Postani fan na Facebooku ako već nisi!

Galerija

ROADBURN FESTIVAL - Nizozemska, Tilburg, 11.04.-14.04.2019. - galerija

Protekli vikend uputili smo se u nizozemski Tilburg, festivalsku prijestolnicu underground i eksperimentalne teške glazbe. Ovo mirno rodno mjesto Floor Jansen iz Nightwisha ugostilo je u svom samom centru pet tisuća ljubitelja kvalitetne muzike na jubilarnom dvadesetom Roadburn festivalu, pod budnim okom tvorca i glavne pokretačke snage – Waltera Hoeijmakersa, koji je ove godine dobio i gradsku godišnju nagradu, srebrnu medalju za promicanje kulture i tolerancije.

Šest pozornica koncetriranih oko glavne koncertne dvorane „013 Poppodium“ uključuju „Het Patronaat“ – preuređeni crkveni prostor još uvijek ukrašen vitrajima vjerske tematike i „Koepelhal“ – bivši željeznički terminal, a ove godine u program je ubačen i obližnji „Ladybird“ skate-park sa skejterskim egzibicijama u pozadini, jednostavno dozivajući organizatore da u skoroj budućnosti tu ugoste Suicidal Tendencies.

KURATOR: TOMAS LINDBERG

Jedan od zaštitnih znakova Roadburna je i prepuštanje dijela organizacije kuratoru, koji ima zadatak pomno izabrati glazbu po svom ukusu. Ove godine je ta čast pripala Tomasu Lindbergu, frontmanu švedskih death-metal legendi AT THE GATES, koji je svoj program nazvao „The Burning Darkness“ kao svojevrstan homage njihovom drugom studijskom albumu. Lindberg je lokal-patriotski odlučio predstaviti niz manje ili više poznatih (uglavnom manje) bandova iz svog rodnog Göteborga kao što su Fontän, The Exorcist, Orchestra of Constant Distress i Agrimonia, a od cijelog posebnog programa najbolji dojam ostavili su URAN GBG koji su svoju verziju psych/space/krautrocka postavili na Main Stage sa dvojicom bubnjara, tri basista i čak četiri klavijaturista. Pedeset minuta njihovog seta proletjelo je u treptaj oka.

Naravno, Lindberg je sa sobom doveo i ostatak svog banda za poseban headlining nastup u petak uz pratnju gudačkog kvarteta britanske čelistice Joanne Quail, švedske vokalne gigantice Anne Von Hausswolf i apsolutnog iznenađenja večeri – dobitnika ovogodišnjeg Grammyja i gitariste High on Fire i Sleepa – Matta Pikea.

KUĆNI BAND: THOU

Svake godine Roadburn posebnu pozivnicu pošalje i jednom izvođaču koji će svoje vještine predstavljati cijelog produženog vikenda. Ove godine ta čast je pripala sludgerima iz Louisiane, čudnoj družini koja sebe naziva THOU. Band je svoje obveze shvatio iznimno ozbiljno (koliko god je to moguće za očekivati od skupine osobenjaka i zafrkanata iz južnjačke močvare). Četvrtak je bio dan za akustični set, a petak za dugo pripremanu kolaboraciju između njih i fantastične mlade rockerice iz Kentuckyja – Emme Ruth Rundle. Poziv Emmi se pokazao kao pun pogodak već prvi dan kad je imala samostalni nastup (uz glazbenu pratnju banda Jaye Jayle) i u trans bacila cjelokupnu publiku Koepelhala. No Emmi i Thou to nije bilo dovoljno zabave, pa su odlučili subotnji glazbeni program okončati iznenadnim tajnim koncertom u skate-parku – setom od petnaest obrada najpoznatijih pjesama Misfitsa koji je od prvog takta i skoka pjevača Bryana Funcka na glave okupljenih promatrača značio apsolutni mosh nered, padanje po pozornici i kotrljanje niz skejterske rampe. Thou je svoj program završio svojim regularnim setom u nedjelju dok su mnogi još prebrojavali subotnje modrice i bubotke, otprašivši materijal sa svih svojih pet albuma izdanih u 2018.

