zbog buđenja političke svijesti mladog naraštaja, rock film postaje relevantan podžanr glazbenog filma. Njihova filmska karijera započinje tijekom razdoblja beatlemanije, točnije 1964. Američki redatelj Richard Lester sredinom 50-tih dolazi u Britaniju i na BBC-u režira show programe, a s Beatlesima surađuje u filmu Noć nakon teškog dana (Hard Day's Night, 1964.). Ta sjajna glazbena komedija nema neki smisleni sadržaj. Lennon, McCartney, Harrison i Starr (interesantno da se u niti jednom trenutku u filmu ne izgovori naziv The Beatles) odlaze vlakom u London kako bi nastupili u TV showu, tamo se zbog raznih okolnosti razdvoje, ali se neposredno prije emitiranja tv showa opet nađu zajedno, izvedu koncert i helikopterom odlaze na novi nastup. Beatlesi, svi do jednog su se iznenađujuće dobro snašli u glumačkim rolama, samosvjesni, duhoviti, uvjerljivi. Dakako nisu to bile dramske uloge. Bila je to svojevrsna satira na Beatlese i beatlemaniju. Oni su prikazani kao obični momci koji bi htjeli normalan život, a prisiljeni su bježati od pomahnitalih obožavatelja. Bila je to svojevrsna demistifikacija likova rock zvijezda. Ritam filma je brz, a Lester koristi gotovo sve filmske tehnike koje su mu bile na raspolaganju, od skokovite montaže, upotrebe raznih objektiva, izmjene planova, korištenja kamere iz ruke i brojnih kadrova. U biti riječ je o niskobudžetnom filmu kojem je cilj bio promovirati istoimeni soundtrack. Ispalo je da je Lester s Beatlesima snimio film koji je postao standard za glazbene filmove u budućnosti i danas je bez imalo sumnje klasik rock filma. Drugi zajednički projekt Lestera i Beatlesa je bio U pomoć! (Help!) 1965. Bio je to pokušaj ponavljanja formule prethodnog filma, ali sa znatno većim budžetom. Njegov humor je izravna posveta popularnom britanskom radijskom showu iz pedesetih The Goon Show s Peterom Sellersom, kao i braći Marx. Bizarnost i ritam su bili dovedeni do apsurda, ali je fabula, premda graniči sa zdravim razumom, razrađenija. Nekakvi kult istočnjačke provenijencije želi svojoj božici žrtvovati ženu, ali članovi primjećuju da na ruci nema žrtveni prsten. Naime ona ga je kao obožavateljica Beatlesa poslala bubnjaru Ringo Starru. Nastavak je predvidljiv. Vođe kulta dolaze u London kako bi se domogli prstena, ali ga Starr nikako ne može skinuti s prsta. Nakon toga započinju peripetije kako Ringo ne bi ostao bez prsta. Lesterov film je, u odnosu na prethodni bio blago razočaranje, ali su kasnije revalorizacije bile puno blagonaklonije. Help je nesumnjivo najavio zapadnjačku fascinaciju istočnjačkom kulturom i religijom koja je dominirala u drugoj polovici 60-tih, a na najbolji način je prikazao atmosferu swinging Londona dok se za njega još nije znalo. U međuvremenu je Lester snimio film Šarm…i kako ga steći (The Knack…and How to Get It, 1965.) za koji je osvojio Zlatnu palmu na canneskom festivalu pa je otišao u Hollywood. Očito on više nije trebao Beatlesima, niti Beatlesi njemu. Doduše Lennon je 1967. glumio u Lesterovom antiratnom filmu How I Won the War. Beatlesi su te 1967. godine izdali slavni album Sgt. Pepper's Lonely Hearths Club Band, jedan od najslavnijih rock albuma svih vremena, dugogodišnji kritičarski favorit, album na kojem je grupa napravila niz inovacija. Bili su na kreativnom vrhuncu. I onda su pogriješili. Odlučili su režirati film. Bio je to Magical Mistery Tour iz 1967, jednosatni televizijski film u boji, bez opipljivog scenarija. Scene i dijalozi su uglavnom bili improvizirani. Film je odmah zaslužio palac dolje i od publike i od kritike. Da stvar bude još gora, na tv premijeri 26. 12. 1967. je prikazan kao crno bijeli film, jer je BBC1 tada iz tehničkih razloga emitirao samo u toj tehnici pa je sav taj raskoš izgledao užasno. Nakon 2 tjedna je na BBC2 prikazan u boji, ali je u to vrijeme u Britaniji samo manji broj domaćinstava imao televizor u boji. No izdani soundtrack je bio izvrstan. Sadrži bar tri bezvremenske pjesme; I Am the Walrus, The Fool on the Hill i Harrisonovu Blue Jay Way.
