Ultimativni jugoslavenski ili ako baš hoćete, regionalni garage band koji se pojavio u vrijeme kada su početni novovalni bandovi već polako posustajali ili nestali, danas mitski Partibrejkers imaju, čini se posebnu vezu sa Zagrebom. Možda postoji način kako izbrojati i utvrditi koliko su puta i gdje do sada nastupali u Zagrebu, ali je to svakako vrlo teška zadaća. Što se mene tiče, prisustvovao sam bar dvoznamenkastom broju njihovih koncerata, a da pri tome nisam hrlio na baš svaki nastup, no baš nikada mi to nije dosadilo, unatoč činjenici da se band nije previše trudio u te koncertne rituale unijeti neke veće promjene. Jugoton je 1985. izdao njihovo remek djelo, prvi eponimni album e da bi ih onda odbacio s besmislenim izgovorom kako u njihovim pjesmama nema dovoljno bunta. I onda je Jugoton naredne godine objavio ultra buntovne albume poput primjerice Put putujem sastava Magazin ili drugi album buntovne skupine Plavi orkestar; Smrt fašizmu. U svakom slučaju, drugi i treći album Partibrejkersa je izdao beogradski Jugodisk pa ih danas očito nema tko reizdati na pločama. A ne znam ni što Croatia Records čeka s reizdanjem prvog albuma. Od početka devedesetih pa do 2015. Partibrejkersi su objavili još pet studijskih albuma od kojih svaki sadrži bar dva, tri koncertna favorita.
Prije Partibrejkersa u Tvornici su najavljene dvije predgrupe, Mladi zumbuli i Djeca. Mladi zumbuli su početkom godine izdali iznenađujuće dobar album "Srećko" s prepoznatljivim temama o cuganju i karanju. Prije njih su o tome, sa znakovitim varijacijama pjevali Mašinko ili neki anonimni punk band pa se čini da se te teme generacijski vječno vrte kod apolitičnih punkera. Jer ako, primjerice Hollywood od 1908. pa do danas svakih par godina proizvede film o Robinu Hoodu, zašto hrvatski punkeri ne bi svakih par godina snimili album o cugi i seksanju ili omiljenoj hrani? Eto jučerašnji nastup Mladi zumbuli su započeli pjesmom Bolonjez, jelo nepomućena statusa, iako su nam je u vrtićima i školama servirali s pužekima ili raskuhanim špagetima prelomljenima na dužinu od dva, tri centimetra. U svakom slučaju Mladi zumbuli su zanimljiv band, tekstovi nisu puki minimalizam, već grupa ima što za reći, premda su im teme, reklo bi se prizemne, ali su sugestivne za jedan generacijski krug slušatelja. Da imam 17 ili 18 godina bili bi mi omiljeni punk band. Na prvu se čini kako band bolje zvuči na ploči, nego uživo pa bi, čini se trebali proraditi na scenskom nastupu. Ili su bili žrtve još nenamještenog sounda.
Djeca dijele ime grupe s nekadašnjim bandom danas pokojnog rock kritičara Ante Perkovića pa to može zbuniti, no aktualni band je neka druga priča. Riječ je o eklektičnom sastavu čiji se utjecaji protežu na široki spektar izvođača i žanrova. Nastup im je uzbudljiv i potiče na kretanje. Čak su i vizualno zanimljivi. U oči odmah upada bubnjar s afro frizurom, dok basist povremeno svira i gitaru, ovaj puta bijeli Gibson Les Paul, a na lijevoj strani su cura i dečko na synthovima. Kratka, ali jako dobra prezentacija banda.
Nakon kraćeg čekanja na pozornicu ulaze Partibrejkers, a solidno popunjena Tvornica se oglasila ovacijama. Začudo sound je bio skoro idealan. Čuo se izolirano svaki instrument, a riječi su bile razumljive. I što napisati o njihovom koncertu, a da već otprije nije stotinu puta napisano? Riječ je bandu koji predstavlja esenciju rock'n'rolla. Kada bih nekome poželio objasniti što je to, uputio bih ga na njihov koncert i bez puno priče i filozofiranja ga ostavio da u skoro dva sata upija ključne utjecaje koji sačinjavaju bit onoga što zovemo rock'n'roll. Jer tu možemo čuti Chucka Berryja, Carla Perkinsa, bilo kojeg utjecajnog bluesmana pa preko Stonesa, Hendrixa, Stoogesa, MC5, Dr Feelgood pa do samog Nebojše Antonijevića Antona, gitariste Partibrejkersa koji je standard sam za sebe, kreator nekih od arhetipskih rifova u povijesti balkanskog rock'n'rolla pa i šire.
Pjevač Zoran Kostić Cane je nesumnjivo arhetipski frontmen i tematski guru banda, ali glazbena duša grupe je ipak Anton. Koncertni set kreće pjesmom Ona kaže ljubav pokreće ovaj svet, a nakon toga započinje dobro poznata i desetljećima skoro ista povezanost Partibrejkersa i njihovih štovatelja. Svaki Canetov prilazak rubu pozornice izaziva ovacije, reakciju i zborsko pjevanje. Glas mu je funkcionirao bez ikakvih iskakanja iz tonaliteta. Doduše nema tu puno melodije. Partibrejkersi su savršen primjer nemelodičnog banda gdje pjevač izvikuje, a ne pjeva tekstove. Set lista je godinama slična, uz minimalne preinake. Dominiraju pjesme s prva tri albuma, ali nisu zapostavljeni ni kasniji uratci.
Band je u sjajnoj formi. Djeluju kao savršeno prilagođeni organizam gdje svaki element funkcionira bez ikakve greške, a pri tome su u stanju bez posljedica izvesti i pokoji improvizirani manevar. U jučerašnjoj izvedbi pjesme Put mogli smo se osvjedočiti vrijednosti Antonovog gitarističkog genija. Također u produženoj verziji njihove ključne pjesme 1000 godina Cane je u improviziranom ekspozeu o političkom stanju na Balkanu ponovio svoje teze o „seljacima koji vladaju nad nama“, jer premda dolazi iz druge države, regionalne su priče univerzalne. 1000 godina je inače pjesma paradigmatskog značenja. Ali bez obzira kako je shvatili ona je bit njihovog stava i zasigurno ima programatski status u njihovoj pjesmarici.
Nakon nadahnute izvedbe Molitve, završio je regularni dio koncerta pa je auditorij čekao bis. Doduše našlo se i duhovitih koji su vikali „Hoćemo još!“. Valjda da band ne ode doma. Suprise, suprise, band nije otišao doma, već se vratio na bis, a bis je započeo Mesečevom kći. U publici dernek, a sve je završilo s Najbolje se putuje, možda najprigodnijom pjesmom za završetak još jednog od niza izvrsnih koncerata, svakako ne zadnjeg susreta s Partibrejkersima.
.jpg)
