Postani fan na Facebooku ako već nisi!

Galerija

PANTERA - Ljubljana, Arena Stožice, 31.01.2025. - galerija

Za bend kao što je Pantera može se reći sve i svašta te isto tako čuti sve i svašta, ovisno o tome koga pitate. Bend je oduvijek dijelio ljude i itekako su se čvrsta i jasna mišljenja i stajališta stvorila vezano za njihovo samo postojanje, članove, promjenu podžanrova između osamdesetih i devedesetih godina minulog stoljeća te u konačnici, a sve to možete zaokružiti mišljenjima i stavovima o tome je li ovo što se trenutačno događa i ovo što bend obilazi Svijet turnejama samo još jedan oblik besramnog i bezobraznog zarađivanja novca na imenu i ostavštini ili se samo radi o odluci preostalih, živih članova i novih, pridruženih za ovu prigodu, s kojom žele odati počast braći Abbott, ali i već spomenutoj ostavštini koju su oni kao bend stvorili. Nekakav esej bi se samo o tim stavovima i temama mogao napisati, no nitko nema vremena za to. Stoga, idemo malo sada o toj večeri i svemu što se tijekom tih sati doživjelo. Ukratko, kao i uvijek...

Slovenija, Ljubljana, svi žitelji te države i tog grada... Što ćemo s vremenom? Otkako idem na koncerte, oduvijek sam volio navratiti i svratiti u Ljubljanu i nikada me organizacija, prostor održavanja te sami izvođači i bendovi nisu razočarali pa sam na tome uvijek zahvalan i nemam riječi zamjerke. Možda s vremenom i uhvatim i naučim taj jezik... Ali, vrijeme me uvijek dočeka s neljubaznošÄ‡u. Uvijek me dočeka neki oblik kiše, oluje i iznenadna hladnoća. Mislim samo kako smo na Judas Priestu 2022. godine ostali pošteđeni padalina. Sve ostalo je bilo dosta izazovno i zanimljivo. Šalu na stranu, na vrijeme ne možemo utjecati pa se na to niti ne treba više osvrtati. Ono ostalo, već spomenuto, nije nikada naišlo na zamjerke i čak sam se, ako se mogu pohvaliti, sve bolje i jednostavnije počeo snalaziti ulicama grada i s lakoćom pronalazim mjesta do kojih želim doći. To je neki napredak, zar ne? I ovog puta je organizacija bila točna s vremenom pa se sve redalo i dogodilo točno kako je i pisalo u najavama. To je jako dobro i jako poželjno, pogotovo nama koji putujemo. Ponekad trebamo i žrtvovati bivanje na pokojoj predgrupi, stoga Child Bite nije bio počašÄ‡en našim prisustvom, što nam valjda nije za zamjeriti, no barem smo uspjeli stići na Power Trip i Panteru pa se ne trebamo žaliti.

