Pobogu već Äetvrti koncert ovaj tjedan i glava mi još nije na mjestu ili bolje reÄeno u trenutku. Naporan i bogati glazbeni tjedan ostavio me umornim ali sretnim te ovaj petak umjesto da prštim od energije i spremnosti na vikend uz još jednu kvalitetnu svirku, moja glava razmišlja o totalno desetim stvarima i krevetu koji me Äeka.
Svirka kreće i premda oÄi percipiraju što se odvija na pozornici i uši slušaju bombardiranje instrumenata, glava još uvijek nije u potpunosti prisutna. Sam sebi idem na živce glupim mislima, ali nakon prve pjesme, koja je usput reÄeno trajala 23 minute, stvari sjedaju na svoje opušteno mjesto. Magija Ne Obliviscaris glazba obuhvatila je MoÄvaru, mene, pozornicu i svako prisutno živo biće (i kukce) u odreÄ‘enom radijusu.
Tko su Ne Obliviscaris pitate se? TehniÄki reÄeno to je australski progressive metal sastav koji broji šest Älanova od kojih su dva vokala (clean i harsh) i violina kao okosnica njihovog zvuka. Totalno subjektivno reÄeno to je bend koji pruža Äudno i magiÄno glazbeno iskustvo. Sinoć su u MoÄvari svirali dva albuma u svojoj cijeloj raskoši. Otvorili su s „Citadel“ i već spomenutim kolosom od pjesme „Painters of The Tempest“, a nastavili s „Exul“. Albumi su to i pjesme koje udaraju žestoko, Ävrsto, ali i emotivno. Kontrast duple bas pedale bubnjeva i violine, agresivnih harsh i umirujućih clean vokala funkcionira jednostavno genijalno.
ÄŒudan je to i efektivan spoj koji mi, ljubitelji žestoke glazbe, cijenimo i uživamo u njemu. Da je netko od sluÄajnih prolaznika zalutao u prostor MoÄvare bio bi iznenaÄ‘en prizorom. Dok na pozornici trešti eksplozija zvuka, publika u spokojnom transu, poluzatvorenih oÄiju upija zvukovne vibracije i energiju kao da su usred kakve opuštajuće psihološke radionice. ÄŒekaj malo, pa ovakav koncert na neki naÄin i je terapija. ÄŒudna, buÄna, kaotiÄna, umirujuća i predivna terapija koja apsolutno nije za svakoga ali popunjena MoÄvara pokazala je kako u Hrvatskoj itekako ima publike željne ovakvog iskustva/terapije/koncerta. Bend je to isto prepoznao i vidjelo im se na izrazima lica kako su ugodno iznenaÄ‘eni i oduševljeni reakcijom.
Priznajem kako sam trećinu koncerta proveo aktivno gledajući njihove kretnje i svirku, trećinu zatvorenih oÄiju upijajući svako notu, prijelaz, melodiju i udarac, a zadnju trećinu prepustio sam da me glazba odnese i neko sedmo nebo u potrazi za rješenjima. Kakvim? Kojim? Rješenjima za šta? Kao da je bitno. Glazba je to koja nas odvede u ljepši svijet pa makar i na taj jedan trenutak tj. jednu veÄer za vrijeme koje životni problemi djeluju sitnije, rješenja bliže, a što dolazi sutra lakše.
Nakon dva sata uživanja, putovanja, glazbenog iskustva, vidno oduševljeni bend pita nas hoćemo li bis. Publika je u jedan glas reagirala i nije im ostavila izbor nego da na svoj naÄin završe ludi glazbeni dogaÄ‘aj kao što su i zapoÄeli. Ovoga puta izveli su kolosalnu „And Plague Flowers The Kaleidoscope“ (opet pjesmuljak od 10+ minuta) za vrijeme koje smo svi pokušavali shvatiti kako je takva svirka prošla bez i jednog dosadnog trenutka. Moguće da smo svi bili u transu i izgubili pojam o vremenu (violina je opaka droga), a možda je to dio magije koju Ne Obliviscaris nosi sa sobom. Šta god da je, iskreno govoreći, nisam oÄekivao ovakvo iskustvo iako sam ih već imao priliku uhvatiti (na festivalima vlada druga atmosfera). Glava koja je prije svirke bila na sto strana sada je u miru i spokoju, a ja sretniji i opušteniji odlazim u krevet na zasluženi odmor. Metal je Äudna stvar, toliko kaosa i buke, a opet toliko melodija i ljepote. Terapija je to koja funkcionira, a idući put kada nas Äeka jedno ovakvo glazbeno/koncertno putovanje naći ćete me prvoga u redu za ukrcaj.
