Postani fan na Facebooku ako već nisi!

Na svu moju radost, Riot City stvara i postoji i razdoblju gdje se pojavljuje novo pokoljenje bendova koji njeguju zvuk, izričaj i pristup glazbi koji se pojavio početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća. I onda kada tu i tamo otkrijete ovakve i slične mu bendove... A nakon toga spoznate kako se u zadnjih desetak godina stvorio jedan cijeli novi/stari pokret koji se kreće ispod radara medija, velikih glazbenih portala i sličnih glasila, počnete iznova uživati u glazbi i otkrivanju iste. Ukratko, Riot City ima novi studijski album i trebali bi si odvojiti malo vremena i preslušati što bend ima za ponuditi.

Za početak ovog upoznavanja, prvo treba napisati kako je Riot City kanadski bend koji postoji od 2011. godine. Tijekom svog dosadašnjeg postojanja su promijenili nekoliko članova u bendu, a trenutnu postavu benda čine gitaristički dvojac Cale Savy, Roldan Reimer, bassist Dustin Smith, bubnjar Jake Gracie i pjevač Jordan Jacobs. Promjene u postavi benda i pripreme za snimanje svog albuma prvijenca su bendu uzele nekoliko godina od osnivanja naovamo, no 2019. godine su to promijenili i objavili Burn The Night... Album koji mi je sve objasnio i rekao čim sam ga prvi put čuo. I isto tako objasnio kako se pokret skriven pod akronimom NWOTHM (New Wave Of Traditional Heavy Metal) uistinu oblikovao i nadišao svoje underground početke. A kako vam se po svakom tom otkrivanju nadoveže još nekoliko bendova koji bi vam se mogli svidjeti, stvarno imate podosta toga za čuti i tko zna. Možda vam se nešto stvarno svidi i postane stalni dio vaše arhive. No to sve ovisi o tome što vi želite i tražite kod bendova pa mogu razumjeti ako se nekome ovakav pristup glazbi neće svidjeti i ako ne želite „proživljavati“ minula desetljeća. Samo onda nemojte ulaziti u nepotrebne rasprave i održavanje predavanja koja kroz pametovanje drugima objašnjava premisu kako je „ovo bolje, a ovo lošije“ i tome slično. Mnogi će vam biti zahvalni, vjerujte mi... I to je tek toliko kao uvod o bendu i sveopćem pokretu jer, iskreno, bespuće Interneta ne daje više podataka i nemam neke dodatne informacije koje mogu s vama podijeliti. Ali i ovo je dovoljno za početak. A sada, o albumu...

Electric Elite bend objavljuje tri godine nakon svog albuma prvijenca, a najveća novost na albumu je dolazak Jordan Jacobs na mjesto pjevača. Gitarist Cale Savy je obnašao tu dužnost dok se snimao Burn The Night, ali je brzina i kompleksnost glazbe postajala zahtjevnija za izvođenje u spoju s pjevanjem. Nešto kao Kai Hansen u Helloweenu nakon što su snimili i objavili Walls Of Jericho, recimo. Po meni, najbolja i najbliža usporedba sličnosti ovakvih slučajeva. Electric Elite nam tijekom svog trajanja predstavlja novih osam pjesama, a bend se stvarno potrudio zadržati pristup i način izražavanja koji su ustalili i ostvarili na prethodnom albumu, iako bi se moglo reći kako je u nekim nijansama album malo slabiji od svog prethodnika. No to je stvar osobnog ukusa i toga koliko temeljito i dubinski preslušavate album. Slušate li ga bez tih traganja i proučavanja, album je na istoj razini kao i Burn The Night. Meni se osobno više sviđa to što je Jordan Jacobs preuzeo mjesto pjevača i iznimno je moćan kao osoba koja stoji ispred ostatka benda. Svaki vrisak, svaka fraza i svaki dio pjesme su lijepo naglašeni i snažno je utisnut u svaku pjesmu. Ponekad bi se neki dijelovi mogli činiti pretjerani, ali mislim kako to neće predstavljati toliko problem i prepreku mogućem slušateljstvu. Iza njega imate ritam sekciju koju čine bubnjar Chad Vallier (barem za vrijeme snimanja albuma) i bassist Dustin Smith. Čvrsto, temeljito, snažno, energično i brzo. Točno i žestoko stvaraju podlogu i temelj na kojemu gitare mogu podići sve na određenu razinu, a glas se kroz sve instrumente odlično probija i sve zaokružuje. Gitaristički dvojac kojega čine već spomenuti Cale Savy i Roldan Reimer odlično odrađuju sve svoje zadatke i odrađuju svoje dužnosti kako treba. Sve u manirima minulih desetljeća, ali s većom čistoćom i kvalitetom suvremen produkcije. Svaka od pjesama je jasna i dobro odrađena, a izmjene dionica koje diče svaku od njih svakako ponukaju one koji slušaju na ponovno preslušavanje nekih dijelova koji su izvedeni precizno i tehnički na jednoj visokoj razini. Ukratko, neće vam biti dosadno dok slušate. No, želimo li u potpunosti biti iskreni, vrijedi spomenuti kako ovakav izričaj i pristup stvaralaštvu isto povlači za sobom mogućnost monotonosti i jednoličnosti, ali svaka od tih opaski je nekako i prihvatljiva, odnosno, može se očekivati u svakom (pod)žanru jer se s vremenom ne može niti toliko nadograđivati i pokušavati stvarati nešto novo jer će se s vremenom izvrnuti i izokrenuti sav smisao. Naravno, te opaske po pitanju monotonosti i jednoličnosti bi se svakako mogle naglasiti kod ovih retrospektivnih žanrova, ali to je sve ponovno svedivo na osobne užitke i na to što vi tražite od glazbe koju slušate i u kojoj uživate. Riot City je bend koji nadograđuje i nasljeđuje prijašnje naraštaje bendova kao što su Exciter i Raven, a svakako vrijedi spomenuti i neke njihove suvremenike kao što su Ambush, Enforcer, Evil Invaders i Vulture. Zvuče li vam ta imena poznato i ako znate što opisuje njihovo stvaralaštvo, svakako će vam se svidjeti ono što Riot City ima za ponuditi. Iskreno se samo nadam kako ovakvi bendovi neće s vremenom odustati od stvaranja jer je nezahvalna stvar ponovno oživljavati minula desetljeća i (pod)žanrove koji se vežu za njih. Nezahvalno, ali nekako se čini kako će se počinje nadilaziti ograničenje undergrounda i kako će kroz nekoliko godina to postati jedan svjetski pokret. Samo se ne treba uljuljkati u sigurnost svog stvaralaštva i početi stvarati generičke pjesme i cijele albume koji će s vremenom početi izgledati i zvučati kao onaj prethodni ili kao album nekog od sličnih bendova.

Bez pretjeranog duljenja i pretjerivanja, tu bih stao s recenzijom albuma kojega je objavio Riot City. Electric Elite dolazi kao nasljednik još boljeg prethodnika, a nadam se kako bend neće čekati tri godine prije objavljivanja novog studijskog uratka. Oni i njima slični bendovi svakako dobivaju pažnju diljem svijeta zadnjih godina, a i samome mi je jasno koliko će to odjeknuti i koliki će to utjecaj na daljnje održavanje najdražeg nam žanra imati. Stoga, ostaje nam samo željno pratiti, temeljito slušati i uživati u otkrivenome. Godina se polako bliži kraju, još će se vjerojatno stići napisati poneka recenzija, obznaniti neka vijest i popratiti neka novost. Do sljedećeg puta...