.jpg)
Smatrate se starosjediocima nekog underground alt rocka u Sloveniji. Prošlo je preko trideset godina od osnutka benda - jeste li na neki način iznenađeni ili čak šokirani što vaša DG priča traje tako dugo?
Matjaž: Demolition group, kao i prije njega Gastrbajtrs, dolazi iz glazbenog undergrounda odnosno alter rocka, koji je bio dio zajedničkog „jugo-prostora“ u vrijeme kada su grupe nastale. Povezanost Ljubljane, Zagreba, Beograda i kasnije Sarajeva bila je tada mnogo jača nego je to danas. Poslije raspada Jugoslavije su i lokalne alter scene u pojedinim regijama djelovale nepovezano. Svejedno imam osjećaj da se u zadnje vrijeme stvari pomiču nabolje. Jedan od dokaza za to je i naša suradnja s Radiom 101 i portalom Perun.hr. Generalno su 33 godine zaista dugo razdoblje. Kada smo počinjali u Gastrbajtrs i kasnije, kada smo se transformirali u Demolition Group, sasvim sigurno nismo računali na to da ćemo ostati toliko dugo zajedno. Ipak, dugogodišnji zajednički rad je stvorio među nama neku vrstu saveza koji nas drži zajedno. Imamo sreće da uspijevamo održati stvaralački naboj i da u našem stvaranju uživamo zajedno s našom publikom.
Goran: Da se uživim u ulogu vanjskog promatrača, 33 godine izgleda stvarno dugo. Grozno dugo. Posebno za bavljenje rokenrolom. I posebno za uporno ostajanje na rubu, bez nekog većeg pomaka prema mainstreamu. Kao da se vremenom ne mijenjamo, ne odrastamo i ne sazrijevamo. Kad gledam, kao insider, stvari mi izgledaju uobičajeno i tako kao da idu naprijed normalnim tijekom. Ne ustrajemo na silu. Kada mislimo da bismo mogli nešto reći, to kažemo, kad nemamo ništa, malo se pritajimo. A to, nešto rubno u rokenrolu, to nam je jedino s čime smo si u rokenrolu na ti. To je u stvari postao dio našeg folklora, dubokog, povijesnog i trajnog zapisa u duši. Drugačije nego kao tamo negdje na rubu rokenrola ne osjećamo niti ga ne želimo.
Nekako se čini da zrelija publika van Slovenije više pamti vaše početke nego sam DG, vaš bivši band Gast'r'bajtr's. Kada biste vi usporedili ta dva benda, što biste naveli kao razlike, a što kao povezne točke ?
Matjaž: To je zaista istina. Kao Gastrbajtrs smo bili aktivni na području tadašnje cijele Jugo-države. Izdali smo dva neodvisna vinila, što je u prvoj polovici 80.-tih bio velik uspjeh, bili smo iznimno netipičan bend za tadašnje vrijeme i očito smo bili kao dio slovenske scene zanimljivi i široj (geografsko) publici.
1988. nam je, poslije tri iznimno uspješna koncerta u Barceloni, u spletu okolnosti uspjelo „zakucati“ pa smo tada potpisali ugovor s talijanskom diskografskom kućom Crisin Hiara, koja nam je omogućila snimanje u inozmenstvu i prije svega nastupe na nekim vrlo velikim festivalima (San Remo Rock, MTV music Calgiari, Archi Bari, Berlin Independance, Carot Budapest…). Dobili smo osjećaj da su nam se otvorila vrata u svijet i naš fokus je bio prije svega na to što smo radili za Cruisin Hiara. Na žalost (ili na sreću) nismo ukapirali mehanizam kapitalizma i nakon nekoliko godina smo sa tom svojom „međnarodnom karijerom“ završili. Odlučili smo se, da prije negoli završimo svoj glazbeni put napravimo još jednu posljednju ploču. „Bad gag 2“ je bio uspješan „zaključni proizvod“, koji nas je ponovo gurnuo u pokret u, do tada poprilično praznom prostoru, ponovo smo relativno brzo našli svoju publiku koja je međutim bila ograničena uglavnom na Sloveniju.