U stvari Beatlesima su, za razliku od primjerice Pink Floyda, svi soundtrack albumi u kvalitativnom vrhu diskografije. Američko izdanje Magical Mistery Tour albuma je prošireno na singlove koji nisu bili objavljeni na ranijim albumima. U istom obliku ga je u nas objavio Jugoton. Slijedeći filmski projekt grupe je bio Žuta podmornica (Yellow Submarine, George Dunning, 1968.) fascinantan animirani film koji je uveo i neke nove standarde u animaciji i puno učinio za afirmaciju animacije kao ozbiljne umjetničke forme, jer se čak i u to vrijeme animirani film u najšire publike smatrao medijem za djecu. No Beatlesi su u njemu imali minimalno učešće. Izravno za film su napisali dvije pjesme, All Together Now i izvrsnu Hey Buldog. Ostatak su bile ranije snimljene pjesme i orkestralni komadi slavnog producenta Beatlesa Georgea Martina. Naravno, tu je bila i naslovna pjesma koju obožavatelji Beatlesa uglavnom mrze. Interesantno, u verziji prikazanoj u Americi je iz filma izrezana izvedba Hey Buldog, jer su tamošnji producenti smatrali da će dužina filma umoriti publiku. Baš su puno olakšali američkoj publici s tih 3 minute i 9 sekundi. Svašta! Inače film je snimljen tijekom vrhunca „ljeta ljubavi“ sadržajno i formalno dijeleći vrijednosti hipi kontrakulture. Yellow Submarine obilato koristi boju kao dramski zaplet. Zamišljenu zemlju pod morem Pepperland koja simbolizira ljubav i glazbu napadaju mrzitelji glazbe, zli Blue Meanies, a svojim projektilima ukidaju boju i stanovnike Pepperlanda čine nepokretnima. U sukobu kontrakulture i establišmenta, očito je koga predstavljaju dobri stanovnici Pepperlanda, a koga zli napadači. Jedan od stanovnika žutom podmornicom odlazi u Liverpool tražeći od Beatlesa pomoć. Dizajn animacije filma (žarke boje, sinestezija osjeta, nadrealne pojave) će kasnije postati tipični primjer psihodeličnog stila u umjetnosti. Posljednji filmski projekt živućih Beatlesa je bio dokumentarac Let It Be (Michael Lindsay.Hogg, 1970.) planiran kao veliki multimedijski projekt uz koji bi bila izdana i knjiga i album. Film i glazba su bili snimljeni, no projekt se odužio u beskraj pa su Beatlesi opet ušli u studio i u međuvremenu snimili još jedno remek djelo; album Abbey Road iz 1969. Redatelj filma Let It Be Michael Lindsay-Hogg je prije toga snimao promotivne spotove za Beatlese, Rolling Stonese, The Who. Režirao je i legendarni, ali desetljećima neobjavljeni nastup Rolling Stonesa pod nazivom The Rolling Stones Rock and Roll Circus na kojem su 11. prosinca 1968. u improviziranoj cirkuskoj areni uz Stonese nastupili Jethro Tull, The Who, Taj Mahal, Marianne Faithfull i John Lennon. No Stonesima se činilo da svi drugi zvuče bolje od njih pa su stopirali emitiranje filma sve do 1996. godine. Činilo se da je najbolji izbor za redatelja Let It Be. Film prati snimanje istoimenog albuma u Twickenham studiju, no Beatlesi su se stalno svađali i vidjelo se da su sve manje i manje zainteresirani za zajednički rad. Ipak film sadrži fascinantnu snimku njihova