Power Trip kao bend predstavlja jedan novi naraštaj ljudi koji njeguju zvuk minulih desetljeća i svojom sirovošÄ‡u i žestinom bivaju jedni od zanimljivijih i poznatijih bendova naraštaja. Njihov opus do sada broji dva studijska albuma, tri albuma snimljena uživo te pregršt ostalih formata. Iako im je izvorni pjevač Riley Gale tragično i iznenada preminuo 2020. godine, nastavili su kao bend nakon nekog vremena razmatranja i odlučivanja te ga je od 2023. godine zamijenio Seth Gilmore. I, mogu reći, zamijenio ga je dostojanstveno i koliko god to izričajem i pristupom bilo slično, vide se i čuju razlike. I to je dobra činjenica, zapravo, jer nije potrebno nikoga oponašati i biti njegov odraz u zrcalu. Ostatak benda čine gitaristički dvojac Blake Ibanez i Nick Stewart te ritam sekcija koju tvore bassist Chris Whetzel i bubnjar Chris Ulsh. Kroz nekih četrdesetak minuta, bend je uspio napraviti kratki presjek dosadašnjeg opusa i kroz stvarno energičan, srčan i zarazan nastup opravdati očekivanja okupljenih i opravdati svoje ime. Ovo je bila prilika čuti i vidjeti većinu publike u dvorani te je ugodno iznenađenje biti dijelom ljudstva koje prati bend, zna riječi pjesama i koji ne smatraju predgrupu kao nekoga koga treba zanemariti i kome ne treba dati priliku za dokazivanje i upotpunjavanje večeri. I, moje skromno mišljenje, ovdje se radi o najglasnijoj predgrupi koju sam ja imao prilike čuti i vidjeti u svim svojim godinama odlazaka na koncerte i prisustvovanju na istima. Nimalo stišani i nimalo zagušeni kako bi stvorili uvjete gdje glavni bend ispada veći, snažniji, jači i moćniji, Power Trip je strahovitom odlučnošÄ‡u i žestinom pripremio okupljene za ostatak večeri i svakako pobudio nadu u nastavak njihovog postojanja te nastavak stvaranja i skorog objavljivanja novih albuma koje onda treba i predstaviti publici pa se nadam kako njihove buduće turneje mogu pronaći put i nama bližim krajevima, govoreći tu za Hrvatsku ili njoj susjedne zemlje. Mislim kako je vrijeme za povratak i vraćanje na tvorničke postave, osvježenje (pod)žanrova s onime na čemu su temeljeni i kako su nastajali te smatram kako je polako došao kraj pretjerivanju i izričajima koji se opisuju kao nešto, a zapravo predstavljaju bezličnost i nemaštovitost umotanu u riječi kao što su suvremeno, napredno, novo i drugačije. I tako je bend završio svoj nastup oko 20:30 te pozdravio sada već podosta nakrcanu i natrpanu dvoranu Stožice i zahvalio svima okupljenima te napustio pozornicu. Nakon kratkih priprema, provjera, pokojeg dubokog udaha i zatim dugog izdaha, došlo je vrijeme... Pantera se spremala popeti na pozornicu i još jednom, ponovno, pokazati svjetino što to ime znači i što to ime predstavlja. Zanimljivost za sve one koji žele znati više i za sve one koji su bili dalje od prvih redova: Zakk Wylde je nekoliko minuta prije samog početka koncerta protrčao kroz međuprostor između pozornice i prvih redova okupljenog mnoštva pa usput i snimao sva ta izobličena lica te se rukovao s onima koji su bili najuporniji i najpredaniji naumu. Dosta dobar dodatak početku kojega smo svi željno iščekivali...

21:00. Crni zastor i grimizna slova na njemu se već neko vrijeme nadvijaju nad okupljenima, preteći pozivajući na pažnju i potpunu predanost. Pantera je ovdje... Ozarena lica i oči koje zrače životom, razvijeni osmjesi i ushit koji se može osjetiti u zraku. Mnoštvo sačinjeno od široke lepeze naraštaja koji su slušali, otkrivali, živjeli i pratili bend kroz sve godine. Sada ide jedno maleno odskakanje od tijeka misli i same teme, ali sa svrhom. Naguravanje i očekivani metež prije početka i tijekom samog koncerta su bili za očekivati, ali vrijedilo bi napomenuti jednu stvar... Sve ono što imate u sebi i što ste ponijeli sa sobom, sve svoje osjećaje i životne tegobe, ne trebate dijeliti s ljudima oko sebe. Za sve postoji i mjesto i vrijeme, a to svakako nije koncert dragih nam izvođača i bendova, gdje netko treba biti ozlijeđen i gdje netko treba nastradati, samo jer vi smatrate kako oni na pozornici postoje samo za vas. Malo bi taj ego i osjećaj samoživlja trebalo utrnuti te dozvoliti drugima uživanje i postojanje u zajedničkom Svemiru, ako nije previše za tražiti. A ako ne želite slušati dobronamjeran savjet, onda se pripremite na ono što slijedi: poneka usmena opomena, a zatim i poneki tjelesni obračun. Druga opaska na okupljene... Nemojte ići na koncerte izvođača koje ne slušate i čije pjesme ne znate, izuzev onih koje su lako prepoznatljive i koje za sebe imaju prateći video uradak. Mislim kako je riječ koju zapravo tražim pozer (fran. poseur) pa se ne bih dalje volio praviti fin i uljudan. Mislio sam i vjerovao kako se takve spodobe mogu viđati samo na koncertima stvarno mainstream bendova kao što su Iron Maiden i Metallica, no ovaj petak sam se neugodno razuvjerio. Pantera ima devet studijskih albuma, album snimljen uživo te nekoliko koji su „sumnjivog podrijetla“ te podosta ostalih izdanja. Posvetite se onome što volite i što vas ispunjava. Bit ćete mnogo ispunjeniji i više ćete uživati u životu. Vjerujte mi...

