edit:
Nakon ponovog gledanja, filmu smo ipak udijelili veću ocjenu.
Ova borba koja se na tržištu kinematografa "bije" između tipičnog ljetnog možda i neozbiljnog blockbustera "Barbie" Grete Gerwig (na filmsko platno prenešene omiljene lutke Barbie i Kena) i ultra ozbiljnog, rekla bih skoro i komornog "Oppenheimera" čuvenog Christophera Nolana - je vrlo neobična, netipična i zapravo izvrsna. Naravno da "Barbie" u zaradi vodi s dvije trećine, no to je posve nebitno. Bitno je da cijeli svijet govori o jednom, po sadržaju iznimno značajnom i vrijednom filmu i da je sav taj hype i opsežni "dvoboj" među njima ("Barbie" je Warnerov, a "Oppenheimer" Universalov) rezultirao da je sjajan film koji je lako mogao potonuti u ljetnom prikazivanju zapravo dobio još više na publicitetu i da ga idu sada gledati i oni koji vjerojatno to ne bi napravili u nekom, filmovima gužvastom periodu.
Nakon brojnim izvrsnih filmova o znanstvenicima, prije svega tu mislim na "A Beautiful Mind" (2001) Rona Howarda, "The Theory of Everything" (2014) Jamesa Marsdena, "The Imitation Game" (2014) Mortena Tylduma, pa opet "Hawking" (2004) Philipa Martina, "Awakenings" (1990) Penny Marshall, "The Man Who Knew Infinity" (2015) Matta Browna, "Kingsy" (2004) Billa Condona, "Gorillas in the Mist" (1988) Michaela Apteda, "Hidden Figures" (2016) Theodorea Melfija, "Madam Curie" (1943) Mervyna LeRoya i Alberta Lewina, te "Radioactive" (2019) Marjane Satrapi i "The The Current War" (2017) Alfonsa Gomez-Rejona koji nisu tako dobri filmovi koliko imaju zanimljiv znanstveni sadržaj. Tu možete pribrojiti i brojne filmove o Nikoli Tesli, mahom na TV-u. Nisam slučajno nabrajala sve ove filmove. Neka i nisu svi baš najbolji filmovi po (filmskoj) kvaliteti, ali svi odreda su zanimljivi, sadržajni i poučni i gledatelju pružaju daleko više pametnog sadržaja nego 70% cjelokupne kinomatografije. Kako bi rekao Hercule Poirot, proslavljeni lik iz krimića Agathe Christie "treba upotrijebiti male sive ćelije".
Priča o Robertu J. Oppenheimeru nije tek sada ekranizirana, već je 1989. snimljen "Fat Man and Little Boy" čuvenog redatelja Rolanda Jofféa, no koliko se sjećam filma, od svih gore nabrojanih sam najmanje ostala impresionirana njime, ukoliko ne računate lice i glumu Paula Newmana u ulozi generala Lesliea R. Grovesa koji je Oppenheimera doveo za voditelja Manhattan projekta (s ciljem stvaranja atomske bombe), a kojeg u ovom filmu glumi uvijek izvrsni Matt Damon.
Christopher Nolan zapravo je slučajno "nabasao" na priču o "ocu atomske bombe" Oppenheimeru iako mu nije strano obrađivanje znanstvene tematike, no ne u čistom znanstvenom obliku već sci-fiju. Već se dotakao struja i Nikole Tesle u thrilleru "The Prestige" (2006), te opstankom čovječanstva u svemiru u "Interstellaru" (2014), ili fenomenom sna i multiverzuma u "Inceptionu" (2010). Ipak ništa od ovih filmova nije slično "Oppenheimeru" iako se dotiče mnogih tema: politike, znanosti, rasizma, moralnih dilema, povijesti, stanja uma... da nabrojim samo neke. "Oppenheimer" je u tom smislu Nolanovo najkompletnije djelo, jer ga nije zbrljao (to on i ne može) iako je imao težak posao da to sve sjedini u vrhunski film. Ima dijelova s kojim neki gledatelji neće biti zadovoljni, ili je premalo ovoga ili onoga, ili previše, ili nedovoljno obrađeno. Tri sata je mnogo vremena, ali ukoliko se posvetiš filmu, uroniš u njega - brzo prođe i zapravo tek tu i tamo možete komentirati ovo ili ono.
