Postani fan na Facebooku ako već nisi!

Rock glazba i film su u neformalnom braku već više od 60 godina, no ako film možemo vrlo lako definirati, pitanje je kao definirati rock glazbu? Odgovor je; vrlo teško. Nesumnjivo je riječ o tipu popularne glazbe, no svaka pa čak i strogo formalna definicija će uvijek stvoriti neke iznimke te isključiti veliki broj nesumnjivih rock glazbenika ili skupina. Ako rock glazbu definiramo kao glazbu sa snažnim ritmom u kojoj se koriste električni instrumenti, uvijek ćemo iznaći niz primjera koji ne spadaju u takvu definiciju. TakoÄ‘er definicije koje se baziraju na njegovoj tržišnoj i komercijalnoj važnosti eliminiraju neke izvoÄ‘ače koji su iznimno značajni za razvoj rock glazbe, ali su komercijalno potpuno beznačajni. Od kasnih pedesetih pa sve do početka sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća rock glazba se često definirala kao glazba za mlade što se danas, kada je veliki broj izvoÄ‘ača i konzumenata u poznim godinama, čini deplasirano ili bar zastarjelo, no je li baš tako? Naime takve se postavke ne trebaju odnositi samo na kronološku dob izvoÄ‘ača i slušatelja, nego i na nonkonformistički, individualistički stav koji je uglavnom izvan establišmenta, a u to doba, a i danas je isključivo vezan uz kulturu mladih. Takve sociološke definicije su rock glazbu smatrale prolaznom pojavom koja će s odrastanjem mladih konzumenata nestati. Očito su se prevarili, jer se rock kultura još danas, paradoksalno naziva mladenačkom i adolescentskom. No bez obzira na definicije nećemo pogriješiti ako kažemo da je rock and roll (kako se uvriježeno zvao prvobitni oblik rock glazbe) nastao u Sjedinjenim državama pedesetih godina dvadesetog stoljeća s osloncima na tradiciju crnaca i bijelaca s juga, crkvenih napjeva, bluesa, countryja i jazza. Možda je prvi etablirani izvoÄ‘ač, premda nikako ne općenito prvi, bio Bill Haley, gitarist i pjevač koji je prvobitno svirao country and western da bi početkom pedesetih u svoj glazbeni izričaj ubacio elemente crnačkog rhythm and bluesa te promijenio ime svog pratećeg banda u The Comets, a 1953. je njegova pjesma Crazy Man Crazy bila prva rock'n'roll ploča koja je izbila na američke top liste. Kada se 1955. njegova najpoznatija pjesma Rock Around The Clock, uz iznenaÄ‘ujući bubnjarski solo na početku, pojavila na špici filma Džungla na školskoj ploči (Blackboard Jungle) Richarda Brooksa o maloljetničkoj delinkvenciji, Haleyeva slava je bila osigurana, doduše bila je kratkog daha, jer su se uskoro pojavili autentičniji i kreativniji glazbenici od njega. To su, u prvom redu bili Chuck Berry koji je proizašao iz tradicije bluesa, a snimao je za mitsku čikašku blues etiketu Chess. Tvorac je niza arhetipskih rock'n'roll skladbi i s pravom ga se smatra vizionarom i inovatorom, a imao je i zavidnu gitarističku tehniku. Zatim je tu bio Bo Diddley s ritmičkim inovacijama te Little Richard sa svojim anarhičnim stilom i pjesmama na rubu dadaističke poetike. Ne smije se zaboraviti niti na Ikea Turnera čija se skladba Rocket 88 iz 1951. drži prvom rock'n'roll pjesmom. Na kraju tu su bili i četvorica bijelih južnjaka Elvis Presley, Carl Perkins, Jerry Lee Lewis i Johnny Cash kojima je zajedničko bilo da su započeli snimati u slavnom memfiškom Sun Studiju Sama Phillipsa. Od njih četvorice Perkins i Cash su bili kreatori, jer su bili autori, a Perkins je bio  jedan od pionira klasičnog rockabilly stila sviranja gitare, no Kralj rock'n'rolla je ipak postao Elvis. Bio je nesumnjivo izvrstan pjevač sa specifičnim izvoÄ‘ačkim stilom, ali istodobno izgledom najatraktivniji od sve četvorice, što je, čini se bilo odlučujuće za krunidbu. 

