Postani fan na Facebooku ako već nisi!

Glazbe, da. Na svu sreću (ili žalost), tako je i  svatko od nas se s tom činjenicom treba nositi kako god hoćemo ili želimo. Druga činjenica je ta kako svojim mišljenjem, bilo ono u pisanom ili usmenom obliku, neće udovoljiti široj gomili i kako ćete uvijek naići na nerazumijevanje svog mišljenja od strane onih koji to isto čitaju ili slušaju. Isti takav slučaj možete imati kada se pojavi tema Iron Maidena. Svi ste se našli u sličnim trenucima tu i tamo, stoga se ne trebamo pretvarati kako se ovdje radi o nečemu nepoznatome. Ali, svakako trebam naglasiti i priznati činjenicu kako se ovdje vjerojatno radi o njihovom najboljem albumu od unazad zadnjih trideset godina. Dakle, pišem li ja sada kako se ovdje radi o njihovom najboljem ostvarenju otkako je objavljen Metallica (album kolokvijalno poznat kao The Black Album)? Da. Upravo to pišem i čvrsto to tvrdim. No to može i ne mora značiti puno. Zapravo, ovisi koliko očekujete od ovog benda i što želite čuti...

Metallica uz Iron Maiden svakako stoji kao ono najprepoznatljivije ime koje opisuje najdraži nam žanr. Tu nema pogovora. Ni vjerojatno je i to jedan od razloga kako se od tih bendova ili očekuje ono najbolje ili ne očekuje ništa. I iskreno govoreći, to su neki od onih bendova koje svi mi volimo (više ili manje, naravno), ali slušamo ih samo po saznanju o nekoj turneji koja će nas uključiti u svoj tijek ili nam doći dovoljno blizu kako bismo si posjet tom određenom koncertu mogli priuštiti te po saznanju o nekom novom albumu. Drage su nam to pjesme, ti albumi i članovi tih bendova, ali nije baš kako živite čuti to sve svaki dan. Još na to dodajte činjenicu kako se između albuma ugura po pet i više godina razmaka... Sliku možete dovršiti i dočarati sami. Ali, to ne umanjuje značaj tih bendova i ostavštinu koju imaju iza sebe te svakako ne govori protiv njihove prepoznatljivosti i utjecaja koji imaju. Čega su i sami možda robovi, no to je tema za jedan drugi put jer bi se tu dalo raspravljati i pisati zanimljive eseje utkane u tu i slične teme. Prvenstveno to dolazi do izražaja kada shvatite kako to možda niti nisu bendovi više, već poslovi. Postoji jedna nit sumnje i misli kako se tu sada već radi o održavanju stečenog i opravdavanju imena, ali bez potrebe za novim otkrivanjima sebe i svog stvaralaštva. Tu dolazimo do začaranog kruga i sve se veže na ovo što sam maloprije napisao, a govori o robovanju svom imenu i prepoznatljivosti koju imaš u Svijetu. Zvuči zapanjujuće i zastrašujuće u isto vrijeme, zar ne?

72 Seasons dolazi kao jedanaesti (dvanaesti, ako računate Garage Inc.) studijski album kojega je Metallica objavila. Tijekom trajanja ovog albuma, bend nam predstavlja novih dvanaest pjesama i sedamdesetak minuta glazbe. Album je popraćen s nekoliko video uradaka te nekoliko lyrics i visual uradaka pa je tako Metallica nastavila pristup koji je imala na prijašnjem albumu Hardwired... To Self-Destruct, objavljenom 2016. godine. Svakako maštovit i ugodan marketinški pristup koji svakako doprinosi preslušavanju i praćenju pjesama. To svakako možete i iskoristiti kada tako slušateljstvu želite maknuti misao s činjenice kako vam se riffovi i dijelovi pjesama ponavljaju previše puta te svaka pjesma treba trajati barem dvije minute kraće kako bi to bio bolji i snažniji album. Dakle, treba i po tom pitanju biti oprezan. A to ovdje svakako je slučaj, pošto govorimo o pjesmama koje su duge i povremeno nezanimljive. „Zašto?“, pitat ćete. Pa zato što jesu, a to je problem samog benda i ljudi koji ih okružuju jer se očito produkcija s tim velikim bedovima ne voli i ne želi upustiti u konstruktivnu kritiku i raspravu koji bi za krajnji ishod polučili boljim ostvarenjima. Pa nije kako bi članovi tako velikih i značajnih i velikih bendova ikada otpustili nekog producenta ili člana benda zbog neslaganja... Oh, čekaj... Da... Idemo dalje.

