Postani fan na Facebooku ako već nisi!

Doom je ustvari najstariji metal žanr ako računamo kako su ga Black Sabbath „izmislili“ davne 1970. godine pjesmom Black Sabbath s istoimenog albuma. Najstariji žanr metala koji je sve ove godine ostao sačuvan u svojem izvornom obliku. Vjerojatno zato što nikada nije bio izrazito komercijalan ili mainstream. Realno, nema velikog ili komercijalnog doom metal benda. Postoje naravno žanrovske legende, ali i dalje je to daleko od velikih tiraža ili samostalnih velikih koncerata. Ustvari, čak ako i postoji veliki doom metal band, vrlo vjerojatno nije pravi doom metal band prema elitističkim (doom) metal propisima i regulama.

Što je ustvari Krux? Radi se o bendu Leifa Edlinga, začetnika epic doom metala. Glavni je autor, osnivač i najistaknutiji član benda Candlemass, koji su metal institucija sami za sebe. Okupili su se početkom novog tisućljeća kao bend, kao side projekt, kao supergrupa… Nije uopće važno. Ne smatram ih projektom zato što postoje bendovi koji su baš rađeni kao projekti i zvuče strašno odrađeno i nedorečeno. Krux, unatoč tome što ih možemo smatrati supergrupom (bend uz Leifa sadrži članove Opetha, Entombeda i upečatljivog sveprisutnog vokala Mats Levéna) svakako ne spada u kategoriju brzinski odrađenih projekata. Čini se kako je Leif nakon eksperimentalnih devedesetih, s albumima Abstrakt Algebre i dva nekonvencionalna Candlemass albuma bio spreman vratiti se na početak. Candlemassov From The 13th Sun djeluje kao svojevrstan pre-Krux album i označava povratak tradicionalnom doom metalu. Start od nule. Natrag na Black Sabbath kao temelj. Zašto kažem pre-Krux album? Zato što je tim albumom postavio temelj stila onog što će kasnije svirati Krux - klavijature, proto-doom sedamdesetihi, psihodelija uz povremene izlete u space rock. Kod Kruxa su svi navedeni elementi i dalje prisutni, ali pjesme imaju jasniju strukturu, glazba je konkretnija, a Levénov glas je van ovog svijeta.

Album Krux izlazi 2002. godine i donosi tradicionalni doom metal s jezivo teškim riffovima potpomognutih psihodeličnim klavijaturama u manirima Lorda i njegovog Hammonda. Produkcija je izrazito prirodna, što je za 2002. godinu u metalu stvarno bila rijetkost. Bubanj zvuči kao bubanj. Osjeća se soba, panorama i „živi“ set bubnjeva. Baš kao kad stojiš ispred bubnjara kad svira. Gitara zvuči kao gitara. Ima specifičan ton koji je plod vjerojatno specifičnog seta opreme i unikatnog stila sviranja gitare - svega što je bilo karakteristično i normalno prije nego su simulatori, modeleri i pluginovi osvojili svijet. Sve je odsvirano s uvjerljivošću i žestinom. Pjesme su izrazito jednostavne. Ponekad imaju gotovo 2-3 efektna riffa koji nose cijelu skladbu. Sve je odlično posloženo gdje ti na trenutke nije jasno kako je to moguće. Jer, doom bendovi često zabrazde u preduge pjesme, previše dijelova ili u bezglavo ponavljanje melankolične nedorečene salate od riffova. Krux ima fokusirane pjesme i povrh svega fantastičnog vokala kao što je Mats Levén. Postoje legendarni žanrovski vokali. Znamo, npr. kako je  Messiah Marcolin u epic doomu legendarni vokal. Eric Wagner također slovi kao vrhunski doom vokal. Tu su i Robert Lowe, pa čak i Ronnie James Dio. Hrpa vokala koji su realno odlični, svaki na svoj način. Međutim, Levén niti malo ne podsjeća niti na jednog legendarnog vokala. Ima svoj stil, neusporediv s bilo kim. Na trenutke je rockerski grub, na trenutke osjećajan, a na trenutke pak ode u duboke "lage". Ponekad kao Ozzy pjevajući kroz nos prati riff od gitare, ali na puno kvalitetniji, kreativniji način. Povremeno ispusti neljudski krik u maniri Erica Adamsa gdje ti se sledi krv u žilama. Cijela okupljena ekipa dokazuje kako je Leif Edling ustvari jedan od najjačih autora u metalu i kako je za pojedina razdoblja svoje stvaralačke karijere jako dobro znao odabrati kvalitetne glazbenike kako bi njegove ideje zvučale najbolje moguće. Vizionar.

Zanimljivo je kako je taj prvi album izrazito brzinski napravljen. Leif je unaprijed pripremio pjesme i okupio bend. Imali su svega nekoliko proba prije odlaska u studio, a Levén je svoje vokale snimio doslovno u tri-četiri sata. Gotovo sve dionice otpjevane su iz prvog pokušaja. Možda se ponekad ne treba previše preispitivati prilikom skladanja i snimanja glazbe. Možda je baš ovakav način skladanja/snimanja idealan primjer izreke "Željezo se kuje dok je vruće". Krux su nedugo zatim održali nastup koji je rezultirao live DVD-om. S jedne strane zvučali su nevjerojatno moćno (radilo se o njihovom prvom nastupu), a s druge strane ostavili dojam likova koji su se slučajno na ulici našli i zasvirali. Vjerojatno zato što je fokus nastupa bio na glazbi i projekcijama na platnu iza benda na pozornici. Ostavili su dojam kao kad bi im bend bio usputna stvar, a zvučali su nevjerojatno čvrsto i uvjerljivo. Tradicionalni doom metal, ali u suvremenom ruhu. Moji favoriti s prvog albuma su pjesme Black Room (za koju je snimljen i video), koja ima potencijalno najteži riff poznat čovječanstvu, zatim Pococatépetl s uistinu prekrasnim, pamtljivim refrenom te Omfalos... Ustvari, teško je izdvojiti bilo koju pjesmu pošto su sve vrhunski skladane i odsvirane.

