Postani fan na Facebooku ako već nisi!

Mjesecima prije izdavanja, na siteu banda se mogao naručiti album pod nazivom The Last Will and Testament, gdje su štovatelji banda sa žudnjom gledali dojmljivi mračni cover tek najavljene ploče s rednim brojevima umjesto naziva pjesama, a kada su mogli čuti prve stvari s albuma, nastala je, ovisno o afinitetima, pozitivna ili negativna euforija, jer je Mikael Åkerfeldt nakon 16 godina na studijskom albumu opet počeo koristiti death growls vokal. I ne samo to. Naime The Last Will and Testament je njihov možda najagresivniji i najzajebaniji album do sada, manijakalne dinamike te od njihova ranijeg majstorskog djela Still Life iz prošlog stoljeća, točnije 1999. prvi izrazito i nesumnjivo konceptualni album.

Alfa i omega banda je brko Mikael Åkerfeldt, tekstopisac, glavni skladatelj, multiinstrumentalist, ali prvenstveno pjevač i gitarist. Njegova death growl tehnika pjevanja je, kako sam tvrdi nastala pod utjecajem Davida Vincenta iz američkih Morbid Angel, ali i mnogih skandinavskih death metal vokala, no Akerfeldt ju je usavršio pa njegov harsh vokal zvuči sablasno i uznemirujuće, a istodobno artikulirano pa prema tome i donekle razumljivo. Kako je njegov clean vokal eufoničan i jednostavno rečeno lijep, kontrast koji se ostvaruje u izvedbama je drastičan. No bez obzira na izmjenjivanje pjevačkih tehnika Opeth su, što se mene tiče, prvenstveno prog-metal band s brojnim očitim utjecajima iz prošlosti poput primjerice grupe Camel. Njihova obarajuća pjesma Lady Fantasy je klasičan primjer strukture pjesama s rastućom gradacijom napetosti. Dakako tu su uvijek sveprisutni rani King Crimson kao ključan band za razvoj kompleksnijih formi nekoliko desetljeća iza njih. Neki teoretičari čak drže da je njihov album Red iz 1974. zapravo prvi prog metal album. Naslovna stvar te ploče ima nepobitni utjecaj, premda su takve tendencije očitije već  na ranijem albumu Larks' Tongues in Aspic, a o njihovoj klasičnoj fatalističkoj pjesmi 21st Century Schizoid Man iz 1969. da se i ne govori. Nadalje naznake prog metala ćemo iznaći na svakoj ploči grupe Yes iz sedamdesetih pa čak i u nekim pjesmama Genesisa s ranih albuma poput ubitačnih stvari The Knife ili The Return of the Giant Hogweed, premda su Genesis daleko od metala kao Sunce od Neptuna.

No vratimo se mi ka Opeth. Nakon 4 više-manje sjajnih albuma, što se posebno odnosi na My Arms, Your Hearse i Still Life koji je snimljen s urugvajskom ritam sekcijom, Åkerfeldt krajem devedesetih upoznaje Stevena Willsona, britanskog glazbenika, lidera neo-prog grupe Porcupine Tree koji zajedno s bandom producira njihov naredni album i prvo nesumnjivo remek djelo Blackwater Park gdje je skoro do savršenstva postignut balans između agresivnih i lirskih dijelova albuma s pregršt klasičnih death prog metal stvari. Nakon toga je Åkerfeldt s Willsonom zašao u dublju i izravniju tranziciju prema progressive rocku. Naredni album banda je trebao biti dvostruki, ali se diskografska kuća s time nije složila pa ga je grupa razdvojila. Prvi album Deliverance (2002.)  je bio standardni Opeth uradak, ali je drugi; Damnation bio čisti progressive rock. Ne prog-metal, nego čisti prog s pjesmama srednjeg i sporijeg tempa, s obiljem melotrona, bez ijednog rifa i s isključivo clean vocalom. Začudo, štovatelji banda su ga prihvatili, za razliku od kasnijeg Heritagea (2011.) s istim narativom. Ubrzo nakon toga grupa 2005. s Jensom Bogrenom, specijaliziranim za metal scenu realizira svoj novi majstorski uradak Ghost Reveries s vrhunskim zgodicima poput Ghost of Perdition i nenadjebive The Grand Conjuration. Naredni Watershed je bio zadnji album s harsh vokalom, a tada započinje razdoblje od 4 retro prog albuma s nagnućima prema jazzu i folku, no za razliku od Damnationa kod tih ploča je razvidno da ih je realizirala grupa s korijenima u metalu.

The Last Will and Testament ima zanimljiv koncept. Priča albuma se sastoji od 7 paragrafa oporuke starog, konzervativnog patrijarha, oporuke koja se čita njegovoj djeci, dvojajčanim blizancima, mladiću i djevojci te bolesnoj kćeri koja se kreće u kolicima. Zbog toga i prvih sedam pjesama nema standardni naslov, već su nazivi redni brojevi čitanih paragrafa. Tijekom čitanja oporuke se otkrivaju raznorazne tajne, između ostaloga i činjenica da blizanci nisu njegova djeca, već rezultat snošaja patrijarhove danas  pokojne žene s donorom. Prema tome oni su izuzeti od nasljedstva. Kći koja je u kolicima je njegova prava kći, doduše nezakonita, jer je ona rezultat patrijarhove afere sa služavkom. Budući je riječ o pravoj kćeri, nasljeđuje patrijarhovo bogatstvo. No zadnja  pjesma na albumu i to jedina sa standardnim naslovom A Story Never Told, predstavlja obrat u fabuli i daje novo značenje čitavoj priči, jer ona nije dio oporuke, već je pismo služavke, majke patrijarhove kćeri gdje kroz uvijene metafore iznosi bitne činjenice kojih patrijarh nije bio svjestan.