Priča s kojom Nolan barata u ovom filmu je kompleksna kao i biografija fizičara teoretičara Oppenheimera (kojeg glumi savršeni Cillian Murphy), jer je sam Oppie (kako su ga nazivali) bio vrlo kompleksan lik, kao uostalom i skoro svi znanstvenici, ne kaže se ni slučajno niti bez veze da je granica između genijalnosti i ludila jako tanka.
Film je rađen po predlošku knjige "American Prometheus: The Triumph and Tragedy of J. Robert Oppenheimer" objavljenoj 2005. autora Kai Birda i Martina Sherwina, koju je pročitao i bio njom impresioniran mladi glumac Robert Pattinson, a koji je prije tri godine s Nolanom snimao film "Tenet". Knjigu je Pattinson poklonio Nolanu, a Nolan se silno zaintetrsirao.
Detaljne peripetije izmđeu Nolana i njegovog tadašnjeg studija Warnera ću preskočiti: ukratko, Nolan je htio da se film prikazuje u kinima barem 6 mjeseci do puštanja na streaming (pokazuje se sada ultra ispravno), no Warner nije i Nolan je prešao Universalu koji je to jedva dočekao.
"Brak" je očito uspješan jer je pred nama film koji nije daleko do naziva "remek-djelo". Nevjerojatan casting: Cillian Murphy, Emily Blunt, Matt Damon, Robert Downey Jr., Florence Pugh, Josh Hartnett, Casey Affleck, Rami Malek, Kenneth Branagh... da nabrojim samo neke od izvrsnih glumaca koji su dali sjajne role (a u najminijaturnijoj, kao cameo, gledamo savršenog Gary Oldmana kao grintavog predsjednika SAD Harry S. Trumana, koji će biti zapamćen po tome da je bacio atomske bombe na Nagasaki i Hirošimu).
Da se sada idem baviti sa svakim od glumaca i likova koju su me oduševili bilo bi predugo i nepotrebno, ali u tim mini ulogama baš ima briljanata: Rami Malek kao fizičar David Hill i Kenneth Branagh kao fizičar Niels Bohr, uz spomenutog Oldmana.
Kinematografija Hoyte Van Hoytema je predobra - film je nelinearan i nije ga lako pratiti, događaji se odvijaju u tri vremenska razdoblja, no Van Hoytema je svako vrijeme odvojio koloristički tako da možeš raspoznati monokromatski, full kolor ili crno-bijeli period, a montaža Jennifer Lame to prati u stopu.
Malo možda davim s tim tehničkim detaljima, no Nolan radi takve filmove da ne možeš samo ispričati o čemu se tu radi i kraj recenzije. Za kraj o "tehničkim" osobinama filma moram spomenuti nevjerojatnu muzičku podlogu Ludwiga Göranssona.
Da se vratim na scenarij i biografiju Oppenheimera. Cillian Murphy ga je baš savršeno portretirao, po onome što se o Oppenehimeru zna - mršav, malo ispijen, izmučen mislima, kombinacijama, tezama i otkrićima (Nolan je genijalno vizualno prikazivao taj njegov svijet vizija - toliko je posebno i dobro da to morate sami vidjeti, neopisivo je). Dosta je u filmu spomenuto i kvantne mehanike, a njegov odnos s velikm Alfredom Einsteinom (solidan Tom Conti) je posebno zamimljiv, kao i njegova veza sa psihijatricom, komunisticom, Jean Tatlock (sjajna Florence Pugh).
Film prati Oppenheimerov život od početka na fakultetu, do objavljivanja znanstvenih otkrića, materijala i podučavanja na najprestižnijim sveučilištima, njegov odnos s religijom (bio je Židov) koju je potiskivao iako je bio ogorčen što je Hitler radio s njegovom nacijom - pa je posebno zanimljivo da iako je negirao svoje Židovstvo - da se njega pitalo bacio bi atomske bombe na Hitlera odnosno Nijemce, a ne Japance koji mu nisu predstavljali ništa.
