Na svu našu sreću, iako toliko godina nakon, Judas Priest je još jednom opravdao svoje ime i početkom ožujka objavio Invincible Shield, album s kojim se još jednom postavljaju na sami vrh ljestvica, ali ne ljestvica koje postavljaju svjetski mediji i njihova glasila te nametanje mišljenja o onome „što je dobro i vrijedno vaše pažnje“, već niz naraštaja i ljubitelja žanra koji samo znaju i koji vole ovakav glazbeni izričaj.
Svakako je postalo pomalo zadivljujuće i vrijedno pažnje svako malo čuti i vidjeti novitete u opusu bendova koji su svoje glazbene puteve započeli pred pola stoljeća, stvarno se trudeći opravdati ime koje su stvorili i praćenost koja se proteže kroz tolike naraštaje. Uskoro, u dugu ovog ovdje napisanog, dovršavam i osvrt na Saxonov ovogodišnji studijski album, na koji sam, na svoju sramotu, malo i zaboravio, a temeljito sam ga po objavljivanju preslušao. Svakako preporuka, ako vam je album promaknuo... No, da. Vraćam misli malo na ono ovdje bitnije, a to je Judas Priest. Zapravo, uzmemo li u obzir njihovu povijest i događanja koja su obilježila bend kroz sve ove godine, zanimljivo je vidjeti kako oni temeljito i ustrajno mogu i žele nastaviti dalje, koliko god im to um i tijelo dozvole. Iako su se tu, od pravnih pitanja pa do razilaska is izvornim članovima te smrti i bolesti koje su onemoćale i ograničile mogućnosti nekih članova, nanizali mnogi trenuci koji su bend trebali odavno časno umiroviti i trajno ostaviti u povijesti žanra, to se nije dogodilo i na tome sam iznimno zahvalan i vrednujem trenutke gdje mogu uživati u njihovoj ostavštini kroz stare i nove albume te poneku priliku gledanja i slušanja benda uživo, svakih nekoliko godina. Bend je trenutno na europskoj turneji te su nama najbliže u Beču i Budimpešti pa s tim podatkom svakako vidite što možete i postoji li prilika čuti i vidjeti Judas Priest ove godine. Jer, činjenica jest i dalje kako je to bend koji svoj službeni početak djelovanja, s ovim imenom, započinje 1970. godine te se ovim albumima i turnejama približavaju trenutku gdje su najdugovječniji i najduže postojeći bend unutar žanra. Što je svakako hvalevrijedno i treba se smatrati čašću, ali se isto tako i odražava na duža razdoblja čekanja između albuma i na članove koji nipošto ne postaju mlađi svakom turnejom, koliko god ih mi smatrali i vidjeli kao besmrtne i svevremenske. Uz to sve, ovogodišnji album je njihov devetnaesti (ili dvadeseti, ovisno o tome kako brojite i gledate na albume Killing Machine i Hell Bent For Leather) studijski album, a uz zbroj sa šest albuma snimljenih uživo te pregršt ostalih formata nosača zvuka, dolazimo do pozamašne količine stvaralaštva kojega Judas Priest ima iza sebe. Naravno, ima onih koji bi mogli reći kako je Judas Priest zapravo prestao postojati onoga trenutka kad se dugogodišnji gitarist i izvorni član, K.K. Downing, odlučio umiroviti 2010. godine te ga je na nadolazećim turnejama, a potom i na nadolazećim albumima koji su se krenuli nizati, zamijenio Richie Faulkner te tako započeo novo poglavlje u povijesti benda, koliko god nekolicina diljem svijeta to s teškoćom prihvaćala.