PROGRAM PO POSEBNOJ NARUDŽBI

Drugu godinu zaredom u projekt Roadburna uključilo se i nizozemsko Ministarstvo kulture i kulturni fondovi pokrajine Brabant, izdašno sponzorirajući tri posebna projekta napravljena ekskluzivno za festival. Središnja atrakcija bilo je konačno dovršenje životnog projekta Thomasa Gabriela Fischera (poznatijeg pod svojim pseudonimom Tom G. Warrior). Projekta koji je započet prije preko trideset godina skladbom „Rex Irae“ na „Into the Pandemonium“ albumu CELTIC FROSTA i nastavljen na njihovom posljednjem albumu „Monotheist“ iz 2006. skladbom „Winter“. Oduvijek zamišljen kao glazbeni triptih Rekvijem, Fischer se napokon odlučio dovršiti svoje djelo skladanjem središnjeg dijela „Grave Eternal“ u čast svom preminulom kolegi Martinu Ericu Ainu. Ovaj iznimno emotivni nastup Fischerovog današnjeg banda Tryptikon uveličan je pratnjom fantastičnog nizozemskog simfonijskog Metropol Orkestra, i teško da je ostavio ravnodušnim ijednog od nekoliko tisuća posjetitelja festivala.

Preostala dva projekta bila su u iznimno nizozemskom štihu. Projekt „Molasses“ nakon dugog niza godina okupio je članove kultnog nizozemskog sastava THE DEVIL'S BLOOD kako bi odali počast svojem tragično preminulom osnivaču Selimu Lemouchiju i dostojno dovršili planirani nastup iz 2014. koji je njegova smrt nažalost preduhitrila.

Projekt „Maalstroom“ (Vrtlog) zamišljen je kao predstavljanje i proslava snage lokalne black metal scene udružujući snage bandova WITTE WIEVEN, TURIA, LASTER, TERZIJ DE HORDE, NUSQUAMA I DODECAHEDRON. Kulminacija projekta, uz samostalne nastupe svakog od bandova, bio je devedeset-minutni set u subotu navečer. Nastup je nenadano dobio i svoju duboko-emotivnu notu saznanjem da je samo dan ranije, u petak, nakon teške bolesti preminuo dugogodišnji član grupe Dodecahedron – Michiel Eikenaar.

ISTAKNUTI NASTUPI

Krenuti pisati o pojedinačnim nastupima potrajalo bi poprilično, uzimajući u obzir da je na programu bilo skoro stotinu bandova, i da Roadburn svojim statusom i prestižem jednostavno motivira svakog izvođača da se predstavi u najboljem svjetlu. Naravno, fizički je nemoguće i nazočiti svim nastupima, i od trenutka najave satnice pa sve do posljednjeg takta glazbe u kasnim nedjeljnim satima ste svjesni da ćete definitivno propustiti neke od vrhunskih nastupa. Uz savjet jednog mudrog veterana Roadburna: „Pick your battles!“ pokušali smo se zabaviti što bolje možemo uz minimalno stresa.

Četvrtak je značio da ću se smjestiti u Koepelhal i odgledati fantastičnu već spomenutu Emmu Ruth Rundle, a iza nje nevjerojatno brze i žestoke američke black/speed metalce MIDNIGHT. Ovaj misteriozni maskirani trio od prve do pedesete minute nastupa nije posustao niti sekunde, skačući po bini i po publici puni energije na kojoj bi im pozavidio i Bruce Dickinson. Osiguranje je bilo nemoćno nakon poziva banda fanovima da preskoče ogradu i napune photo-pit, tako da smo uspjeli nakon dugog niza godina vidjeti i pravi stage-diving sa velike pozornice. Za to vrijeme se naš foto-reporter odlučio samo na pet minuta zaletiti do glavne pozornice i opaliti par fotografija HEILUNGA, uz obećanje: „Odmah se vraćam, prije nego počne Midnight!“. No, petnaest minuta kasnije stiže i poruka: „Ovi su fantastični, ostajem do kraja!“. Ako ste htjeli predstavu, show, tragediju i performans niste mogli pogriješiti gledajući nastup ovog danskog paganskog folk-eksperimentalnog banda i njihovu viziju života i smrti (pogotovo smrti) srednjevjekovnih Vikinga.

