.jpg)
Nakon što je prebačen iz manjeg i komfornijeg Vintage Industrial Bar-a u stariji i oronuliji, ali veći Boogaloo, o čemu smo ranije pisali, moram priznati da sam se iznenadio. Podijeljenih sam osjećaja treba li jedan takav bend svirati pred tolikom publikom i po gotovo pa norveškim cijenama ulaznice, ali nikako me nije veselilo što će svirati u klubu koji ima visoke cijene, loš izbor pića, a pri tome mu sanitarni čvor nije očišćen vjerojatno od (ponovnog) otvorenja. No dobro, nisam bio na čuvenom nastupu Mayhema, pardon „The one true Mayhema“, u Leipzigu 1990., ali vjerujem da je koncertni prostor u tadašnjem socijalističkom DDR-u bio ono što je bilo najsličnije sinoćnjem prostoru.
MAYHEM, Inferno - Zagreb, Boogaloo, 09.04.2017. - galerija
Čast da sviraju pred preživjelim članovima i rezervama ovog uistinu kultnog benda dobili su češki Inferno, koji su svoj nastup odradili sasvim korektno, ali ipak koliko sam vidio nisu uspjeli razgibati već fino popunjenu dvoranu. Nažalost nisam stigao na prvu polovicu njihovog nastupa, pa se ispričavam ako je prije mene bio kaos. Radi se o već iskusnoj grupi sa sedam izdanih albuma, koje već vjerojatno poznaju bolji poznavatelji black scene od mene, te sam očekivao nešto življu reakciju publike. S obzirom da im je veći dio materijala na nama srodnom jeziku, reakcija je mogla biti toplija, koliko god toplina bila neprikladan pojam na ovakvoj glazbenoj večeri. U njihovom nastupu nije izostala teatralnost, maskirana ozbiljnost i predanost tako svojstvena sličnim bendovima. Iako su se mučili sa zvukom, svoje ne baš progresivne dionice odradili su vrlo solidno. Koliko sam čuo, nisu svirali mnogo svoj posljednji album što je pomalo neuobičajeno, ali je vjerojatno posljedica izigravanja privrženosti glazbi radi glazbe, a ne zakonitostima glazbenog tržišta.
Točno u zakazano vrijeme, sa pozornice su pušteni najavni jezivi zvuci, kako bi se okupili vjerni obožavatelji i znatiželjnici. Lagana plava i ljubičasta svjetla obasjala su pozornicu tek toliko da ne bi bila najcrnja, a pred nama se ukazala bogohulna pozornica, sa crkvom u stilu kakva će razveseliti većinu njihovih fanova, ali i uvrijediti one koji su fanovi glazbe, ali ne i stavova. U svakom slučaju pozornica je ostavila dojam, brižno je pripremljena i s te strane veći izvedbeni prostor je dobrodošao, za njihov kako je rekao jedan posjetitelj, militantni ateizam. Pjevač Atilla Czihar paradirao je lažnom ljudskom lubanjom, uvjereno kao pokojni Dead (za neupućene to mu je stvarno bilo umjetničko ime) nekada svježe odcijepljenim životinjskim glavama.
Dok je onaj scenski dio bio uvjerljivo nakićen, u glazbenom dijelu bilo je nekih (ne)namjernih propusta. Naime dvojbeno je da li takav sirovi bend i dalje želi zvučati sirovo kao i u vrijeme izlaska svojeg slavljenog prvijenca De Mysteriis Dom Sathanas, ili nisu niti sami usuglašeni oko toga. Vjerojatno je da je album 1994. snimljen na bitno drugačijoj opremi nego što je ova danas, vjerojatno je da takvu opremu ili dovoljno skupu produkciju ovaj bend ne može ili ne želi povesti sa sobom, kao što je vjerojatno i da naši klubovi nemaju vrhunsku opremu. Koliko sam vidio kod miks pulta svoje tehničare su doveli sa sobom.
U svakom slučaju gitare su zvučale pomalo tiho i nejasno, što vjerujem da je i želja dvojice novijih gitarista u bendu, Telocha i Ghula koji žele što uvjerljivije dočarati pokojnog Euronymusa i njegov stil. Frontman Atilla Czihar, na trenutke se nije najbolje čuo ili se je pomalo štedio, ali nas je uspio i par puta impresionirati svojim mogućnostima vrištanja. Od cijelog benda najviše me se dojmio jedan od dvojice preživjelih članova klasične, ne i originalne, postave bubnjar Hellhammer koji je kratkih sat vremena koncerta uistinu odbubnjao žestinom i energijom kao i kada je bio dvostruko ili čak trostruko mlađi. Moram spomenuti i da je basist Necrobutcher bio glavni animator u grupi, da je jedini pokazivao lice i glavu skidajući kapuljaču te pravio grimase u stilu Genea Simmonsa, dodajući dobrodošlu notu neozbiljnosti u nastup. Svoj nastup počeli su u najavljenih 21:45 i završili oko 22:45 h, izvodeći samo kronološki pjesme sa prvog albuma.
Reakcija publike ponajprije se vidjela dobrim odazivom, čini mi se da sam sreo ili vidio sve poznate koje sam očekivao, kao i neke koje nisam. Kontroverze oko ovog benda (samoubojstvo jednog i ubojstvo drugog člana) ipak su mu uspjela i morbidna reklama. Publika je bila brojna, glasna, a na trenutke (ponajviše Freezing Moon) bilo je i naguravanja.
U svakom slučaju Mayhem je korektno, uvježbano, ali ne posebno nadahnuto odradio svoje prvo hrvatsko gostovanje. Koliko čujem, nitko ih nije uspio zaustaviti kasnije čime su očito htjeli potvrditi svoj zvjezdani ili mistični status. Bila je to svakako nedjeljni izlazak koji je nadmašio petak i subotu. S obzirom da je Mayhem 1984. donio black metal u Norvešku, koja se opravdano smatra njegovom prijestolnicom, ovo je svakako bio black metal koncert godine. U vremenu kada nas preplavljuju tribute bendovi, uslijed prirodnog i neprirodnog umiranja članova starijih bendova, ovaj Mayhem je ipak najbolji tribute bend samome sebi i svojim umrlim članovima.
.jpg)
.jpg)
.jpg)
-(23).jpg)