antologijskog nastupa na krovu zgrade tvrtke Apple, izdavačke kuće grupe. Kada je tek 1970. film prikazan, članovi su bili posvađani te nitko od njih nije prisustvovao niti jednoj od premijera, a kritike su bile slabe. Beatlesi su za glazbu iz filma dobili Oscara, ali nitko od njih nije prisustvovao dodjeli. Uskoro su The Beatles kao sastav prestali postojati. Tijekom sedamdesetih njihova je popularnost neprestano rasla, ali nikada nisu prihvatili niti jednu od neprocjenjivih ponuda da održe koji zajednički koncert. Sve špekulacije su prekinute krajem 1980. kada je poremećeni tip u New Yorku ubio Johna Lennona. George Harrison je umro 2001. od karcinoma. Do danas nije prestala fascinacija fenomenom Beatlesa i snimljeno je bezbroj filmova koji se bave nekim aspektom njihova utjecaja na sve pore života. Primjerice debitantski igrani film Roberta Zemeckisa I Wanna Hold Your Hand iz 1978. se bavi fenomenom beatlemanije u Americi tijekom jednog dana u New Yorku prije i tijekom legendarnog nastupa Beatlesa u Ed Sullivan Showu 1964. Godine 1987. je realiziran hvaljeni dokumentarac It Was 20 Years Ago Today Johna Shepparda koji je imao premijeru baš na 20 godišnjicu izdavanja albuma Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band. Naslov filma je prvi stih eponimne pjesme s kojom album započinje. Film govori o „Ljetu ljubavi“ fenomenu hipijevske kulture i utjecaju navedenog albuma na događanja 1967, a sugovornici su bili utjecajni suvremenici onog vremena poput Abbie Hoffmana, Timothy Learyja, Alenna Ginsberga pa i dijela članova Beatlesa. U 21. stoljeću trend nije zamro, ali su redatelji i scenaristi morali razviti svoju maštu i kreativnost do granica apsurda. Primjerice u ljubavnoj limunadi pod nazivom Across the Universe redateljice Julie Taymor iz 2007. likovi nose imena iz pjesama Beatlesa poput Lucy, Jude, Prudence, dr. Robert, a cijelo vrijeme pjevuše njihove pjesme. Do kraja filma zamrzite i Beatlese i njihovu ostavštinu. U tom segmentu je zanimljiv i film Dannyja Boylea Yesterday iz 2019. Fabula je suluda. Neafirmirani kantautor se nakon nekog kvantnog poremećaja nađe u vremenskoj crti u kojoj Beatlesi nikada nisu postojali. Za njih zna jedino on. Nesvjestan situacije, u društvu uz gitaru otpjeva Yesterday, a prijatelji se čude kao je lijepu pjesmu napisao. Kad shvati što se dogodilo, započne plagirati pjesme Beatlesa i postane slavan, ali se s takvom slavom sve teže nosi. Limunada.
Jedan od časnih izuzetaka u nizu limunada je briljantni španjolski film Davida Truebe Living Is Easy with Eyes Closed (Vivir es facil con los ojos cerrados) iz 2013. o profesoru, pasioniranom obožavatelju Beatlesa u ulozi sjajnog Javiera Camare koji 1967., jer je čuo da John Lennon u Španjolskoj snima ratni film, odlazi na filmski set u Albacete kako bi ga upoznao. Paradoksalno, u tome uspijeva, štoviše Lennon mu poklanja audio kazetu s ogoljenom verzijom tada još neobjavljene Strawberry Fields Forever, čije je fraza i naslov tog sjajnog filma.
Nastavak slijedi uskoro...
