Početak europske turneje obilježavanja trideset i pete godišnjice Monster Magneta nije slutio na dobro. Naime vođa grupe i jedini izvorni član, neuništivi Dave Wyndorf već na prvom koncertu u Manchesteru 22. rujna nije djelovao kao čovjek u dobrom zdravstvenom stanju; morao je velikim dijelom nastupa sjediti, a uzrok je navodno cijepljenje protiv covida koje je aplicirano u trenutku dok je imao gripu. Wyndorf se nadao da će se tijekom vremena oporaviti, no bio je u krivu, a sve je kulminiralo 30. rujna pariškim koncertom, gdje je nakon samo tri izvedene stvari morao prekinuti nastup i napustiti stage. Uz nekoliko održanih koncerata u Njemačkoj, na žalost morali su otkazati koncert u Milanu zakazan za 7. listopad. Bilo je veliko pitanje hoće li se to dogoditi za dva dana i u Zagrebu. Srećom, Wyndorf sa svojom Sabbath Bloody Sabbath majicom i ekipa su se ukazali i s obzirom na okolnosti održali vraški dobar koncert. Dvojica gitarista; Garrett Sweeney i dugogodišnji član banda Phil Caviano su zajednički izmjenjivali sola i rifove. Na žutom Rickenbaker basu je svirao mlađahni Alec Morton, suradnik slavnoga Handsome Dick Manitobe, pjevača genijalnih Dictatorsa i kasnije inkarnacije MC5, a bubnjao je Bob Pantella. Wyndorf i dalje koristi stolicu kao pomoć, a to je nekima zasmetalo, jer bi valjda čovjek trebao biti vječno mlad i fakerski oran za rokanje. Ali kad je on zapravo bio mlad? Sedamdesetih dok je u New Jerseyu svirao u lokalnim anonimnim punk bandovima. Kada je stvarao fuziju hard rocka, space rocka i psihodelije u Monster Magnet, bio je već u zrelim godinama. Na kraju je to ispala kao sretna okolnost, jer je Wyndorf bio dobro naslušan, naime bio je dovoljno slušateljski i svirački iskusan i zreo da je inspiraciju mogao crpiti iz višestrukih izvora iz prošlosti, od Black Sabbath, utjecajnih, ali za široku publiku opskurnih Blue Cheer pa preko niza psihodeličnih grupa do space rock bandova poput Hawkwind i Gong. Monster Magnet su tu eklektičnu fuziju stvorili u trenutku kada se pojavilo još sličnih bandova i kada se netko sjetio tu fuziju imenovati. Tada je nastala sintagma stoner kojoj po potrebi možemo dodati što nam god odgovara pa danas imamo pojmove stoner rock, stoner metal, stoner psych; kombinacije su bezbrojne.
Koncert u Boogaloo-u je započeo sa Superjudge, naslovnom stvari s drugog albuma grupe. Inače su koncerti recentne turneje u rujnu započinjali s Dopes To Infinity, no nakon nesretnog nedovršenog pariškog koncerta se to promijenilo pa je poslije toga Superjudge preuzela ulogu uvodne pjesme. Već na početku se osjetilo da se uz dvije gitare i nabrijani bas, Wyndorfov glas jedva nazire, no tijekom koncerta se to izniveliralo te je tekst pjesama bio skoro potpuno razumljiv. Namjerno sam napisao dvije gitare, premda je i Wyndorf svirao gitaru pa ih je u biti na stageu bilo tri, no njegov Epiphone je uglavnom služio za ukras. Nakon Tractora je uslijedio niz od tri pjesme s Dopes To Infinity; briljantne naslovne stvari, Look To Your Orb For The Warning i slavne Negasonic Teenage Warhead. U tom trenutku su čak i oni gledatelji iznenađeni zdravstvenim stanjem Dave Wyndorfa, na to potpuno zaboravili. Masivna tutnjava sa stagea je anulirala bilo kakvu skepsu o manjku energije. Nakon toga je uslijedilo svojevrsno smirivanje uz Zodiac Lung da bi se temperatura opet podigla s Ego, The Living Planet, a Wyndorf je za to vrijeme mogao odmoriti glasnice. Tada je uslijedila zločesta Bummer sa svojim neodoljivim arhetipskim masivnim rifom i auditorij je opet u elementu. Nadahnuta izvedba jam skladbe Spine of God, naslovne pjesme prvog albuma je izabrana kao završetak regularnog dijela koncerta. Što se mene tiče, mogla je trajati i pola sata, no razumljivo je da je ipak malko skraćena. Tijekom izvedbe su iza banda na platnu projicirani dijelovi nekakvog mekog pornića koji izgleda kao jedan od neurotičnih seksploatacijskih filmova Russa Meyera, no nije se najjasnije vidio, jer je projiciran preko loga grupe. Nakon kraće stanke band se vratio na stage i za kraj ostavio obarajuću Space Lord. Wyndorf je od publike zatražio pomoć u pjevanju refrena u nepristojnoj verziji, a ne onoj pristojnoj koja je snimljena na Powertrip albumu. Desetminutna verzija je zadovoljila i publiku, a čini se i band. Sve skupa je trajalo kojih sat i dvadeset minuta, za današnje standarde možda prekratko, ali s obzirom na dvotjedno Wyndorfovo mučenje s gripom, gledatelji su ipak bili lišeni situacije da moljakaju povrat novca za otkazani koncert. A Wyndorfu možemo samo poželjeti neka preživi ovu muku kako bi ga mogli još koji puta gledati i slušati, slijedeći puta u boljoj formi. No godine idu. Uh, joj! Težak li je rockerski život.
Eh, da. Bila je na početku i predgrupa. Njemački stoneri ili jednostavnije rečeno njemačka, točnije dortmundska hard rock grupa Daily Thompson su kratkim setom nastupili kao uvod u večer. Riječ je o bandu koji postoji desetak godina. Snimili su šest albuma, a glazba im se zasniva na efektnim kontrastima između glasnih i tiših dijelova u pjesmama. Zadnji album Chuparosa je zanimljiv, ali takvih bandova ima na stotine, posebno u zadnjih par godina kada se omasovila europska stoner rock scena. Daily Thompson su trio gdje zelenokosa cura svira bas i pjeva,a dvojica frajera koji izgledaju kao hipiji sviraju gitaru i bubnjeve te pjevaju. Zanimljivo je da je bubnjar cijelo vrijeme tijekom nastupa nogom manijakalno stiskao pedalu za fuz činelu, a fuz činela uopće nije bila u funkciji. U čemu je fora, ne znam, ali je bilo zanimljivo gledati.