Nećemo sada ostati ovdje i upustiti se u još jednu nepotrebnu raspravu. Ali, vratim li se na napisano prije ovoga, ostaje činjenica kako bi ovaj album bio puno bolji kada bi bio dvadesetak minuta kraći i izravniji. Pjesme se nižu i uistinu među njih dvanaest možete pronaći dobre pjesme i one koje ćete lako zapamtiti, ali sve pjesme i dalje pate od te boljke kako su predugačke i gubi im se snaga i upečatljivost koju bi imale kada bi bile kraće i smislenije s dijelovima koji ih čine. No to i dalje neće srušiti moju tvrdnju kako se ovdje radi od njihovom najsnažnijem ostvarenju od 1991. godine pa naovamo. To i dalje stoji, no svakako bi bilo lijepo kada bi poslušali poneki savjet i smjernicu te zaposlili ljude koji će kroz produkciju vratiti imenu kao što je Metallica značaj, ne samo kroz popularnost i prepoznatljivost, već i kroz albume koje će ostaviti iza sebe. Jer, tužno je za reći, ali koliko god htio to prešutjeti i prožvakati bez izricanja (ili pisanja), Metallica je bend koji je imao iznimnih deset godina svog postojanja. I to je bilo njihovih prvih deset godina. Nakon toga imaju deset (do petnaest, ako je dobar i za to povoljan dan) pjesama koje vrijede. Naravno, ovdje se radi o isključivo mom stavu i osobnom uvjerenju iza kojega stojim u potpunosti. Bude li se pojavila potreba za raspravom na društvenim mrežama, držite istu na pristojnoj i uljudnoj razini.... Ako iste uopće treba biti, pošto smatram kako smo svi ništa više doli stranci na društvenim mrežama. Ništa više. Stoga prvotno razmislimo o tome, a onda odlučimo o sljedećim djelima i postupcima.

Svakako mogu spomenuti Sleepwalk My Life Away, You Must Burn!, Crown Of Barbed Wire, If Darkness Had A Son, Room Of Mirrors i Inamorata kao pjesme koje predstavljaju bolju polovicu albuma, ali i one pate od boljke zvane zaboravljivost. Ne zbog same izvedbe, već zbog prije spomenutih dugačkih i nepotrebnih dijelova, ponavljanja i sveopćeg pretjerivanja. Možda to napisavši dolazim do sljedeće stavke koju vrijedi spomenuti i na koju se vrijedi osvrnuti, a to su sami članovi benda. Ovdje nećete čitati o tome tko je Ron McGovney, neću držati sat glazbenog odgoja o tome tko je Cliff Burton i toliki je bio njegov sveopći značaj te svakako neću govoriti o tome kako je Jason Newsted bio spas za Metallicu i njihov napredak svojom skrušenošću i željom za stvaranjem glazbe. O Dave Mustaineu neću niti počinjati jer bi nas to moglo odvesti u nepovratna prostranstva stavova, teorija i urota... Ne. Osvrnuti ću se samo na trenutnu četvorku u bendu. Prošlo je dvadeset godina kako se Robert Trujillo pridružio Metallici i odrađuje ono što vođe benda odluče. Što je nekako očito i vrlo lako uočljivo, pošto se njegove mogućnosti i znanje uopće ne iskorištavaju u potpunosti. Uvijek se čini kao onaj četvrti u bendu... Ako ne znate o čemu govorim, preslušate nekoliko albuma koje su objavili Suicidal Tendencies i Infectious Grooves s njim kao članom pa će vam postati jasnije. Uz njega ritam sekciju upotpunjuje Lars Ulrich, vječna tema i predmet rasprava... Stoga, u to neću ulaziti, koliko god bih to volio, ali ću samo reći kako je on tu i kako je prisutan. U kojoj razini i koliko to dobro zvuči odlučite sami.