Naravno, za izvorne članove (ili barem one, dugogodišnje), tu nisu stale poteškoće i tegobe te je gitarist Glenn Tipton 2018. godine obznanio kako boluje od Parkinsonove bolesti , koja mu je počela zadavati tegobe pri sviranju i tijekom turneja te je s vremenom, odlučio smanjiti te zadaće i posvetiti se radu u studiju te povremenim izlascima na pozornice diljem svijeta, ovisno o tome koliko mu zdravlje to dozvoli. Kao dodatak bendu, iste godine je predstavljen i zamjenski gitarist koji će obnašati dužnosti tijekom turneja. Za to mjesto je odabran Andy Sneap, svijetu glazbe ranije poznat prvenstveno kao gitarist nekoliko bendova, ali ponajviše poznat kao producent koji je radio s mnogim imenima i bendovima unutar žanra, uključujući i Judas Priest. Richie Faulkner i Andy Sneap su tako postali „pomladak“ koji je bendu dao još nekoliko godina i prilika za rad, što svakako nije malena stvari vjerojatno se može smatrati kako je pritisak na njima izniman, no osobnog smatram kako je Richie Faulkner jedan od najzaslužnijih osoba što je ovaj bend odlučio nastaviti raditi i stvarati, sada skoro petnaest godina od spomena prvotnog umirovljenja. Pored tog gitarističkog dvojca (ili trojca), stoji ritam sekcija koju čine bubnjar Scott Travis (koji je s bendom od 1989. godine) i jedini preostali izvorni član, bassist Ian Hill. Naravno, ispred sviju njih stoji Rob Halford, jedan od najboljih i najutjecajnijih pjevača i pojedinaca unutar žanra te pojava koja i dan danas svima jasno daje do znanja tko je i što je, nebitno radi li se tu o glasovnim mogućnostima, prepoznatljivom izgledu pa čak i modnom izričaju, sve zajedno tvoreći utjelovljenje onoga što bi se moglo opisati kao „utjelovljenje žanra“. Ukratko, bend je ovo koji od samih početaka jasno stremio kao posebnosti i prepoznatljivosti te se tako postavio u same temelje žanra koji i danas, kroz svoje razne izvedenice i oblike, itekako postoji i živi te raznolikošću i stvaralaštvom prkosi vremenu. Svakim albumom i novom objavom ovakvi bendovi potvrđuju svoje ime i godine koje su iza njih te živimo u vremenu gdje ćemo iste ispratiti u povijest, voljeli si mi to priznati ili ne pa je stoga itekako pohvalno što oni još uvijek imaju mogućnost stvaranja, a mi imamo mogućnost gledanja i slušanja, što zajedno tvori jedu obostranu ugodu i zadovoljstvo. Stoga sada prestajem s tekstom o ljudstvu i povijesti iza imena te se posvećujem srži ovog osvrta, a to je album Invincible Shield i sve vezano za njega.
Kako sam već spomenuo u prijašnjim recima, Invincible Shield predstavlja devetnaesti/dvadeseti album unutar stvaralačkog opusa kojega ima Judas Priest. Iako ovaj album i njegovog prethodnika, album Firepower, dijeli čak šest godina, već po prvim najavama bilo je jasno kako bend s ovogodišnjim albumom želi nastaviti ushit i zadovoljstvo koje je prijašnji album itekako postavio na visoku razinu. Sam album nam biva nešto kraći od svog prethodnika te s tri pjesme manje, predstavlja jedanaest novih pjesama s kojima je Judas Priest još jednom prigrlio suvremeniju produkciju i završnu obradu koja mu itekako daje suvremeno ruho, ali pritom ne žrtvuje neke posebnosti i značajnosti u zvuku koji je bend kroz minula desetljeća oblikovao i opisao kao jedinstvenim. Svih jedanaest pjesama je dobilo svoj pripadajući lyric video, a do datuma objave albuma čak je objavljeno i pet službenih video uradaka. Svakako vizualno primamljivo i doprinosi praćenosti i pobudi mogućeg zanimanja za ono što bend ima za ponuditi. Pjesme su temeljito odsvirane i otpjevane te je sa svakom bend odlučio uzeti si vremena i odraditi to na razini koja je dostatna i koja zadovoljava njih i u konačnici, nas kao krajnje slušateljstvo. Iako se pjesme mogu pohvaliti svojim trajanjem, izuzev samo jedne koja je ispod tri minute, svaka od njih ne pati od dosade i zamornih dijelova koji se idu razbacivati kićenošću i pretjerivanjem u žestini ili dodatku progresivnijih i složenijih dijelova, već to radi otmjenu i u manirima onoga što je bend uvijek radio, a