.jpg)
Nakon dvije godine monotonije uslijed nepovoljne pandemijske situacije, INmusic Festival koji je inicijalno planiran 2020., a neslavno odgođen naredne 2021. napokon je održan 2022. godine, između 20. i 23. lipnja.
Unatoč nesretnim globalnim okolnostima koje su obilježile odgađanje najvećeg hrvatskog open – air festivala, ova situacija pokazala se pogodnom za testiranje istinitosti fraze „treća sreća“, a s radošću možemo reći da „hipoteza“ zaista jest provjerena i validna.
Otkako mi se otvorila prilika da odem na INmusic Festival, u moj život ušao je potpuni kaos i pomutnja, ali ponajviše veselje tako da cjelokupni peti, ali i dobar dio šestog mjeseca protekao je u ushićenom iščekivanju tog sudbonosnog 20. lipnja, koji pamtim ponajviše po neuspješnim pokušajima snalaženja po Jarunu i mukotrpnim vraćanjima zbog skretanja na krivi put. Osim problema pri prostornoj orijentaciji u Zagrebu, ono što je najviše obilježilo ova četiri dana glazbe i ludovanja bio je simultani osjećaj hektičnosti i posvemašnje iscrpljenosti, ali i zadovoljstva.
Iako se ovogodišnji line–up nije sastojao od puno velikih imena (ali baš velikih, poput Nicka Cavea, iako ne treba zanemariti ni The Killers i Deftones), ne može se ni približno reći da nije ispunio očekivanja. Da, moram priznati – sami prvi pogled na line-up u kojemu ti je većina bendova ili nepoznata ili slabo poznata na prvu nije izmamio reakcije oduševljenja, ali ipak sam odlučila dati šansu ovogodišnjem INmusicu i prepustiti se glazbi, bez opterećenja da nužno moram biti u ekstazi zbog svake pjesme.
Ono što je mene najviše oduševilo na INmusicu, osim, dakako, headlinera, odnosno Nicka Cavea kojega najviše i slušam od cjelokupnog line–upa, jesu bili mladi hrvatski i regionalni bendovi. Već prvoga dana festivala KOIKOI i The Black Room postavili su visoke standarde za ostatak bendova, a bilo bi možda pretjerano reći da su mi u instrumentalnom smislu bili zanimljiviji od mnogih većih bendova koji su tih dana pohodili pozornice.
Tijekom ova četiri dana, u terminu za terminom, na tri stagea izmjenjivala su se različita zanimljiva imena, od kojih su mi u posebno dobrom pamćenju ostali Fontaines D.C., Šumski, Freaktion, Royal Blood, Rival Sons. Dakako, ni ostatak bendova ne treba pustiti da prođu ispod radara.
Iako mi je najveća želja bila čuti Nicka Cavea (koji je nastupao drugi dan) koji je publici standardno dokazao da i uživo stoji iza svoje snažne karizme i jedinstvenosti, bez ustručavanja bih mogla reći da je po pitanju općenite atmosfere prvi dan bio daleko najbolji. Energiju bendova na stageu, ali i povratnu reakciju od publike jednostavno je bilo teško nadmašiti. Ostalih dana festivala, iako su svejedno bili uzbudljivi, entuzijazam je počeo opadati čemu je najveći krivac bio umor, a u manjoj mjeri takav dojam mogao se pripisati nastupanju manje zanimljivih bendova.
Sve u svemu, unatoč vrlo skromnim opaskama oko izvedbi bendova, dalo bi se zaključiti da je ovogodišnji INmusic Festival, nakon dugog dvogodišnjeg iščekivanja unio potpuno osvježenje među hrvatskim glazbenim događanjima, a cjelokupna ocjena line–upa je posve zadovoljavajuća. Čak i sama činjenica što je velik broj manje poznatih izvođača dobio priliku da nastupa na ovako velikom događanju za ovogodišnje izdanje festivala zavrjeđuje samo riječi hvale, a svakako i stvara osjećaj znatiželje za ono što bi nas potencijalno moglo očekivati i sljedeće godine.
Iako se posljednjih dana u medijima širi priča o mogućem gašenju INmusica, svejedno se nadam, kao i brojni obožavatelji diljem Hrvatske, ali i svijeta, da 15. izdanje najvećeg hrvatskog festivala neće ujedno biti i posljednje jer INmusic zasigurno ima za ponuditi još štošta zanimljivih sadržaja i kvalitetnih izvođača – onih poznatih i manje poznatih, te se nadamo da će i sljedećih godina čvrsto nastaviti braniti svoju titulu najboljeg hrvatskog festivala i šire.