Prvi filmovi

Od tog doba sredine pedesetih rock'n'roll ploče ubrzano dostižu miljunske tiraže i on postaje dominantni glazbeni pravac za mladež. Trebalo je brzo iskoristiti trend za koji se smatralo da je kratkog daha. Nije bilo iznenaÄ‘enje da su prvi filmovi povezani s tada novim glazbenim izrazom nastali već u to vrijeme. Općenito se smatra da je prvi rock'n'roll film Rock Around The Clock Freda Searsa iz 1956. Nazvan je po najpoznatijoj pjesmi Billa Haleya koji se i pojavljuje u filmu. Fred Sears je prvobitno bio redatelj B filmova, a u to vrijeme je radio za Columbijinog producenta Sama Katzmana poznatog po izuzetnoj brzini snimanja. Tako je Sears pedesetih snimao po četiri ili čak pet filmova godišnje. Nije ni čudo da je Rock Around The Clock pomalo bedasti film čija je jedina svrha bila promovirati tada novi glazbeni izraz. I mora se priznati da je u tome uspio. Kino dvorane su u Americi tijekom projekcija bile demolirane. Glavni lik, glazbeni manager Steve Hollis (Johnny Johnston) napušta svoj jazz big band, smatrajući da plesna glazba više nije u modi. Iz banda istupa i kontrabasist te njih dvojica kreću prema New Yorku. Usput stižu u neki gradić te bivaju začuÄ‘eni kad tamo ugledaju stotine mladih ljudi koji u gomilama odlaze u neki lokalni klub. VoÄ‘eni znatiželjom ulaze u klub baš u trenutku kada Haley sa svojim Cometsima započinje pjevati See You Later, Alligator. Klinci u klubu su u transu. Pleše se sve u šesnaest. Cure lete u zrak, okreću se oko svoje osi. Hollis i kontrabasist su šokirani. Očajnički pokušavaju saznati kako se zove glazba koju su prvi puta u životu čuli. I kada im jedna cura u transu odgovori: „Rock'n'roll, baby!“ Hollis smatra da je otkrio novi glazbeni stil. Svašta. U filmu se osim Haleya pojavljuju i Plattersi i slavni rock'n'roll DJ Alan Freed (prvi je skovao izraz rock'n'roll). Sears je iste godine snimio i svojevrsni nastavak pod nazivom Don't Knock The Rock, opet po Haleyevoj pjesmi, no isti trik nije prošao dva puta. Film je bio i kritičarski i komercijalni flop.

Djevojka ti tu ne može pomoći (The Girl Can't Help It, 1956.) Franka Tashlina je snimljen koji mjesec nakon Rock Around The Clock, ali je kudikamo važniji za rock'n' roll i svakako kvalitetniji film. Tashlin je u to vrijeme započinjao svoju suradnju s Jerryjem Lewisom s kojim je snimio niz danas slavnih filmova. Tadašnja kritika ga nije mazila, ali su žanrovska kritika, francuski kritičari, a posebno Jean-Luc Godard u njemu vidjeli i nešto više od geg redatelja lošeg ukusa. U njegovoj grotesci su prepoznali žestoku kritiku potrošačkog mentaliteta Amerike i njenih, reklamama i imperativom uspjeha iscrpljenih graÄ‘ana. U The Girl Can't Help It glavnu žensku ulogu tumači omiljena Tashlinova glumica Jayne Mansfield kao klasični pin up tip bujne plavuše, a Tashlin je tretira kao gluplju verziju Marylin Monroe. Već sam početak filma prije najavne špice ukazuje na to o kakvom je filmu riječ. Glavni glumac Tom Ewell se obraća izravno u kameru kako bi izvijestio gledatelje da gledaju film u cinemaskopu, ali onda shvati da je u drugoj proporciji pa svojim rukama širi ekran u lijevo i desno. Ewell tumači tiskovnog agenta Toma Millera čiji su problemi s alkoholom alarmantni. U gotovo svim početnim prizorima ima čašicu u ruci. Gangster Murdock (Edmond O'Brien) ga angažira da bi promovirao njegovu plavokosu curu Jerri Jordan (Mansfield) te od nje stvorio pjevačku zvijezdu i to za 6 tjedana, premda je očajna pjevačica. I zaista, kada je Miller zamoli da otpjeva najobičniju c-dur ljestvicu, Jerri zvuči k'o Mišo Kovač s upalom grla. U biti Jerri samo glumi netalentiranost, jer, vjerovali ili ne, premda je gangsterova cura, ne želi biti pjevačka zvijezda, nego domaćica. Dakako, na kraju padne patetika, Miller i Jerri se zaljube, a mafijaš igrom slučaja postane rock'n'roll zvijezda. Tijekom odvijanja filma se, manje-više smisleno izmjenjuju nastupi Little Richarda, Eddie Cochrana, Gene Vincenta, Fatsa Dominoa, da bi sve kulminiralo grotesknim nastupom Edmonda O'Briena, gdje sa svojih više od četrdeset godina pokušava skinuti Elvisove pokrete pjevajući rock'n'roll parodiju pod naslovom Rock Around The Rockpile. Ludo! No i kao takav taj Tashlinov film ima izuzetnu važnost za razvoj rock'n'rolla. Poznato je da su ga John Lennon i Paul McCartney kao klinci požudno gledali. Štoviše, McCartneyevo imitiranje Cochranova nastupa iz filma je dovoljno impresioniralo Lennona da ga primi u svoj band The Quarrymen koji će kasnije postati The Beatles. Nadalje slavni gitarist Jeff Beck je tvrdio da je The Girl Can't Help It najbolji rock'n'roll film ikad snimljen. I Jimmy Page, voÄ‘a Led Zeppelina je potvrdio veliki utjecaj Tashlinova filma na početak svoje karijere. Nadalje mnogi su gledatelji zamijetili sličnost finalnog O'Brienovog nastupa (robijaške odore glazbenika) s legendarnom pjevačkom i plesačkom točkom Jailhouse Rock Elvisa Presleya iz istoimenog filma Richarda Thorpea iz 1957. što je znakovito, jer tu glazbenu scenu mnogi glazbeni i filmski povjesničari drže za prvi snimljeni video spot.