Goran: U stvari, moramo govoriti o tri benda. Gast'r'bajtr's, Demolition Group-elektro rock bend i Demolition Group-rock bend. Definitivno i ono što ih najsnažnije povezuje je to da su jezgru svih bendova činili isti ljudi. Trojka, koja ustraje još i danas, Jože i Matjaž Pegam i Goran Šalamon. I dvojica, čija prisutnost jer bila bitna u svim bendovima, ali koja nije izdržala „do kraja“, Nikola Sekulović i Bojan Fifnja. Za Gast'r'bajtr's, i prvu fazu Demolition Group bilo nam je bitno da pronađemo neku svoju muziku, koja će se razlikovati od većine. Znači, drugačiji pod svaku cijenu. Pa makar ponekad i na račun jasnoće, prihvatljivosti i čitljivosti glazbenih ideja i glazbe. U drugoj fazi Demolition Group, DG, kao „klasični“ rock bend, okrenuo se uglavnom prema čitljivosti, možda smo se u nekom smislu, nešto malo više otvorili prema uobičajnom, mainstream rocku. Iako me u tim razmišljanjima obično Matjaž upozorava da taj osjećaj koliko je DG blizu mainstream može biti veoma varljiv jer su naši kriteriji shvaćanja što je uobičajno i što je neobično, pomalo deformirani.
Koliko ste poveznih točaka ili svjetonazorskih mišljenja imali s Laibachom, ako uopće, nakon što ste braća Pegam otišla iz Laibacha i oformila DG?
Matjaž: Sudjelovanje s Laibachom je bila posljedica činjenice, da smo svi potekli sa iste scene. Krajem 70.-tih i početkom 80.-tih smo svi studirali u Ljubljani, susretali se i družili u istim lokalima, potekli smo iz „istog gnijezda“, iste stvari smo doživljavali… Poslije smrti Laibachovog frontmena Hostnika je Laibach napravio novi line-up i tada sam se im pridružio kao bubnjar, uskoro za mnom i brat Jože na trubi i klarinetu. Nas dvojica smo tada već radili s Gastrbajtrs. To je bilo iznimno intenzivan period, jer je Laibach tada konstantno djelovao na rubu artističnog i političkog ekscesa, koji je bio blizu i mom bratu i meni. Razdoblje koje smo Jože i ja preživjeli s Laibachom je sigurno bilo jedno od boljih i „junačkijih“. Ljudi se mijenjaju, no patološka potreba za eksperimentom, ili ekcesom ako hoćeš, ostala je jednaka kako nama tako i njima. I danas smo si jako dobri sa starim Laibachovcima. Demolition Group i ostale frakcije (Sintetic liquid, Del Mazohistics) su nastale kao nekakav escape (bijeg, op.a.) mene i Jožeta iz Gastrbajtrs. Uvijek su me zanimale razne elektronske igračke - ritam mašine, sequenceri, sintesajzeri… i naravno elektro beat. Novi zvuk je intrigirao i ostale članove benda pa smo vrlo brzo stvar oblikovali u glazbeni materijal iz kojega se razvio Demolition Group.
Ako se dobro sjećam DG u početku uopće nije bio okrenut tada još uvijek „jugo“ publici – radili se i nastupali uglavnom u inozemstvu?
Matjaž: Da, to je bila posljedica činjenice da smo s Demolition Group potpisali ugovor s Cruisin Hiara i bili orijentirani prije svega na takozvani zapad.
Kako ste se na kraju ipak posve okrenuli domaćim temama i publici? Što se „preokrenulo“?
Goran: Kad smo potpisali ugovor s talijanima mislili smo naivno da je posao izdavača samo da plaća troškove, štampa i onda prodaje ploče. Ono što je na ploči, glazba, da je u potpunosti i samo u rukama benda i njegovih ideja. No uskoro smo uvidjeli da nije tako. Da izdavač želi da i sama glazba izgleda i zvuči tako kako se njemu čini, da bi zarada bila maksimalna. Takvo uplitanje i prilagođavanje je za nas bilo neprihvatljivo. Pa smo odlučili da na zapadu u takvom kapitalizmu ne želimo raditi i vratili smo se doma. Tu smo onda ponovo počeli razmišljali tako kao što smo na početku u vrijeme punka i postpunka. Što znači, muzika, pogotovo rokenrol nije prvenstveno medij za generiranje užitka, hedonizam, nego medij za priopćavanje društvene kritike i društvenu akciju, aktivizam.
