U nezahvalnom vremenu anksioznosti, jedna neočekivana TV serija uspjela je gotovo nenametljivo ostvariti ultimativni cilj: dobru zabavu.
Ako vam negdje u podsvijesti slučajno već zvoni neobično ime Reacher, ne mora značiti da ste pročitali jednu od 24 knjiga koje potpisuje Lee Child (pseudonim pod kojim piše britanski pisac James Dover Grant). Možda su vam poznati tek zanimljivi i dovoljno napeti trileri iz 2012. i 2016. godine u kojem umirovljenog vojnog veterana, koji bježi ispod radara, utjelovljuje energični Tom Cruise.
Iako je navodno Lee Child bio zadovoljan filmovima, nije krio činjenicu kako nije bio zadovoljan izborom studija da njegovu kreaciju, lika umirovljenog ratnog veterana vojne policije Jacka Reachera utjelovi Tom Cruise.
Pa iako je Child posjeduje i prijateljske simpatije prema Cruiseu, koji se poslovično dobro snašao u akcijskim scenama u što nitko nije niti sumnjao, izborom spomenutog glumca su čak i fanovi knjiga ostali su razočarani.
Razlog leži u činjenici kako je književni predložak Reachera, zapravo impozantna gromada mišića s visinom od skoro dva metra. Ratni profesionalac koji u svojoj noarovskoj dedukciji nerijetko zna iskoristiti upravo tu “intimidacijsku” osobinu kako bi dodatno zastrašio potencijalne neprijatelje ili iznudio traženu informaciju. Uz tu sliku, Cruise sa svojih metar i sedamdeset djeluje podosta kržljavo i naizgled nikoga ne bi mogao zaplašiti tek pojavom.
No kada se krenulo u ostvarenje TV serije, Cruise nije bio zainteresiran ponoviti lik i u TV seriji, pa je priliku da se iskaže dobio Alan Ritchson. Simpatičan „all american boy“ koji je nakon desetljeća pojavljivanja u raznim sport/super heroj serijama, napokon zadobio šansu utjeloviti i glavnog lika neke serije.
Osim što je pomno prostudirao lik i ponašanje Jacka Reachera, pročitavši sve knjige, gotovo metar i devedeset visok Ritchson nabacio je na sebe još par dodatnih kilograma oblikovanih u mišiće, kako bi se i fizički spremio za ulogu. I baš poput Cruisea, inzistirao je na tome da i većinu akcijskih scena odradi sam, bez dublera, što je neminovno rezultiralo pokojom masnicom, ali i uvjerljivim scenama.
U osam epizoda, koliko prva sezona, bazirana na knjizi prvoj knjizi “Blood Door” ima na raspolaganju, stvari se odvijaju tek naizgled sporo, barem na početku. Možda sporije nego što bismo navikli za akcijski krimi triler, ali „krimić“ ovdje nije sam centar interesa. Centar interesa cijele sezone je upravo lik Jacka Reachera. Naizgled usamljenog „driftera“ koji donosi naglu pomutnju u malu pitoresknu američku „vuko*ebinicu“ u kojoj već pri dolasku biva lažno optužen za ubojstvo.
Šok elementi priče pred nama lagano ali sigurno odmotavaju njegovu svrhu, prošlost, nakane i karakter. Kako kroz flashbackove, tako i kroz interakciju s drugim likovima, ali i akcijsko djelovanje.
A ovo zadnje više je nego impresivno, pa spada u nedvojbeno najzabavniju komponentu. Naročito ako ste fan, te još uvijek u živom sjećanju imate filmove poput „John Wick“ serijala.
Dakle, iako se u interakciji s ljudima Reacher skriva pod pomalo stereotipnom vojno-autističnom fasadom, poput stoičkog robota, s vrlo malo riječi, on nam zapravo daje dovoljno vremena da shvatimo kako svako njegovo djelovanje, tako i ne-djelovanje uostalom, spada u dobro pomišljani proces. Proces kojim kroz veću sliku nastoji zadobiti neke njemu trenutno nužne komponente, gradeći fabulu kroz nova saznanja uz prikupljanje vitalnih informacija, razumijevanje odnosa, ali i povjerenja koje gradi s drugim likovima i slično.
Pri tome doslovno koristi svo svoje biće. Od intelekta do oslanjanja na tuđe predrasude. U lepezi od urnebesnog sarkazma preko „take no shit“ akcijskih elemenata, Reacher nam pokazuje pravu snagu i vještinu vojnog profesionalca i ratnog veterana.
U tom procesu i sam pokupi pokoju masnicu, ali krajnji ishod uvijek biva spoj vojne doktrine i brzih refleksa, pa i inteligentnog promišljanja, u maniri Sherlocka Holmesa na steroidima. Naravno, pritom „body count“, odnosno broj mrtvih eksponencijalno raste.
Stoga, nije teško za primijetiti, da uz dozu humora, serija Reacher, iako vrlo vješto, neprestano balansira na granici između surove ozbiljnosti i šaljivog kampa ("umjetnicki" pravac koji graniči s trashom, koji pokušava koristiti humorni element preuveličavanja bizarnih situacija, izgleda, ugođaja - op.a.). Ali taj balans odrađen je vrhunski. Čim se opustimo pod blesavim pod-slojevima humora, brutalna i nerijetko neugodna realnost jakim šamarom vrati nas u realnost situacije, uz novi preokret i dodatni zaplet.
Detalji koji nam se tada čine predvidljivima, postaju nebitni nad fluidnom progresijom priče miješajući među sobom, akciju, romansu, humor, napetost i čisti adrenalin.
Ali kad podvučemo crtu, Reacher nudi i ostvaruje sve što je za ugodnu razbibrigu potrebno. Crtu misterije, crtu humora. Briljantno razrađene akcijske scene i „kick ass“ koreografiju istih. Pa čak i pomalo „pin up“ golotinje za apetite oba spola.
U maniri nepoznatog stranca u nepoznatom gradu, pomalo podsjeća na vesterne i Eastwoodova bezimenog lutalicu, ali složio bih se sa mišlju koja trenutno kola bespućima interneta, da je razvikaniji lik Bobba Feta trebao biti i ostvariti baš ono što je Reacher ovdje uspio.
Ova serije nije rađena za nagrade i dugo sjećanje, ova serija je upravo ono savršeno što nam je trenutno potrebno da nam na par sati skrene pažnju sa svih užasa kojima nas kroz vijesti zlostavlja stvaran svijet oko nas. S nestrpljenjem očekujemo, na krilima uspjeha prve i nedavno najavljenu sljedeću sezonu.
Jack Reacher, thank you for your service!