Petak je bio rezerviran za već spomenuti At the Gates na glavnoj pozornici, no dva nastupa izvan središta pozornosti su me se najviše dojmila. Prvi, popodnevni nastup u Patronaatu bio je izvanredna kolaboracija mladih i perspektivnih Brazilaca DEAFKIDS koji su na festival stigli na krilima izvrsnog novog albuma „Metaprogramaçao“ i legende brazilskog metala Igora Cavalere koji je na festivalu nastupao sa svojim elektroničkim noise projektom PETBRICK. Sat vremena grmljavine razglasa bio je savršen uvod u ostatak večeri, u kojoj je potpuni kontrast pružio nastup dva vanzemaljska čudaka koji nastupaju pod imenom DRAB MAJESTY. Nastup koji se mora odgledati da bi se shvatio opis ekscentričnih svemirskih robota-transvestita koji sviraju depresivniju kombinaciju Depeche Modea i New Ordera uz konstantno pocupkivanje njihovih hitova“39 By Design“, „Too Soon To Tell“ i „Forget Tomorrow“ sa albuma „The Demonstration“. s iznimnim nestrpljenjem iščekujem srpanj i njihov novi album „Modern Mirror“.

Subota i nedjelja navečer bili su rezervirani za definitivne headlinere festivala, američke stoner legende SLEEP. Glavna dvorana bila je obje večeri ispunjena do posljednjeg raspoloživog kvadratnog centimetra već sat vremena prije početka nastupa. Subotnji dvosatni set bio je rezerviran za njihov legendarni album „Holy Mountain“ te „Dopesmoker“ na bis, a u nedjelju su publici predstavili svoje prošlogodišnje remek-djelo „The Sciences“. Al Cisneros je briljirao na basu i mikrofonu u svoj svojoj čupavosti i bradatosti, Jason Roeder prezentirao je svoju bubnjarsku virtuoznost, a Matt Pike naravno opet nije obukao majicu.

Festival su u nedjelju zatvorili njujorški avangardni zlatnomaskirani black metalci IMPERIAL TRIUMPHANT (koji nastupaju u Zagrebu u nedjelju 21. travnja, obavezno budite tamo). Apsolutna kakofonija njihovog nastupa, prekinuta povremenim trubačkim intermezzima, linčovski predstavlja dva lica New Yorka – javno vidljivo bogatstvo, luksuz i dekadenciju aristokracije i od očiju skrivenu bijedu, siromaštvo i štakore koji kradu komade pizze kroz jednosatnu prezentaciju njihovog posljednjeg odličnog albuma „Vile Luxury“. Posljednji taktovi na bis njihovog nastupa označili su i kraj jedne tradicije – posljednji koncert ikad u zgradi Patronaata, koji kao i mnogi drugi klubovi u svijetu kreće profitabilnom stazom stambeno-poslovnih prostora.

UMJETNOST I DRUŽENJE 

No, Roadburn nije samo glazba i koncerti. Festival se oduvijek ponosio i svojim likovnim umjetnicima, pa je ove godine službeni umjetnik festivala bio fantastični Nizozemac Maarten Donders, koji je osmislio cjelokupnu vizualnu prezentaciju i promotivne materijale. Predvorje Koepelhala bilo je rezervirano za sve zainteresirane likovne umjetnike, te su fanovi mogli i za razumne novce i otkupiti dio umjetnina. Poseban prostor za izlaganje svojeg likovnog talenta imale su i glazbenice Emma Ruth Rundle i Marissa Nadler, predstavljajući svijetu svoju iznimnu nadarenost i raznolikost svojeg ukusa.

Posjetitelji Roadburna su pak posebna priča. Oko pet tisuća djevojaka i momaka (od kojih je dobar dio kronološki zagazio i u solidno peto desetljeće života) puna četiri dana družili su se i prijateljevali, strpljivo čekali u redu kad je bilo potrebno i pomagali jedni drugima u svim situacijama. Kafići i restorani u centru Tilburga bili su prepuni bradatih i tetoviranih likova u crnome, na opće oduševljenje djelatnika i građana. Teško je uopće opisati takvu gostoljubivost koja nas je sretala na svakom koraku, no lako je shvatiti zašto se velika većina gostiju i posjetitelja festivala uvijek rado, svake godine vraća natrag.