Nažalost, do sada sam upoznao iznimno malo ljudi koji znaju, a kamoli cijene i prate stvaralaštvo koje iza sebe ima Metal Church. I koliko god sam se prije trudio ljudima tu i tamo pokazati i približiti ovaj bend, nekako mi to nije uspjelo... Doduše, to ne znači kako tu i tamo to neću nastaviti, sve u nadi kako će s vremenom netko možda uvidjeti što propušta i koliko toga se još ima za čuti.
Iako je od objavljivanja ovog albuma prošlo već nešto vremena, određene obaveze i druge stvari su mi malo preopteretile dane pa je ova recenzija stajala na radnoj površini mog računala i svaki dan s neugodom promatrala kako obećavam dovršetak u skorašnje vrijeme. No napokon je došao i taj dan, odnosno večernji sati spomenutog te sam napokon uhvatio vremena dovršiti osvrt na ovaj izniman i uistinu odličan album. Bez imalo odugovlačenja i bez imalo lažne skromnosti, glasno obznanjujem kako se ovdje radi o albumu kojega mogu po izvedbi, snazi i upečatljivosti staviti pored svojih najboljih ostvarenja iz osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća. A to je u današnje vrijeme itekako teško za postići i sve to ostvariti s novim pjevačem i svime što se dogodilo unutar benda unazad nekoliko prethodnih godina. Ali besramno i izravno krećem s određenim oblikom nagovaranja kada vam ovdje pišem i tvrdim kako nećete požaliti niti jednog trenutka, ako se odlučite na preslušavanje i pomno slušanje ovogodišnjeg albuma koji nam je Metal Church predstavio. Osobno mi je ovo jedan od najdražih bendova i ime čiji spomen odmah u meni pobudi nešto i stvori izlaz oduševljenosti na licu kojega ne mogu, a iskreno, niti ne želim skriti. Vjerujem kako me razumijete i kako i sami imate neka imena izvođača i bendova koji imaju takav utjecaj na vas... Nema u tome ništa loše, a i to nekako uveličava povezanost i značaj pojedinca s određenim oblikom umjetnosti ili bilo kakvim oblikom nečega što ga ispunjava. No malo sam se ubrzao i mislim kako preskačem neke stvari pa ću sada malo usporiti i odraditi neke odlomke koji mi isto doprinose značaju ovog benda i albuma o kojemu pišem. Dakle...
Metal Church svoj osnutak bilježi u 1980. godini te se tijekom prvih godina njegovog postojanja tu izredalo i nizalo mnogo glazbenika, a čak je došlo i do nekih razilaženja i preseljenja ključnih osoba u bendu pa se može reći kako je bend zapravo zaživio tek kako treba negdje između 1982. godine i 1983. godine kada se izvorna, prva potpuna postava napokon okupila i odlučila snimiti svoj istoimeni album, koji će objaviti 1984. godine. Jedna cijela kolumna bi se mogla napisati o ovom albumu, njegovom utjecaju na mnoge bendove i žanrove te samom prihvaćanju od strane mnogobrojne publike, uzmemo li u obzir kako je album snimljen i objavljen kao samostalan i bez ikakve izdavačke kuće pa je na veliko iznenađenje bend dvije godine kasnije potpisao za Elektra Records i objavio album The Dark, jednako uspješno i značajno ostvarenje te bend tada dobiva još veću pažnju i popraćenost. Doduše, u to vrijeme gitarist, osnivač i vođa benda, Kurdt Vanderhoof, odlučuje kako će se s bendom baviti samo na stvaralačkoj razini, ali neće nastupati uživo. Na njegovo mjesto kratko dolazi Mark Baker, a kao trajna zamjena i član benda ubrzo dolazi John Marshall. Pjevač David Wayne 1988. godine odlučuje napustiti bend i početni ushit i uspon benda izgleda zaustavljen, sve dok nekoliko mjeseci nakon njegovog odlaska u bend ne dolazi Mike Howe, s kojim će bend snimiti još tri studijska albuma, prije prvog razilaska 1995. godine. Razlog samog razilaska nije bila neka loša prodaja albuma ili sukobi unutar benda, već nezadovoljstvo glazbenom industrijom i tadašnjim uvjetima koji bivaju nametnuti od strane izdavačkih kuća zbog određenih glazbenih pravaca i tadašnjeg ushita oko određenih glazbenih izričaja. Tri godine kasnije, uz neke promjene u postavi te najznačajnije, povratak izvornog pjevača Davida Waynea, bend je odlučio objaviti dva albuma snimljena uživo i 1999. godine objaviti novi studijski album Masterpeace. No, taj dio povijesti benda isto traje skoro deset godina, ali je obavijen mnogim promjenama, izmjenama u ljudstvu i pokušaja nastavljanja onog početnog uspjeha kojega su imali prije prvog razilaska.