Matjaž: S godinama čovjek pridobije veći osjećaj za svoju okolinu, pa su se i preferencije na neki način promijenile. Da stvari nekako ne štimaju smo osjetili već na „Bad gag 2“ u pjesmi „Europa“ („Good morning Europe, you fucking beast...“), na „Neovangeliju“ („Vstani in dvigni glavo - razbij zidove pred sabo…“)… Na „Planetu starcev“ je ljutnja i neslaganje već bilo jače artikulirano, no poruke su i dalje ostale suptilne, ali ipak jasno usmjerene prema bogovima novog doba - Korporacijama, Religijama, Kapitalu... Da bismo na „Zlaganem soncu“ još i eksplicitnije pokazali licemjerstvo i trulež društva i sistema u kojega nas sile neindentificirani Anonimusi.
Zašto vas velika većina mainstream publike koja ne prati alt rock i dalje pamti uglavnom kao bend koji je imao „onaj hit sa slovenskom superzvijezdom zabavne glazbe, Helenom Blagne“? Zar je to uistinu bila toliko važna i velika suradnja?
Matjaž: Mnoge stvari smo napravili jednostavno zato da probamo do koje granice možemo ići.
Jedna od tih je i suradnja s Helenom. Imali smo izuzetnu baladu - sentiš, koji je sam od sebe zazivao na kombinaciju „Beauty and the Beast“. Helena je tada bila (i još uvijek jest) diva slovenske zabavne glazbe. Zanimljivo i lijepo iskustvo, koje je funkcioniralo u vrijeme kada je pjesma bila napravljena. Za nas ta suradnja sigurno nije bila ključna. Napravili smo nešto neviđeno i sasvim sigurno takvo nešto opet nećemo ponoviti.
Goran: Nije bila ciljana, ni programirana na to da bi bila velika i ne znam kako važna. Na početku zafrkancija. Ajde da vidimo da li marginalni alter bend sa svojom pjesmom može biti uopće interesantan pop zvijezdi. Kao što si rekla, za slovenske prilike superzvijezdi. A onda, kada je mogućnost postala realna, došlo je to pitanje, taj test, kako se takva suradnja može odraziti u krugu naše publike. Da li nam može naškoditi. Na to, da bi nam pomoglo, da bi postali dio pop zvjezdane scene, nismo pomišljali, a još manje željeli. Ulog u razmišljanju bio je: ako kod naše publike ta kombinacija prođe bezbolno, onda nemamo više nikakvih granica u razmišljanju i glazbi koju radimo. Možemo napravit bilo što, i uvijek ćemo uživati sa strane naše publike neograničeno povjerenje. Ako ne, onda znači da nas publika prihvaća izključivo kao dio strogo žanrovsko definirane rock subkulture. Svako skretanje izvan tih granica je nedopustivo. Prošli smo dobro. Na našu radost ispalo je da se subkulturni milje razlikuje od mainstreamovskog i da je po tome možda otvoreniji in tolerantniji do suprotnosti. Iako smo sa Helenom bili brez problema prihvaćeni i sa strane zvjezdane zabavne kulture.
Kako ste došli uopće do toga da s njom surađujete? Pjesma o kojoj je riječ, „Dež“ je zapravo iz filma „Temni angeli usode“, ali je povezan i s vašim albumom „Neoevangelij“. Što je bio prije „kokoš ili jaje“ :) film ili album?
Matjaž: Ne znam točno. Mislim da su snimanje filma i suradnja sa Helenom tekli usporedo. „Dež“ je bio očito primjerena stvar za scenu u filmu, i Sašo (Podgoršek - režiser filma „Temni angeli usode“) ga je jednostavno upotrijebio. Inače je „Dež“ sa Helenom bio napravljen planski za točku na priredbi podjele Viktora (slovenske TV nagrade) koju je te godine režirao Sašo. Ideja „Neovangelija“ je vrlo povezana s idejom filma. Tema filma je univerzalna - Moč - Korupcija - Laž. I tu smo iskušavali dokle možemo ići. Na prigovaranje Saše Podgorška je Goran napisao scenarij s kojim smo se iz puke radoznalosti kandidirali za sredstva kod Filmskog fonda. I Filmski fond nas je podržao s kompletnim proračunom. Film i sve što ide pored je za rokere potpuno novo iskustvo, iznimno zabavno, to bismo zaista radili još koji put…
Jednom davno ste izjavili da ste „mali alt bend“. Što su članovi tog „malog alt benda“ radili još osim glazbe? S čime ste se /ili još, bavite?