No ne očekujte ništa značajno, a kamoli pamtljivo. Tu dolazim i do Kirk Hammetta, gitarista koji je isto predmet mnogih rasprava i prepirki. No treba li biti posve iskren, onda treba i reći kao u solo dionice podosta jednostavne i jednolične, a ponekad se dobije dojam kako se on traži i ponovno pokušava otkriti „svoj zvuk“. Ponekad se pojavi poneki ispravan i zvučan dio koji nestane u predugim pjesmama pa ga ponovno trebate čuti kroz neko drugo preslušavanje. Jednostavno se nekada dobije dojam kako se ne zna što bi se moglo napraviti, a treba pošto su se odlučili snimiti i objaviti album. Zapravo mi je najveći značaj i prepoznatljivost ovog benda bio James Hetfield, gitarist i pjevač koji ispred benda stoji od samih početaka. Riffovi su tu, upečatljivost se povremeno naglasi i pojavi, a i glas mu je dosta dobar, uzmemo li u obzir zadnjih nekoliko godina. I sviđaju mi se riječi pjesama, tekstovi su dosta zanimljivi i pojavi se neka prepoznatljiva dubina u njima koja je krasila Metallicu prije pa je to ugodno za čuti i svakako doprinosi pokušaju uživanja u albumu, stoga svakako preporučujem obraćanje pažnje na taj dio ovog albuma. Samo se opet javlja zadrška u obliku predugačkih dijelova i ponavljanja koja pjesme odvedu u glazbenu podlogu koja će biti dobra dok radite nešto, ali se nećete vraćati na taj album sve dok vam u budućnosti ne bude dosadno i želite čuti nešto što dugo niste, a niste isto tako sigurni kako je to uopće zvučalo pa bi možda trebalo svemu dati „drugu priliku“. Kako se bližim kraju osvrta, samo želim reći kako bih volio vidjeti trenutak gdje će ovaj bend i ljudi koji ga čine imati iznad sebe nekoga tko će im znati reći „Ne!“ i nekoga tko bi ih znao uputiti ka pravcu koji će opravdati njihovu ostavštinu i kako ćemo prije kraja njihove karijere dobiti „onaj jedan album koji svi čekaju i žele“.

Preslušajte album svakako i na kraju dana, sami donesite odluku sviđa li vam se ono što čujete i vidite. Na isti dan se album odlučio objaviti i Overkill, a taj album će biti tema mog sljedećeg osvrta pa se nadam kako ćete "baciti oko" i na to. Iako i taj album ima svojih zamjerki i moglo bi se reći kako Overkill, kao i svi bendovi, imaju svoj uzorak i znate kako se tu radi o tom bendu i vjerojatno možete pretpostaviti što možete čuti tijekom tih minuta koje slijede, jedina razlika je ta što Overkill ne želi mijenjati svoj zvuk te znaju što žele reći i kako to uglazbiti... Za sami kraj, treba biti svjestan činjenice kako je Metallica kao bend odavno nadmašila sve svoje suvremenike po prepoznatljivosti i značaju za svijet glazbe sveopće gledano, ali je pritom izgubila sebe i temelje na kojima je to stvoreno i koji su opravdavali predanost i praćenost naraštaja koji su odrastali uz bend. S druge strane, njihovi suvremenici su pretežito ostali vjerniji sebi i zadovoljili su se onime što i koliko imaju, a pritom nisu „žrtvovali“ svoju prepoznatljivost i temelje koji su ih stvorili onime što jesu. Možda smo svi samo robovi i žrtve svojih navika i odluka, a ovdje govorimo o slavi i zaradi koji bivaju u opreci s ljubavlju prema samoj glazbi i stvaranju iste bez kompromisa. Treba razmisliti i o tome, jer se ovdje možda radi o malo dubljoj temi koju tek treba razraditi kako treba. Do sjedećeg puta...