.jpg)
.jpg)
Omnium Gatherum prvi je dvostruki album u diskografiji ovog benda. „Odlučili smo, ovo je naš klasični prošireni 'dvostruki album'. Naš 'White Album', gdje sve ide.“, tvrdi Stu Mackenzie, pjevač i gitarist benda. Inače poznati po neustrašivosti pri miješanju žanrova, nije iznenađenje kako je i sam Omnium Gatherum poput kubističkog slikarskog platna - ovaj album, naime, svojom mozaičnosti čini nadasve frenetičnu cjelinu.
Od mistične i groovy psihodelije…
Sjajna uvertira u album osigurana je otvaranjem uz Dripping Tap, 18-minutni jam, koji svojom kompleksnošću definitivno osigurava primat pred ostalim pjesmama ovoga albuma, ali i općenito ispred ostalih glazbenih ostvarenja ovog benda. Ulazak u mirnije vode osigurava se uz Magenta Mountain, čiji se gotovo elegični i baladni ton postiže smirujućim udarcima gonga i klavijaturama, koje svojim ezoteričnim prisustvom omogućuju osjećaj uranjanja u album, pojačan liričnošću koja asocira na imaginativno putovanje („Look past the dying trees, beyond waterless seas / Atop the horizon / Adjacent to sun / I give my word that it's there, Magenta Mountain“), sintagmu koja definitivno sumira cjelokupni doživljaj ovog albuma.
Dijapazon stilova i raspoloženja koji album pokriva doista je impresivan - inventivna kombinacija groovy pjesama gotovo infantilne intonacije (The Garden Goblin), pjesama meditativnog ugođaja s natruhama psihodeličnog popa (Magenta Mountain, Candles), psihodeličnih jazz intervencija (Kepler-22B, Ambergris), progresivnijih elemenata (Evilest Man, Red Smoke) - ujedno je i osvježavajuća i konfuzna.
Moj osobni favorit na albumu definitivno jest Red Smoke, koja uz Candles najavljuje završnicu The Funeral, lagani akustični fade-out s albuma, koji predstavlja smirujući kraj putovanja dosada najosebujnijom verzijom tzv. Gizzversea.
…do Hip Hopa i Trash Metala!
Pretežno eksperimentalno-hipnotički ugođaj albuma dezintegriran je pomoću nekoliko pjesama koje ne odgovaraju ovom obrascu, a to jesu Gaia, Sadie Sorceress, The Grim Reaper i Predator X.
Gaia doista započinje sjajnim žestokim riffom, međutim, razrada pjesme, u odnosu na ostatak albuma, doima se odviše simplificiranom. Pjesma se vrlo brzo razvija u bezličnu verziju trash metala, s vrlo neuvjerljivim vokalima, a isti obrazac ponavlja se i kod Predator X. Od četiri spomenute pjesme koje potpuno strše od atmosfere ostatka albuma, svakako je najuspješnija The Grim Reaper, interesantna varijanta hip hopa u stilu Beastie Boysa, dok s druge strane, žanrovski slična Sadie Sorceress potpuni je promašaj.
Unatoč opaskama, dojam koji ostavlja Omnium Gatherum usporediv je s nepredvidivo uzbudljivim ringišpilom zvukova, čiji spektar pokriva apsolutno sve - od modernog neopsihodeličnog izričaja, koji je komfor zona King Gizzarda, do posve neočekivanih varijacija u stilu jazza, popa, elektronike, trash metala i hip hopa. Iako ćemo ovaj album u nekim segmentima pamtiti kao poprište suvišnih eksperimenata, svejedno bez premca možemo reći da je Omnium Gatherum magnum opus diskografije King Gizzarda.
