RAMMSTEIN - Mađarska, Budimpešta, Puskás Aréna, 12.07.2023. - galerija
Moćno, prokleto moćno! Te su nam riječi jučer prolazile kroz glavu otprilike svakih 12 i pol sekundi za vrijeme, a i dugo, dugo nakon spektakularnog audio – vizualnog događaja zvanog Rammstein.
Pakleni toplinski val hara Europom i mogu priznati da sam bio sretan jedan od najtoplijih dana ovog ljeta provesti za volanom pod ugodnom klimom. Budimpešta nije pretjerano daleko od našeg Zagreba i nakon cca 4 sata našli smo se u prijestolnici Mađarske ne znajući kako nas tek navečer čeka najpakleniji dio dana. Razlog našeg izleta je naravno ni više ni manje nego industrial metal senzacija koju ne treba puno predstavljati, veličanstveni Rammstein. Ispred velike i nove Puskás Arene već oko 17h krenula je akcija i brojni fanovi ne samo iz Mađarske, Austrije i okolnih zemalja već i šire, nahrlili su prema jednom od brojnih ulaza u ovaj megolamanski i (moram priznati) predivan stadion. Već su večer prije (utorak 11.7.) napravili jedan spektakl vrijedan pamćenja, te sam od prijatelja čuo prve dojmove i znao sam kako će Rammstein, kao profesionalci kakvi jesu, drugi nastup izvesti u jednako impresivnom stilu.
No nikakve riječi hvale nisu me mogle pripremiti na moćni spektakl koji je uslijedio. Već prije početka svirke impresivan utisak ostavlja pogled na kolosalnu pozornicu koja djeluje kao skrovište kakvog negativca iz miksa fantasy-industrial-post apokaliptične priče. Moćno! U 20:25h, prije nego što su svi ljudi našli svoja stajaća ili sjedeća mjesta, krenulo je nešto glasno, teškometalna mašinerija koja pali sve pred sobom pokrenula se iz sna. S trideset pet metara visokog tornja, liftom se spušta Till Lindemann, a njegovi kolege čekaju ga i zajedno uz „Rammlied“ započinju spektakl dok iz ostalih tornjeva u stadionu šuklja gusti, crni dim. „Uf, ovo je glasno i moćno!“ prve su riječi koje sam pomislio u najboljem mogućem smislu. Već na samom početku koncerta dojmio me snažan zvuk i akustika stadiona koja je na tribinama bila pozitivno izražena (premda sam čuo kako je na parteru zvuk bio disperziran i nimalo impresivan). Kolegica koja je fotografirala koncert i koja je Rammstein dvaput gledala u Zagrebu s tribina, rekla je da je bila vrlo iznenađena da je na parteru u dijelu od polovica pa iza bilo "za pobjeći" iako nije bila sigurna da je jednako mršav zvuk (u smislu buke koja nije bila naročito razumljiva) bio isti i skroz naprijed, ali da je Rammstein nevjerojatno snažan nastup dao i sinoć i da nema razlike u kvaliteti koncerata, svaki je "bomba".
Nezaustavljiva njemačka mašinerija maršira dalje uz „Links 2-3-4“ i crvene zastave koje vise sa svih (a bilo ih je mnogo) konstrukcija i stupova na stadionu. Rammstein su trenutno u Europi na impresivnoj stadionskoj turneji gdje promoviraju svoj album „Zeit“ s kojeg su izveli četiri vrlo dobro raspoređene pjesme. „Giftig“, „Angst“ i „Zeit“ svoje su mjesto našle na prvoj polovici koncerta, a između njih ugurala se impresivna izvedba pjesme“Puppe“ u gotovo horror stilu gdje je bend zapalio velika kolica s bebom (lutkom naravno) iz čijih je usta šikljala krv ili roj letećih buba (u pitanju su bili crni konfeti čiji simbolizam ostavljamo gledaocu na interpretaciju).