Krux II koji izlazi 2006. godine predstavlja lagani korak dalje u bendovskom stvaralaštvu. Osnova je ista kao na prvom albumu, ali pjesme su pomalo žešće i prljavije. Zvuk gitare je osjetno prljaviji. Na trenutke ostavlja dojam kako će se zvučnici pojačala iz gitarskog boxa raspasti pod silinom riffova. Klavijature su prljavije i na trenutke distorzirana baš u pravoj maniri Jon Lorda i Ken Hensleya. Krux klavijature ustvari koriste kao dodatnu ritam gitaru što je zaboravljeno umijeće još od sedamdesetih. Kada smo se točno dogovorili kako Hammond više nije dobar instrument i prestali ga koristiti? Gdje je nestao Hammond iz žestoke glazbe? Radi se o gotovo savršenom instrumentu koji se odlično uklapa u ovakvu glazbu. Krux ga je zato vratio u metal i u doom na velika vrata. Preporučujem slušanje pjesme Serpent gdje Hammond klavijature praktički bezobrazno distorzirano nosi cijelu pjesmu. Potrebno je izdvojiti i pjesmu Devil Sun koja je potencijalno žanrovski primjer doom metala. Jednostavan otegnuti riff s mračnim tekstom i fantastičnim Levénovim vokalom. Od ostalih favorita, izdvojio bih Pirates i Too Close To Evil. Krux, čini se, nije previše svirao uživo. Prvu pravu turneju imali su tek nakon trećeg albuma. Svirali su u pravilu samo odabrane festivalske i klupske koncerte. Svi su članovi imali svoje matične bendove koji im valjda zbog rasporeda nisu dozvoljavali da se više bave Kruxom. U to je vrijeme i Leif ponovno okupio Candlemass, što je Krux dodatno stavilo u drugi plan.

Na trećem albumu, III - He Who Sleeps Amongst The Stars, koji su objavili 2011. godine, osjetno  se primijetilo kako su bendovi Candlemass i Krux ustvari plod istog autora. Leif je izašao iz čarolije sedamdesetih i tradicionalnog dooma te ponovno ubacio epic trenutke, ali i dalje na osebujan "Krux način". Klavijature su više u nekom europskom metal štihu nego u maniri sedamdesetih. Izgubila se možda malo prljavština i ritmička zaigranost koju su imali na prva dva albuma. Ali, skladanje i tekstovi i dalje bivaju besprijekorni. Moji favoriti su He Who Sleeps Amongst The Stars, Prince Azaar And The Invisible Pagoda i A Place Of Crows. Vrhunski doom metal.

Zašto ja sve ovo pišem? Zašto pobogu pišem toliko o ovom bendu? Zato što prema nekim mojim kriterijima ispada kako je Krux doslovno (kao što sam naveo na početku) bend koji je napravio ultimativna tri doom metal albuma. Pod „ultimativno“ mislim na nešto što je stvarno u samom vrhu tog žanra. Doslovno, radi se o doom klasicima koji su ostali praktički neotkriveni. Zašto? Vjerojatno zato što su albumi izašli prije "oživljavanja" tradicionalnog metala i nisu pretjerano promovirani. Ostaje dojam kako su cijeli taj bend zapravo radili za sebe, bez bilo kakvih kalkulacija i očekivanja. Kad im rasporedi to više nisu dozvoljavali, jednostavno su prestali. Kvaliteta benda ne treba biti proporcionalna popularnosti koju bend doživi. Krux su bend napravili sebi za gušt i ostavili ga žanrovskim fanaticima na otkrivanje. Bend od znalaca za znalce. Jer, ako te ne zanima doom metal, vjerojatno nećeš niti usput naletjeti na Krux. S druge, možda je tako i bolje. Možda je to i bila njihova namjera - napraviti albume koje će istinski žanrovski zaljubljenici sami otkrivati.

Doom je i dalje najmanje iskvareni žanr u metalu i debelo komercijalno najneisplativiji. Žanr u kojem se i dalje može eksperimentirati uz zadržavanje žanrovske i metal autentičnosti s dodacima novih elemenata. Upravo to je Krux i dokazao. Na tradicionalni doom zalijepili su hard rock sedamdesetih, space rock, blues i sve upakirali u svoj autentični izričaj. Živahno i konkurentno. Metal Archives kaže kako je bend on hold pa tako i dalje postoji nada kako će se možda ponovno okupiti i održati još jednu lekciju iz doom metala, od znalaca za znalce. Nikad se nisu raspali i nikad nisu imali nikakvih prevelikih ambicija. Jednostavno, našli su se i slučajno napravili tri odlična albuma. Kad bi me netko pitao: "Kakva je to glazba, doom metal, što poslušati i što ti preporučuješ? Ja bih mu bez imalo razmišljanja preporučio Kruxove pjesme kao što su Black Room ili Devil Sun, uz klasike kao što su Candlemass, Pentagram, St. Vitus ili Cathedral. Uvjeren sam kako je bend toliko jak.