Matjaž: Pa još uvijek smo mali alter bend. To je u najvećoj mjeri definirano glazbom koju radimo i koja ima ograničen krug publike. Jednostavno nismo u mainstreamu. To si možemo priuštiti jer ne živimo od glazbe - zato možemo uvijek raditi ono što želimo in reći što mislimo. Glazbu uvijek radimo bez kompromisa i prethodnog kalkuliranja.
Goran: Svi smo zaposleni i radimo stvari koje nemaju nikakve veze sa glazbom. Osim gitariste, koji je nezaposlen. Još mu fali diploma. I to je onda to, što kaže Matjaž. S jedne strane sloboda i neopterećenost komercijalnim učinkom glazbe, a na drugoj manje vremena i teža koncentracija na stvaranje glazbe. Kao što kaže narod „Ne možeš bit nevin i jeben.“
Oduvijek ste bili buntovan bend. I posljedni vaš album „Planet stracev“ nije nimalo dječja uspavanka. Kada ste počeli, živjeli smo u socijalističkom uređenju uz politiku za koju nije bilo alternative – zadnjih dvadest godina živite/mo u demokratskom uređenju s mnogo alternativa – je li to zaista tako? Zašto ste još uvijek buntovni?
Matjaž: U Gastrbajtrs i u Demolition Group smo se uvijek opirali trendovima i stavljanju u ladice, i uvijek smo tražili nešto što još nitko nije napravio. Naravno i mi živimo u realnoj okolini i nismo neosjetljivi na događanja oko nas, na događanje u muzici… Uvijek je na nas utjecao razvoj društvene situacije, preživjeli smo socijalizam, tranziciju, borimo se s kapitalizmom i neoliberalizmom. Apsurdno je, da su stvari protiv kojih smo se borili u osamdesetima danas jedina alternativa postojećem društvenom poretku.
Goran: Je li to zaista tako? Da, to je bitno pitanje. Nije tako. To je u biti poanta naslova novog albuma „Zlagano sonce“. Najprimjereniji prijevod naslova bio bi „Lažno sunce“. Iako slovenski naslov zvuči još malo drugačije. Sočnije. U tome je štos. Gotovo ništa, čime nas preko svoje propagande i ideološke mašinerije zasipa kapitalizam, nije takvo kao što izgleda. Ono što se krije iza toga, što se nudi, obično je upravo obratno od toga, što i kako se prikazuje. Pa ako su sve slike lažne, izokrenute, onda je moguće lažno i samo sunce, čija svjetlost nam omogućava da slike vidimo. Spominješ mnogo alternativa. Upravo neoliberalizam tvrdi, i sebe prikazuje, kao jedinu ispravnu ideologiju. Bez alternative. Spominješ demokratsko uređenje. Što bi to „demokratsko“ moralo značiti? Mali Perica ili mali Janezek si zamišljaju, da demokracija znači vladavinu ljudi, demosa. Ali u Sloveniji i Hrvatskoj već sada, na 90% zakona, koji se donose, državljani Slovenije i Hrvatske nemaju nikakvog utjecaja. To ne može biti drugačije, jer su takve direktive i jer je to prihvaćeno u Brusselsu, kažu. Da ne govorimo o tome, da većinu, odnosno sve one zakone i sporazume, koji se najjače očituju u ekonomiji i raspodjeli društvenog bogastva, donose lobiji multinacionalnih korporacija. Ne pitaju se ništa čak niti države, a pogotovo, niti najmanje ljudi. Pa gdje je tu onda bar D od te silne demokracije?
Pet godina je trebalo da prođe od albuma „Planet starcev“ do novoga tik pred koji upravo izlazi „Zlagano sonce“. Zašto tako dugo?
Matjaž: To je očitno naš autorski ciklus. No da je neaktivno razdoblje među objema studijskim pločama - to je tek naizgled. U tom razdoblju smo objavili dupli živi album „Na Živo!“ i oživjeli jednoga od derivata DG Sintetic Liquid s CD Sinnscapes. Tako je „Zlagano sonce“ četvrto izdanje u pet godina, što je sasvim u redu s obzirom na naše godine.
Što nam, po vašim riječima, prvenstveno donosi „Zlagano sonce“? Sudeći po naslovu albuma a i vašim promo fotografijama, „bič“ zvan Demolition Group je opet udario na nešto. Na što? Nepravdu? Licemjerstvo?