Iako se može reći kako je na nekoliko trenutaka postava benda i albumi koje su objavljivali imali određenu uigranost i popraćenost, nekako se činilo kako novi albumi ne zadovoljavaju ono što poznavaoci i ljubitelji benda žele čuti, a bend nikada nije bio mainstream pa možete nekako pretpostaviti kako to nije išlo njima u koraku. Tadašnji pjevač, Ronny Munroe, s bendom je u tom razdoblju objavio tri albuma, ali čini mi se kako on nikada nije bio prihvaćen u potpunosti, uzevši u obzir kako je došao u bend nakon imena kao što su David Wayne i Mike Howe. Od izvorne postave, jedino je Kurdt Vanderhoof ostao u bendu i kroz svoj doprinos i vodstvo pokušao održati bend, a ostali su odlazili iz osobnih razloga ili zbog nezadovoljstva s glazbenom industrijom. Nažalost, 2005. godine je umro i David Wayne, izvorni pjevač benda, zbog poteškoća nastalih nakon prometne nesreće. Ta vijest je tada pogodila i članove benda i pratitelje istog pa je nekako i razumljivo kako prihvaćenost bilo koga novoga u bendu može biti samo teža i nepotpunija. Nakon svega toga, bend se 2009. godine ponovno razilazi, ali i ponovno okuplja tri godine kasnije, uz neke malene promjene u ljudstvu. 2013. godine, Ronny Munroe nakon objave novog studijskog albuma najavljuje svoj odlazak i budućnost benda opet biva obavijene velom sumnje i nejasnoće...
Ali, na veliku radost i oduševljenje tadašnjih članova benda i svoju izvan koje je zanimalo kakvu budućnost ima Metal Church, dolazi velika vijest i otkrivanje nezamislive novosti... Na nagovor i nakon dugih pregovora, u bend se vraća Mike Howe. Velika vijest koja je i mene zatekla te godine nespremnog, ali itekako bitna i značajna, jer je to značilo kako je Kurdt Vanderhoof uspio vratiti čovjeka iz mirovine i nakon više od dvadeset godina izbivanja iz svijeta glazbe, Mike Howe je odlučio nastaviti s bendom ono gdje je stao 1994. godine. Uz njih dvojicu, tadašnju postavu upotpunjuju gitarist Rick Van Zandt te bassist Steve Unger i bubnjar Jeff Plate. Godinu dana kasnije, ova postava će objaviti povratnički i iznimno hvaljeni album XI te uvesti mnoge stare i neke nove poklonike benda u njihovo novo razdoblje. Nakon dugog niza godina, bend je napokon dobio pažnju i popraćenost koju zaslužuje te je sve to polučilo s još dva albuma. 2017. godine bend objavljuje album snimljen uživo, pod imenom Classic Live, nakon kojega bubnjar Jeff Plate napušta band te ga zamjenjuje Stet Howland, a 2018. godine objavljuju novi studijski album, Damned If You Do. Nažalost, od 2020. godine se mnoge najave i odluke odgađaju zbog tadašnjeg stanja u svijetu, ali svakako su se nazirali obrisi novog albuma i na obostrano zadovoljstvo članova benda i publike, svi su jedva čekali nove objave, nove najave i nova ostvarenja. No svim tim najavama i odlukama je došao kraj 26. srpnja 2021. godine... Nažalost, tada je obznanjeno kako je Mike Howe počinio samoubojstvo i ta je vijest sve zatekla nespremne, pošto ništa nije upućivalo ka tome i nitko nije bio svjestan njegovog stvarnog stanja i zdravlja. Uz to sve, na taj dan je umro i Joey Jordison, nekadašnji bubnjar i suosnivač Slipknota pa je taj dan itekako utkan u ružna sjećanja unutar svjetske zajednice poklonika ovih žanrova. Nakon tog dana, nije bilo nikakvih vijesti i nije bilo nikakvog govora o nastavljanju rada te se smatralo kako Metal Church niti neće nastaviti dalje, uzevši u obzir sve tragedije i neočekivane obrate koji su ih zadesili tijekom njihovog postojanja. Nažalost, ove godine je umro i Kirk Arrington, bivši bubnjar benda, koji je s bendom svirao od 1981. godine pa do 2006. godine. Iako su sve vijesti stale i iako se nije znalo skoro dvije godine što će uslijediti, odjednom se putem mnogih društvenih mreža i putem službene stranice benda pojavila vijest i najava o novom pjevaču i novom albumu koji će „pokrenuti novo poglavlje u povijesti benda“. Kao novi član i pjevač benda predstavljen je Marc Lopes, a album Congregation Of Annihilation je objavljen krajem svibnja ove godine. Nakon ove „kraće“ povijesti benda i pregleda iste, mislim kako je pravo vrijeme za prelazak na samu srž ove recenzije, a to je maloprije i nekoliko redaka iznad spomenuti album...