Koncert je počeo najavljeno i to u punoj snazi, bez namjere koja uključuje smirenost, povučenost i uvode koji od vas nešto traže. Pantera ima takav stav i ima takav pokretački naboj koji jednostavno ništa od vas ne zahtijeva. To su bendovi koji to dobivaju i vama je drago što im se toliko dajete i što ste svoje tijelo odlučili predati nekoj nevidljivoj sili na sat i pol vašeg vremena. Kako svi već to znate, bend je od 2022. godine počeo ponovno uživo nastupati i širiti svoj zvuk cijelom Zemljom, još jednom podsjećajući sve one koji se okupe na to tko su oni, što predstavljaju i koliko znače. I ljudi su to dobro prihvatili, većinom... Uz dugogodišnje članove kao što su pjevač Phil Anselmo i bassist Rex Brown, bendu su se priključili dugogodišnji suradnici i prijatelji, gitarist Zakk Wylde i bubnjar Charlie Benante. Vjerujem kako su to svima poznata imena i kako u njihov opus, njihovo stvaralaštvo i karijere koje imaju iza sebe ne trebam uopće ulaziti. Rasprave i daljnja razilaženja u mišljenjima su se razvila na temelju činjenica kako se bend „ponovno okupio“ svega nekoliko godina nakon što je bubnjar Vinnie Paul umro, a on je bio zagovaratelj čvrstog stava kako se Pantera više nikada neće okupiti i kako ne želi imati nikakve veze s Anselmom. I to sve vi svi već znate pa neću duljiti... I mogu shvatiti kako se oko toga vode rasprave i kako će se nastaviti, pogotovo ako bend u budućnosti pokuša objaviti nešto pod imenom. Ali, s druge strane, trebamo biti razumni. Rodili su se i odrasli mnogi naraštaji koji nisu imali prilike čuti i vidjeti Panteru tijekom njihovih najboljih dana pa je nekako lijepo i ugodno znati kako imamo tu priliku. Krnju, barem. Ili kako god ju želite nazvati, ali činjenica jest kako se ovdje radi o vrlo posjećenim turnejama, skoro uvijek potpuno ili skoro popunjenim koncertnim prostorima i nastupima koji opravdavaju očekivanja na svim razinama. Treći je put ovo kako je Pantera došla u Ljubljanu pa vjerujem kako je nekima ovo bio treći, drugi ili čak prvi put kako ih imaju prilike čuti i vidjeti, a ja sam osobno na tome itekako zahvalan. I uživao sam u svakom trenutku večeri i uživao sam u cijelom koncertu koji je, doduše, za moja očekivanja bio malo prekratak i koji je trebao trajati još barem pola sata, ali to su sada već moji trenuci sanjarenja i očekivanja. I smatram kako su trebali promijeniti popis pjesama koji sviraju, koliko god su nas na kraju počastili s jednom dodatnom pjesmom, Yesterday Don't Mean Shit, koju do sada nisu svirali na ovoj turneji. To je dalo koncertu jednu osobnu notu i toplinu te vjerujem kako ćemo svi cijeniti taj dodatak i poklon, nazovimo ju tako.