Goran: Kao što smo već spomenuli prije „Lažno sunce“ priča o lažima kojima nas zasipa, razveseljava i tješi neoliberalni kapitalizam. Možda je između svega još malo jače usredotočen na individualizam. Na razaranje svake vrste zajednica i zajedništva medju ljudima. Razbij zajednicu na mnoštvo individualaca i ne postoje više sila koja bi mogla stati na put neograničenog i nereguliranog pretakanja društvenog bogastva od siromašnih prema bogatima i od neprivilegiranih klasa pa i država prema privilegiranim. To je to. Fokus je usmjeren na raskrivanje i razmišljanje o razornim posljedicama uništavanja zajednice preko nagovaranja usvajanja i podredjivanje diktatu ultimativnog individualizma.
Smatrate li se glazbenim „bičem“ u Sloveniji?
Goran: Hahaha. Kao što je Matjaž već rekao, mi smo mali altenativni bend. Tome primjeren je i naš utjecaj. No trudimo se stvarati čim bolju i glasniju glazbu, kako bi se u njoj i preko nje čim dalje i čim jače čule i poruke društvene kritike i poziva na promjene. Iskustva su različita. Uglavnom takva, da se nam čini, da je naš utjecaj veoma mali, ponekad nikakav. Događa se, da naletim na ultimativne fanove, koji znaju napamet svaku notu pjesama, a imam osjećaj da ne znaju poante poruke. Ili je ne čuju, ne razumiju. Ili ju jednostavno ne žele čuti niti razumjeti.
Koliko ima bendova/izvođača u Sloveniji kao što sve vi, koji otvoreno progovaraju o stvarnim problemima u slovenskom društvu?
Matjaž: Još je nekolicina starih, a mlađu generaciju bendova ne poznajem tako dobro. Uvjeren sam da postoje bendovi koji su jednako tako kritični ili još oštriji od nas no nažalost, njihov se glas ne čuje dovoljno daleko. Naravno da većina djeluje kao i drugdje. U iluziji da će im uspjeti „zakucati“ – muče sebe i svoju publiku engleskim tekstovima, žele biti što bliže MTV-Indie kalupu benda, traže moderan zvuk i produkciju... Zaboravljaju na poruku koju glazba treba nositi, na energiju koju moraju davati svojim fanovima na koncertima...
„Zlagano sonce“ je album kojeg bih ja opisala ovako: sjajan koktel „neuračunjivog putovanja nota kroz podzemne tunele liričkog ispreplitanja s traženjem pravog izlaza, ili više njih.“ „Funkscape“ od Sintetic Liquida savršeno to označava, no kao posljednju temu albumu stavili ste „Intro“ i sve okrenuli naopako. Označava li to sve što je naopako u društvu?
Matjaž: Lijepo rečeno, neka bude tako kao što kažeš.
„Funkscape“ ima u biti funkciju bonus tracka. Željeli smo uspostaviti jasnu vezu među Demolition Group i Sintetic Liquid kao frakcijom, ili usporednim projektom Demolition Group. Zadnja stvar na CD-u je „Intro“. Takvo postavljanje ima simboličan smisao. „Intro“ je naime početak prve stvari na CD-u - „Kapitala“. On je integralni dio „Kapitala“ - odsviran je odjednom, odrezali smo ga i postavili na kraj zato da pokažemo neki završeni krug koji se svugdje događa: v životu, politici, društvenim odnosima, ratu i miru… također i na „Zlaganem soncu“.
Na ovom albumu je jako izražen saksofon, koji maltene nosi „highlights“, tj. glazbeni funky lajtmotiv albuma. Moram priznati da ovaj nešto noviji pristup donosi nevjerojatnu svježinu albumu bez obzira na tematiku. Kao neki kontraefekat?
Matjaž: Vezano uz saksofon nije bilo nikakve posebne preračunljivosti. Jože je vrlo intuitivan tip čovjeka. A i naša se glazba stvara intuitivno u interakciji svih koji smo u bendu. Tako i kroz svirku, kroz razmišljanja i razgovore, produciranje stvara se neka zajednička svijest benda. Da, saksofon i Jožino neuobičajeno sviranje uvijek daju posebnu draž našoj glazbi.
Obje vaše promo fotografije koje prate ovaj album su pomalo mračne i da, možda malo prijeteće, „scary“. Po meni fotografija benda s annonymus maskama i u odijelima zapravo govori sve o „Zlaganom soncu“. No istovremeno kada album preslušate, ponovo se javlja taj neki kontraefekt na kraju. Je li to bio zapravo vaš neki grande plan, cilj, ili je u pitanju nešto sasvim drugo?