Congregation Of Annihilation je trinaesti studijski album u opusu ovog benda, a tijekom svog trajanja nam predstavlja devet novih pjesama s kojima Metal Church jasno i glasno obznanjuje kako ne misle stati i kako još imaju snage i moći stvoriti upečatljive pjesme i cijele albume, koji nipošto neće ostaviti nikoga ravnodušnim. Album je popraćen s lyric videom za pjesmu Pick A God And Prey, no vjerujem kako će s vremenom bend objaviti još poneki video uradak kako bi upotpunio dojam i značaj ovogodišnjeg albuma. Vjerujte m ina riječ, kada pišem kako se ovdje govori o albumu koji bi puno bolje prošao kada bi bio objavljen pred više od trideset godina, ali to nje umanjuje njegovu vrijednost i trebate si izdvojiti vremena kako bi uživali u ovom albumu i upili svu tu silu u moć koju imaju pjesme koje je bend odlučio uvrstiti u njegovo trajanje, a to je svega nešto više od četrdeset minuta. Sasvim pristojno i ugodno slušanje, bez pretjerivanja i nipošto zamorno na trenutke gdje ćete željeti preskočiti određenu pjesmu ili tome slično. Ne. Takvih trenutaka i takvih pjesama na ovom albumu nema. „Zašto onda nema savršenu ocjenu, ako je album toliko dobar?“, pitat će neki. Pa, zato što ne vjerujem u savršenosti i smatram kako ništa nije savršeno. Jednostavno zato. U najboljem slučaju, najveće priznanje može biti „skoro savršeno“, ali to je to.
Sve ostalo mogu biti osobna mišljenja i osobni dojmovi, ali više od toga je samo nametanje svojeg pogleda i uvjerenja, a to bi trebalo prerasti nakon petnaeste. Nadalje, cijela postava benda je na jednoj visokoj i zavidnoj razini koja trenutno stvarno radi na razini zadatka i s tolikom predanošću koja je osjetna kroz svaki riff, svaku solo dionicu i svaki popratni trenutak koji čini pjesmu snažnom, upečatljivom, moćnom i potpunom. Nema pretjeranog isticanja i noviteta koji bi vas mogli ostaviti bez daha, ali postoji trajnost i predanost koja album čini jednom upotpunjenom cjelinom. Iako su kroz bend prošla mnoga imena i glazbenici koji su svojim pristupom ostavili neki trag i obol, uvijek je ovaj bend krasila odlična glasovna izvedba i upečatljivi, jedinstveni i podosta zanimljivi riffovi koji nikada nisu bili ponavljajući i dosadni, zamorni i nepamtljivi. Sva četiri pjevača su bili dobar izbor i njihove izvedbe pjesama nikada nisu bile manjkave, ali svatko je donio nešto svoje i imao tu jednu ili dvoje posebnosti koje su ga činile posebnim. Čak je Ronny Munroe, u najnezahvalnijem razdoblju benda, uspio postići neke stvari i iza sebe ostaviti pjesme koje rado volim čuti i koje su stvarno samo „njegove“, ako me razumijete. No naravno, ono prvo i dijeljeno mjesto svakako zauzimaju David Wayne i Mike Howe. Svako je svojom pojavom, svojim načinom pjevanja i svojom izvedbom obilježio, ne samo ovaj bend, već i žanrove u kojima su se kretali. Te posebne izgovorne fraze i visine koje su pogađali, teatralnost i postojanost, a sve protkanom nekom nježnom grubošću i snažnom hrapavošću koje ih opisuju, a tako upečatljivo i jedinstveno gdje se samo neka imena mogu dičiti takvim izvedbama i takvom prepoznatljivošću, bez pretjerivanja i tako izravno, iskreno i puno osjećajnosti. Nikada dovoljno hvaljeni i nikada dovoljno spomenuti, neće niti biti svjesni kakav su doprinos i ostavštinu ostavili iza sebe. Stoga, tu smo mi, poklonici i ljubitelji ove glazbe, kako bi svojim slušanjem i dijeljenjem iskustava održali te neke stvari i kako bi netko, možda i negdje, mogao čuti koliko nešto znači i koliko je nešto dobro.