Ovako snažno elaborirana priča, dakako zaslužuje i kreativnu glazbenu razradu. I zaista, album je realiziran tako da se pazilo na svaki detalj, jer čak i u emocionalnim vrhuncima albuma postignutih izmjenama ugođaja, od agresije do nježnosti, krešendom i dekrešendom u gotovo svakoj pjesmi i vrsnom, maltene zapanjujućom instrumentalističkom tehnikom članova i gostiju, album istodobno zadovoljava i intelektualne poticaje slušatelja. Mladi finski bubnjar Walterri Väyrynen koji je od 2015. do 2022. bio član Paradise Lost, ovdje koristi valjda sve ritmičke obrasce koji su mu pali na pamet. Od prve pjesme imate osjećaj kao da ste ušli u neki ekstremni tobogan u luna parku koji vas odvodi do krajnjih granica, ali po vlastitom nahođenju usporava i smiruje e da bi vas opet prodrmao do novih ekstrema. I zaista prva pjesma §1 započinje zvukom koraka, bas frazom Martina Méndeza u kombinaciji sa sinkopiranim bubnjarskim upadom i fluidnim melotronom, no nakon 30-tak sekundi na scenu stupa Åkerfeldt prijetećim rifom. Vokal je u prvi mah clean, ali Akerfeldt postepeno snizuje tonalitet da bi ubrzo dostigao growling nalik neljudskom. Nakon vrhunca nastupa melankolija u vidu nježne fraze na električnom klaviru koja prelazi u melotron da bi se sve vratilo u agresiju. Završetak pjesme je nestvarno lijep gudački komad, a on se pretapa u početak §2. Ta je pjesma izravnija kombinacija agresivnih i melankoličnih dijelova. U izvrsnoj §3 se po prvi puta na albumu pojavljuju bliskoistočni utjecaji. Åkerfeldtova progresija akorda je kroz cijeli album poprilično neuobičajena, a sola kraća, ali izuzetno efektna. Sve je podčinjeno postizanju ugođaja. §4 je čisti crimsoidni komad, a ovdje se po prvi puta na albumu javi magična flauta Iana Andersona u toliko jebeno genijalnoj međuigri s Åkerfeldtovom gitarom da je to teško riječima objasniti, a sve to preraste u izvrstan gitarski solo i kratki Åkerfeltdov death growl. Pjesma se pretapa u §5, a Akerfeldt u clean vokalu primjenjuje vokalni  manirizam Iana Andersona. Naime poznato je da je Anderson (za one koji ne znaju, riječ je o vođi Jethro Tull) kroz godine izgubio svoj lijepi glas pa ga Opeth na recentnom albumu koriste za flautističke dionice, što je i dalje besprijekorno te spoken word dijelove. Naredna pjesma pokazuje dosege Åkerfeldtove gitarističke tehnike, uz jednu efektnu međuigru gitare i syntha Joakima Svalberga te sinkopirani Vayrynenov ritam i grmljavinu rifova drugog gitariste Fredrika Åkessona. Pjesma završava na lirski modus vrijedan jednih ranih Genesisa. Potmuli bas započinje §7 nakon čega u igru ulaze gitare, synth i klavinet te divlji growling, a sve se finalizira efektnom frazom koja završava u fade outu.

Album završava jednom od najljepših pjesama u kanonu sastava A Story Never Told koja započinje kao lagani nježni komad, kao da su ga izveli Camel, da bi prerastao u grandioznu melotronsku baladu po uzoru na rane King Crimsone. Ta pjesma predstavlja nevjerojatni kontrast i antitezu čitavoj ploči, a zapravo najlogičniji finale mračne i uznemirujuće priče u izvoru koncepta Opethovog novog remek djela.

Pjesme su po standardima ranijih Opet albuma nešto kraće, niti jedna ne prelazi trajanje od 8 minuta, ali su jezgrovitije s manje dugih sola. Reklo bi se, manje je više. Dio kritike je The Last Will and Testament usporedio s definitivnim konceptualnim albumom grupe Jethro Tull, konkretno s Thick as a Brick, no držim da su te usporedbe neutemeljene, jer je navedeni Tull album zapravo jedna jedina pjesma trajanja nešto manje od pedesetak minuta, a Opet na svom albumu imaju osam definitivnih pjesama koje se ponekad pretapaju jedna u drugu, a ponekad ne. No bez obzira na utjecaje, a oni su nebrojeni, grupa je po tko zna koji puta realizirala snažno, uzbudljivo, emocionalno, ali za zahtjevnijeg slušatelja izazovno djelo.

Gosti na albumu su bili već spomenuti Ian Anderson, zatim sunarodnjak grupe Joey Tempest; pjevač grupe Europe u ulozi pratećeg pjevača, Mia Westlund na harfi, Åkerfeldtova kći Mirjam u spoken word minijaturi, gudači London Session Orchestra i legendarni Dave Stewart, pripadnik tzv. Canterbury scene iz sedamdesetih, član mnogih britanskih prog rock bandova iz tog doba. Primjerice svirao je klavijature na opskurnom jedinom albumu grupe Khan; Space Shanty koji je danas revaloriziran pa se smatra jednim od najboljih space rock albuma svih vremena, kao i na revolucionarnim uratcima velikog Billa Bruforda. Na recentnom Opeth albumu je aranžirao gudače.