Goran: Hahaha. Znači, da je sve urađeno odgovarajuće i skladno s naslovom albuma. „Scary“ je saznanje da ne možeš stoposto vjerovat ničemu. Recimo banalno. Sve stvari su takve da je moguće da su bez maski, a moguće je i da su maskirane. Moguće je čak i to, da su one koje su maskirane, maskirane tako dobro, da izgledaju iskrenije od nemaskiranih. Pa se ti sad tu snađi. Jedna od jako uspješnih maski, zamagljivanje činjenica je i nuđenje bezbroj informacija. Pa tako ta nesavladiva masa informacija, iako nisu laži - ti ne dozvoli da uvidiš bit i istinu. Prikrivanje istine, ne sa lažima, nego sa još više istine. U bendu i pridruženoj ekipi koja radi na albumu, smo ljudi koji dosta razmišljamo i koji smo relativno široko obrazovani, tako da je to, da imaš osjećaj da se na kraju sve poklapa i ima neki zajednički smisao, priču - posljedica indivdualnih kontemplacija i međusobne provokacije i komunikacije stvaralaca koji radimo na albumu. Raduje me, da usprkos „scary“ vizualijama i mučnoj tematici albuma, ostaje neki osjećaj topline, ako sam te pravilno shvatio. To je to. To je namjera i usmjerenje albuma. Kao što smo već rekli. Ljepota i toplina zajednice i zajedništva kontra neobuzdanog individualizma.
Posljednjih nekoliko albuma ste radili u Hrvatskoj, u Samoboru kod jednog od naših najboljih snimatelja Bernarda Mihalića u studiju „Podmornica“. Svi skupa ste napravili izvrstan posao. Kako ste se našli?
Matjaž: Najprije čisto s praktične strane. Samobor nam je vrlo blizu (DG su iz Brežica). Inače je Studio Podmornica baš dovoljno velik za nas, Bernard iznimno dobro radi svoj posao, a osim toga je s njim kao čovjekom jako lijepo raditi. Mislim da smo se do sada vrlo navikli jedan na drugoga i da ćemo i ubuduće snimati kod njega. Uspostavljamo međudržavnu suradnju...
Samo ste trojica ostali od nekadašnje standardne ekipe benda. Tko su novi članovi benda i što su oni donijeli vama „starcima“ odnosno samom bendu? Svježu krv, nove ideje?
Matjaž: Uz stare članove Gorana Šalamona - vokal, Jožu Pegama - saxofon i Matjaža Pegama - zvuk, financije, kadrovi, od „Planeta starcev“ dalje s nama su još Tomi Gregel i Ivan Gregel bas i bubnjevi, te na posljednjem albumu gitarist Matija Lapuh. Svaki novi član je donio u bend neke nove ideje in novi polet i dobro je tako. No ulaskom u bend i svaki od njih prihvati ideju i savez benda. Ne može doći do situacije da bi novi ljudi mijenjali generalni kurs benda i to je također ispravno.
Nadate li se se većem uspjehu van Slovenije ovim novim albumom ili su to stvari koje vas ne zanimaju previše?
Matjaž: S novim albumom se na neki način želimo vratiti u klubove u Hrvatskoj i šire. Nadam se da će nam uz pomoć Radia 101 i Perun.hr to i uspjeti. Uspjeh u smislu komercijalnog uspjeha za nas nije nikad bio ključan. Uspjeh je ako ćemo proširiti fan bazu i na Hrvatsku, ako će ljudi u Demolition Group naći nešto što će ih privući, nešto što će ih dignuti... Tome se neizmjerno veselimo.
Uskoro ćete i na promotivne koncerte u sklopu kojih ćete doći i u Hrvatsku, u Zagreb - 10.6. u Vintage Industrial Baru. Što naša publika može očekivati, kakav koncert?
Matjaž: Kao i uvijek - punokrvno rokenrol iskustvo, maksimalni energetski klimaks kojeg su sposobni samo Demolition Group zajedno sa svojom publikom. Do zadnje kapi krvi - do zadnje kapi znoja.
Album je izvrstan i nadam se da vam pravilno razumijevanje slovenskog jezika od naše publike neće biti prepreka da prava poruka stigne do nje. Bojte li se ikad toga?
Matjaž: Jezik rokenrola je univerzalan. Mislim da sa slovenskim nitko od naših potencijalnih slušatelja nema problema.
Sretno s albumom i uskoro se vidimo u Vintageu! Hvala na razgovoru.
Hvala i Perunu!