  Nakon toga započinje opća hiperprodukcija rock'n'roll filmova svih oblika, rodova i žanrova, a trend povezivanja rock glazbe i filma traje do dana današnjeg. Takve filmove možemo podijeliti na

    a) filmove koji nisu žanrovski glazbeni filmovi, ali se zbog značajnog soundtracka ili neke bitne scene povezane s rock glazbom mogu svrstati u rock film. Takvi su, primjerice Antonionijevo Povećanje (Blow Up, 1966) triler koji sadrži prizor manijakalnog nastupa grupe The Yardbirds ili Goli u sedlu (Easy Rider, 1969.) Dennisa Hoppera zbog izvrsnog soundtracka, a efektna najavna špica je pjesmu Born To Be Wild grupe Steppenwolf  načinila klasikom i vječnom motorističkom himnom te Diplomac (The Graduate, 1967.) Mikea Nicholsa.
    b)  biografske igrane filmove o stvarnim ili izmišljenim izvoÄ‘ačima (Walk The Line James Mangolda iz 2005. o Johnnyju Cashu, The Doors, 1991. Olivera Stonea ili Rob Rainerov film iz 1984. This is Spinal Tap, lažni dokumentarac o izmišljenom heavy metal bandu)
    c)  dokumentarce o važnim izvoÄ‘ačima, supkulturama, glazbenim pokretima i žanrovima ili bitnim dogaÄ‘ajima i koncertima, kao što su Woodstock Michaela Wadleigha iz 1970, Scorseseov Posljednji valcer (The Last Waltz, 1978.) o oproštajnom koncertu grupe The Band ili The Decline of Western Civilization, 1981. Penelope Spheeris o losanÄ‘eleskoj punk sceni na prijelazu iz sedamdesetih u osamdesete
    d) ekranizirane rock opere poput Isus Krist superstar (Jesus Christ Superstar, 1973) Normana Jewisona, Tommy, 1975. Kena Russella ili Quadrophenia, 1979. Franca Roddama, oba potonja prema rock operama grupe The Who.
    e) filmovi u kojima se kao glumci pojavljuju rock izvoÄ‘ači (Bob Dylan u Pat Garrett and Billy the Kid, 1973 Sama Pechinpaha, Mick Jagger u Performance, 1970. Nicolasa Roega i Donalda Cammella te niz Elvisovih filmova)
    f) animirane filmove povezane s rock glazbom kao primjerice Žuta podmornica (Yellow Submarine, Georgea Dunninga, 1968.) u kojem animirani The Beatlesi spašavaju imaginarni Pepperland te slavni crtić Heavy Metal, 1981 Geralda Pottertona koji ne govori o spomenutom žanru, ali ima zanimljiv soundtrack.

Ipak možda najvažniji izvoÄ‘ači za povijest rock kinematografije zasigurno su Elvis i Beatlesi. Prvi je snimio više filmova nego neki profesionalni glumci, a svi su bili masovno gledani, dok su Beatlesi svojim filmovima uveli neke nove standarde u medij, a što je najvažnije, recentna kinematografija se njima još bavi.

Nastavak slijedi uskoro...