Ali... Može li to bolje? Možda s vremenom to promjene i dorade taj popis, ali pjesme kao Strength Beyond Strength, Suicide Note Pt. II i već maloprije spomenuta su slabi dijelovi opusa. Kad se već ograničavamo na tih pet albuma objavljenih između 1990. godine i 2000. godine, onda posegnimo za boljim pjesmama... Mislim, činjenica kako su odsvirali samo jednu pjesmu s albuma Cowboys From Hell ide u prilog mojoj tvrdnji. Domination neću računati pošto su ga odsvirali polovično i to je samo jedan medley s kojim vole već godinama malo upotpuniti vrijeme. To su radili i devedesetih godina pa ovo sada ne čudi. Uglavnom, taj dio bi trebalo odraditi bolje, potpunije i predanije. To bi bila, vjerojatno, jedina zamjerka na cijeli koncert... Što se zvuka, sveopće produkcije, rasvjete i pozornice tiče, nemam zamjerki. Sve je na jednoj visokoj razini, opravdava ime benda i imena koja na pozornici opravdavaju ukazano međusobno povjerenje i povjerenje koje im okupljeni svake noći daju. I to nije malena stvar i to nije nešto lako i jednostavno što se samo tako, olako, može shvatiti i razumjeti. Cijela večer je popraćena odličnim zvukom, odličnom rasvjetom i sitnicama koje su oku i uhu ugodne te je potpuni dojam stvarno tu, a zamjerke su malene ili nepostojeće. Svi glazbenici unutar Pantere su na nivou i razini koji je zavidan i znaju što rade, stvaraju odličan ugođaj svake večeri i doista se vidi kako uživaju u onome što predstavljaju i što rade. Rex Brown je i dalje možda najveći profesionalac od okupljenih, sve odrađuje predano i stoički te nema trenutka manjkavosti njegovom sviranju i povremenim trenucima gdje je potreban njegov prateći glas. Charlie Benante i on tvore dobar dvojica i odrađuju svoje dužnosti kao ritam sekcija kako treba, a Benante me baš ugodno iznenadio i s velikim uživanjem se može pratiti kako posvećeno i pažljivo odrađuje one dionice koje je Vinnie Paul davno odsvirao. Koliko god dobar gitarist bio i koliko god iza sebe imao iznimnu karijeru i opus, možda najslabija karika u Panteri trenutačno biva Zakk Wylde. Ništa se tu pretjerano ne može reći ili primijetiti, ako to ne pratite, ali čuju se i vide neke manjkavosti i nedostaci, pogotovo na solo dionicama, koji se mogu ispraviti, ali uz posvećenost svom bendu, povremenom uskakanju kod drugih i sada ovome što od njega traži Pantera, nekako pokušavam te trenutke tako opravdati. Ali, i dalje on svoje odrađuje kako treba i predano se trudi upriličiti ton i zvuk kakav je imao Dimebag Darrell, s kojim je i bio iznimno dobar prijatelj pa se i ta težina može razumjeti. I, naravno, tu je Phil Anselmo na kraju. Čvrsto i snažno stoji ispred benda, bos kroči pozornicom i predano se prepušta svakoj pjesmi. Osjete se tu i godine i neke druge stvari koje su utjecale na njega, njegovo zdravlje i njegove mogućnosti, ali on možda i najviše iznenađuje na ovim turnejama. Predanost, posvećenost, osjećaj i trud je tako izražen i tako osjetan gdje mu se ne može zamjeriti ništa, a može pohvaliti puno toga. Možda se i najveća bojazan pojavljivala na spomen činjenica kako će se on ponovno okušati u pjevanju tih pjesama i pojavila se zabrinutost oko toga kako bi to sve moglo zvučati, ali... Pa, nemam što nadodati. Činjenice ostaju, a on je sve pjesme otpjevao s punoćom sebe i opravdao svoje ime i ime benda, ali i pokazao kako je i dalje jedan od najjačih, najboljih i najupečatljivijih vođa i frontmana koji su dio jednog glazbenog izričaja, jednog žanra i jedne velike subkulture. Toliko o ljudstvu i samom dojmu koji su ostavili, a sada ide i popis pjesama koji je odsviran te večeri:

01. A New Level

02. Mouth For War

03. Strength Beyond Strength

04. Becoming

05. I'm Broken

06. Suicide Note Pt. II

07. 5 Minutes Alone

08. This Love

09. Floods

10. Walk

11. Domination/Hollow

12. Cowboys From Hell

13. Fucking Hostile

14. Yesterday Don't Mean Shit

I to bi vam, ukratko, bilo to. Dobar koncert jednog od najboljih bendova u povijesti, članovi koji su opravdali svoja imena i koji su opravdali ime Pantera. Koncert koji treba samo duže trajati i čije se trajanje treba upotpuniti boljim odabirom pjesama, onih koje su se ili rijetko čule prije ili koje su napokon zavrijedile svoje mjesto na popisu. Mislim kako je ovo i doličan pokazatelj kako se ovakvi bendovi mogu dovesti i u Hrvatsku te kako ovdašnji organizatori i promotori ne trebaju strepjeti za dolaznost i posjećenost ljudi na koncert. Mislim kako će ovo biti jedna od boljih godina za najdraži nam žanr, bilo to u pogledu nadolazećih albuma ili ako gledamo raspored koncerata u Hrvatskoj ili u susjednim blizinama. Još bih zahvalio Sari pri odabiru i obradi fotografija, uzmemo li u obzir kako je moj mobitel stvarno dao sve od sebe kako bi ova galerija zaživjela. Naravno, zahvali ide i Ivi i Josie što su putovale sa mnom, a nisu imale priliku čuti i vidjeti Panteru te su večer s petka na subotu provele u ljubljanskoj Hitnoj, ali to ćemo nadoknaditi kroz neki drugi put i na nekom drugom koncertu. Ljubljana i dalje ostaje jedna od prijestolnica dobre glazbe i ljudi koji se kroz organizaciju i promidžbu trude stvarno zaslužuju svaki oblik pohvala, a na nama je truditi se i pratiti ta događanja te ista pohoditi, a i našim promotorima i organizatorima davati prijedloge o mogućnostima i obogaćenju ponude. Uz nekoliko tjelesnih ozljeda, publiku koja je bila raspoložena i iznimno predana tijekom cijelog koncerta te ljude koji se živčano svađaju i svakim trenutkom su bili tjelesnog obračuna, mogu reći kako sam malo toga razumio i istovremeno sam se dobro zabavio, pritom upisavši još jedan bend i još jedna koncert u svoj dnevnik. Do sljedećeg puta...