Film pokazuje i suradnje s desecima likova, kolega i kolegica znanstvenika koji su skoro svi iole bitniji u filmu dobili taman toliko izgrađeni karakter da nitko nije plošno ili prepovršno prikazan i za to Nolanu skidam kapu. Skoro svakog bitnijeg zapamtiš. To je vrijeme kada je komunizam prodirao u SAD i imao mnogo simpatizera, ali su svi oni istovremeno bilo proganjani od FBI-ja, od Hoovera pod odobravanjem predsjednika Trumana, pa čak i oni koji su se, kao Oppenheimer, samo mnogo družili s njima, ali nisu nikada bili komnisti. Oppenheimeru je to donijelo u konačnici presudne negativne poene političke vrhuške pa je i nakon svega (atomsku bombu) što je stvorio u Manhattan projektu i tajanstvenom, umjetno izgrađenom gradu znanstvenika u pustiniji Los Alamos, dakle sigurno najbitnije znanstveno dostignuće za čovječanstvo (ne u dobrom smislu) - biva i on proganjan raznoraznim montiranim procesima, koji naizgled nemaju nikakve veze s proganjanjem.
Oppenheimer je bio i prilično drzak i jezičav, "što na umu to na drumu", bez razmišljanja kome će što reći, pa se tako mnogima jako zamjerio i kolegama i političarima, no najvažnijem (jedan od glavnih likova u filmu) političaru, fizičaru bez renomea, taštom i uvredljivom, ali vizionaru Lewisu Straussu (apsolutno fantastičan Robert Downey Jr.) koji mu je i ponudio prvo najvažnije zaposlenje, direktora Instituta za napredne studije na Princetonu 1947. ali mu je kao aktivan Židov jako zamjerao što se ovaj nije baš jako sekirao oko toga. Usto je Oppenheimer, ne razmišljajući i ne namjerno, uspio na jednom saslušanju Straussa i poniziti, i tako zaradio prikrivenog i podmuklog neprijatelja. Osvetoljubiv Straussov proces gledamo u jednom od tri vremenska perioda (flashback crno bijeli) kroz cijeli film.
Pratimo i Oppenheimera u svojim kompliciranim odnosima s dvije žene (navodno je bio seksualno nezasitan, što u filmu ne saznamo, a što mu je u stvarnom
životu donijelo hrpu problema i nesreća): ljubavnicom, znanstvenicom i komunisticom Jean Tatlock i kasnije suprugom Kitty Puening Oppenheimer (uvijek odlična Emily Blunt) također znanstvenicom i kratko komunisticom, inteligentnom i lucidom ženom. Pratimo Oppenheimerov put do vrhunca i slave otkrićem atomske bombe, te njegovo stanje uma pri tome. Zanimljivo je da Oppenheimera nisu nimalo mučile moralne dileme, sve dok bombe nisu zaista i bačene (ali po njemu na krivi narod koji je ionako bio pred predajom) i dok svijet nije sagledao svu stravu učinjenoga - za razliku od nekih drugih kolega (napr. Bohr) koji su mu još od otkrića da se može stvoriti atomska bomba govorili da to neće biti dobro, da znanost neće imati kontrolu nad takvom strašnom a veličanstvenom nuklearnom reakcijom i da će biti prvenstveno oružje u političke svrhe.
Ako išta nedostaje ovom filmu onda je to više vizualni, a manje opisni rezultat bačenih atomskih bombi kako bi se zapravo i vizualno svijet uz gledanje filma podsjetilo o čemu je tu riječ i zašto su tijekom filma prikazane tolike (moralne) rasprave prominentnih znanstvenika, a i dočarala sva težina Oppenheimerovog razmišljanja i djela.
Masa je kritike upućena znanstvenicima (poput napr. Edwarda Tellera - izvrstan Benny Safdie, koji je još tada forsirao stvaranje daleko snažnije hidrogenske bombe) da nisu imali dovoljno moralnih ograda, no budimo realni: najgenijalniji znanstvenici (pa i primjer Tellerov) imaju um da otkrivaju i idu dalje što god to bilo, oni ne razmišljaju da iza njihovih peta i otkrića čeka cijela vojska pokvarenih ljudi, političara kojima nije na pameti sam izum nego što će time dobiti.
Svakako film koji će vas potaknuti na debelo razmišljanje, a mlađe možda na neka korisnija zanimanja i hobije.