Uvijek sam smatrao kako je to pravi opis i značaj iza pojma „vječnog života“, bez pretjerivanja i učenja vjerskih sustava i zajednica. Tu se svakako može ubaciti i Marc Lopes, koji je nešto mlađi i nešto manje poznatiji imenom od spomenutih, no to ne umanjuje njegovu očitu predanost i posvećenost izvedbama te me itekako zanima kako će izvesti neke od značajnijih i neizbježnih pjesama koje bend ima unutar svog opusa, a svakako su stalni i nepromjenjivi dio popisa pjesama koje izvode i koje se želi čuti uživo. Još to sve u dobrom omjeru upotpunjeno s novim pjesmama s ovogodišnjeg albuma... Izazovno i dosta odvažno, no vjerujem kako će uspješno opravdati povjerenje koje je dobio od ostatka članova i kako će Metal Church imati jedno snažno i, nadam se, dugotrajno i uspješno poglavlje u godinama koje predstoje. Spomenuo sam prije riffove i solo dionice, da. Kurdt Vanderhoof mi je oduvijek bio jedan od najdražih gitarista i umova koji stvaraju glazbu koja mi se uistinu i u potpunosti sviđa. Snažni i moćni riffovi, dobro i odmjereno osmišljeni kako bi vodili i služili pjesmi u isto vrijeme, a sve u sprezi s glasovima s kojima se trebalo nadmetati i stvarati pjesme koje im odgovaraju, a isto tako i istovremeno idu ka zajedničkom cilju, a to je potpun i odličan album kojega će se slušati u godinama koje iza njega dolaze. Tako ja volim opisati i približiti stvaralaštvo i um koji vodi ovaj bend, a pritom neumorno radi i ne žrtvuje svoju sliku i smisao za malo veću popraćenost i izloženost medijskoj pažnji. A to nešto znači, zar ne? Možda ne vama i meni, ali njima da, jer to je njihov poziv i to je njihova umjetnička zbilja. Istina, vjerujem kako bi svi htjeli imati u jednom trenutku pažnju i popraćenost kao najveća imena i bendovi unutar žanra, ali ponekad je samo stvaranje dovoljno i neke to ispunjava, bez obzira na razinu uspjeha koju dobiju tijekom godina. Tako je sa svakim vidom umjetnosti, ali i s mnogim područjima unutar samih naših života pa je to svakako vrijedna usporedba o kojoj ponekad treba razmisliti. Naravno, pored imena vodećih osoba i onih koje široko pučanstvo najviše pamti, ostatak benda svakako vrijedi spomenuti, barem po pitanju njihove izvedbe i uključenosti, ako već ne pamtite imena i ako vas to ne zanima. A stvar je vrlo jednostavna, zapravo. Ovdje se radi o potpunom, uvježbanom i snažnom bendu, a čine ga ljudi s višegodišnjim iskustvom koji više ne trebaju ništa dokazivati, ali žele stvarati i to je za njih dovoljno. Sve je na svom mjestu, sve je kako treba i sve je u službi potpune izvedbe koja upotpunjuje cjelokupnost albuma kroz sitnice i dodatke koje samo treba čuti i u kojima treba uživati kroz pozorno i pažljivo slušanje. Upečatljive solo dionice, nemilosrdni i pokretački riffovi, ritam sekcija koja čvrsto i postojano svemu tvori temelj i glas koji se probija i vodi to sve naprijed bez zaustavljanja, a sve s tolikom razinom smisla i potpunosti. A na nama je samo uživati i nadati se kako će ovakvi bendovi još dugi niz godina postojati i stvarati te se možda naći u našoj blizini i uživo još jednom potvrditi svoj značaj i svoju predanost. Više od toga nije potrebno...
Za sami kraj, još jednom ponavljam... Poslušajte i preslušajte ovaj album, uronite se i udubite u njega te bez imalo predrasuda uživajte u ovom ostvarenju. Metal Church je značajno i bitno ime, ali mislim kako će to doći na vidjelo tek kada ljudi više ne budu stvarali. I to je tužno, zapravo, jer smo postali razmaženi i jer mislimo kako znamo bolje, kako možemo samo tako i olako nešto označiti kao „manje ili više dobro“, bez jasnog obrazloženja. A svaku ovu pjesmu, svaki ovaj album i sve te silne opuse je netko zamislio i netko iza toga stoji. Kao i s drugim oblicima umjetničkog izražaja, naravno. Uživajte i pokušajte to podijeliti s drugima. Ako ne ide, njegujte to u ispunjenosti svoje najdraže prostorije i mislim kako ne možete pogriješiti. Toliko za sada od mene. Trebam vidjeti je li mi štogod promaklo u minulim mjesecima i imam li kave zaostatke po pitanju slušanja i pisanja. Do sljedećeg puta...