Nastup Rammsteina nije uobičajen koncert već pravo audio – vizualno iskustvo koje svaki ljubitelj alternativne glazbe i težeg zvuka (ma rekao bih svatko) mora doživjeti, a primjer toga bila je „Deutschland“. Prije pjesme koju poznajemo, Richard Kruspe izveo je njezin upečatljivi, elektronski remix. Kada je u potpunosti pao mrak tek smo onda doživjeli potpuno veličanstvo pozornice, light showa, pirotehnike i svih sitnih detalja zbog kojih je svaka sekunda nastupa zanimljiva, a oko pokušava upiti cijeli spektakl koji se ispred nas odvija. Upravo je spektakl riječ za scenski nastup za vrijeme pjesme „Mein Teil“. Till s mikrofonom u obliku mesarskog noža, s krvavom kuharskom kapom na glavi i arsenalom bacača plamena i vatrenog oružja pokušava Christiana Lorenza živog skuhati u golemom kotlu. Naravno sve je to vizualni dodatak na istinitu priču o kojoj govori pjesma (guglajte). Našlo bi se možda ljudi koji misle kako cijeli taj spektakl odvraća od glazbe no Rammstein je daleko od predstave bez pokrića. Svaki član nosi svoj karakter. Gitarist Richard Kruspe svira s određenom dozom elegancije i mirnoće (ako se to može uopće tako nazvati), dok Paul Landers na drugoj gitari ima posve otkvačeni i luckasti pristup nastupu. Christian Lorenz svaki koncert prehoda nekih desetak kilometara na svojoj pokretnoj traci, a u srcu goruće, nezaustavljive mašine ritam zadaje Christoph Schneider, uz skoro nevidljivog (bojom premazanog u crno) basistu Olivera Riedla. Svi zajedno, uz naravno uvijek karizmatičnog Tilla, sviraju usklađeno, profesionalno i, kako je ono išla riječ dana? Moćno!
Čekaj Čekaj! nismo došli ni blizu vrhunca, a ti se Maroje stalno razbacuješ tom riječju. Apsolutni kaos i najmoćniji trenuci tek su uslijedili uz „Du Hast“ i „Sonne“. Prošao sam uistinu dosta koncerata i festivala, ali ne mogu se sjetiti niti jednog trenutka koji se može mjeriti s impresivnom izvedbom spomenutih pjesama. Od kolosalne arene koja u glas pjeva i odzvanja „Du Hast“, preko raketa koje idu preko pola stadiona, do kolosalnih vatrenih stupova koji su uistinu za vrijeme „Sonne“ noć pretvorili u dan. Impresivno i mo....ne, nije to više riječ za to. Upotrijebit ću izraz koji moji kolege Austrijanci koriste. Ovo je MEGA!
Naravno, cijelom spektaklu nije ni blizu kraj. Dečki su našli put do malog, second / B stagea, gdje su uz pratnju dvije klavijaturistice otpjevali zajedno s publikom, emotivnu izvedu „Engel“. Iako su poznati po svom teškometalnom zvuku i pirotehnici, intimna verzija pjesme uz tisuće upaljenih bljeskalica i ujedinjenih glasova čine „Engel“ jednim od vrhunaca već ionako vrhunskog nastupa. Ali da cijeli spektakl bude još malo luđi, bend se na glavnu pozornicu vratio na gumenim čamcima, na rukama publike nakon čega je uslijedila snažna „Auslander“. Prvi bis zaključio je s emotivnom „Ohne Dich“ no cijeli stadion znao je kako koncert neće završiti na mirnoj nozi već je stigao red na grande finale.
Till robotskim korakom izlazi na pozornicu, a pridružuju mu se Richard i Paul. Svatko na sebi ima jednu vrstu bacača plamena. Till na leđima nosač plamena koji vatru baca na sve strane, a Richard i Paul sa svojim gitarama figurativno i doslovce pale uz pjesmu „Rammstein“. Vruće je bilo tijekom dana, koncert je sve zapalio, a na finalu večeri skužili smo da izvor trenutnog paklenog vala nije Afrika nego Rammsteinova turneja. „Ich Will“ nastavila je u jednako paklenom stilu da bi vrhunac došao na posljednjoj, prikladnoj stvari „Adieu“. Vatra na pozornici, ispred nje, pored nas, na vrhu stadiona, lica ljudi u blagoj nevjerici i oduševljenju. Bio je to prikladan završetak dvosatnog spektakla s kojim smo podigli temperaturu na razini Europe za nekoliko stupnjeva, no vrijedilo je.
I na kraju, sva šestorica članova benda izašli su ponovo na pozornicu i kleknuli zahvaljujući se publici - RESPECT!
Mnogi ljudi su se pitali (ili se i danas pitaju) tko će preuzeti palicu metal velikana jednom kada se Metallica i Iron Maiden umirove? Ne znam za vas, ali iz priloženog mogu reći kako je Rammstein ne samo preuzeo palicu iz njihovih ruku, već su od nje napravili baklju s kojom trče i pale svaki stadion, grad i državu u kojoj se nađu. Teški, metalni i industrijski zvuk samo je pojačan vizualnim spektaklom koji se veže na svaki nastup Rammsteina, pa tako i na sinoćnji. Bilo je moćno, bilo je MEGA!
Tko Rammsteinov koncert nije vidio, nije vidio ništa!