to je pokretačka snaga i žestina koje nikada ne nedostaje, a koja pritom ne zagušuje i ne ugrožava harmonizacije i melodije koje doprinose razvitku tekstova pjesama i tijeka svake od ovih pjesama. Ritam sekcija je itekako čvrsta i postojana ,a Scott Travis i Ian Hill to odrađuju na razini zadatka i vrijedno prilaze svojim ulogama, tu nema razbacivanja s pretjerivanjima i tu se ne stvara uzdah s kojim želite opisati iznimnost sviranja, već samo potvrdni pokret glavom kojim odobravate taj rad i svojevrsni zanat, kojim oni drugima daju mjesto s kojega mogu sve ponijeti na neku novi razinu, temeljeno na toj čvrstoj podlozi i njihovom radu. Iako je Scott Travis jedan odličan bubnjar, uvijek je bio podosta samozatajan i uvijek mi se činilo, vidite li ga na snimci ili uživo, kako je on tu samo kako bi uživao u stvaranju i sviranju te je to, ukratko, to. Ispred njega i svih mu prethodnika iza bubnja, s lijeve strane, čvrsto i postojano stoji Ian Hill, čovjek koji je uvijek svojom izravnošću i jednostavnošću pri pristupu sviranju podizao obrve i stvarao nejasnoću u pogledima. „Zašto?“, vjerojatno se pitate. Zapravo je jednostavno odgovoriti na to, znate. A odgovor se krije baš u toj njegovoj izravnosti i jednostavnosti, nepostojećem pretjerivanju i čvrstom stavu kako bassist treba služiti pjesmi. Zbog toga mi je on, osobno, jedan od najdražih bassista koje sam imao prilike čuti i vidjeti. Te za kraj, naravno, ispred sviju njih stoji jedan i jedini, Rob Halford, čovjek prepoznatljivog glasa i izgleda te osoba zadužena za stvaranje jednog od modnih izričaja koji su obilježili povijest žanra.
Zapravo, pojedinosti i posebnosti koje okružuju ovog čovjeka su mnoge te bi trebalo podosta riječi i vremena kako bi se nabrojale i opisale pa se neću toliko upuštati u to ovdje. No, ono najbitnije i vezano za album jest ta činjenica kako je Rob Halford prihvati osvoje godine i iz istih izvukao mudrost, isto onu mudrost koju je primijenio na svoj glas i tako u okviru svojih mogućnosti odradio još jedan album na kojemu nema zamjerke i gdje se njegov glas, onaj nižeg ili višeg registra, itekako čuje i u svoj svojoj prepoznatljivosti itekako plijeni pažnju slušateljstva koje bi svakoj njegovoj pogođenoj i odrađenoj noti trebao podati trenutak svoje pažnje. Jer Judas Priest i Rob Halford su itekako srasli jedan uz drugoga kao imena i pojmovi koji se nadopunjavaju i koji tvore jednu cjelinu, a nadodate li na to prepoznatljivost dvostrukih solo dijelova unutar pjesama i snažnih riffova koji vas pokreću te temeljitost i uvjerljivost ritam sekcije koji vas povremeno pokrene, a zatim čvrsto zaustavi na mjestu... Pa, u dvije riječi, to vam je Judas Priest. Onda kroz to sve upletete tekstove i riječi koje vas kroz alegoriju i slikovite prikaze pokušavaju objasniti i pobliže približiti neke teme kojih niti sami niste bili svjesni, sve dok se to nije pretočilo u pjesme pa taman gdje se uljuljkate u tu pomisao, krenu predavanje o povijesti i svakodnevici te značaju ljudskosti gdje se i takve teme ona dodatno otežaju kroz primjere iz svijeta fantastike i znanstvene fantastike pa se svemu tome još nadoda slojevitost koja vas potakne na stvarno proučavanje tekstova i njihovih mogućih značenja... Doduše, kako sam ovo sve napisao i gdje sam s oduševljenjem odslušao ovaj album i uživao u svim pjesmama, a nakon toga svemu dao ocjenu tako malo udaljenu od „savršenstva“. Razlog je jednostavan, a to je činjenica kako ništa nije savršeno, čak niti albumi najdražeg ti benda. S tom spoznajom treba živjeti i prema istoj treba prilaziti ne samo s osjećajima, već s iskrenošću i spremnošću za poneku kritiku ili mišljenje koje nam se ne sviđa ili mišljenje koje se nekome neće svidjeti. Ali, ako baš trebam tražiti neku manjkavost vezanu za ovaj album, možda bih (ali stvarno navučeno i na silu) mogao izdvojiti samo vizualno rješenje omota albuma i njegov naslov, stvari za koje bi mi trebalo još malo vremena kako bi ih shvatio i pokušao pritom dokučiti smisao. I sada bi bilo dosta! Treba ovo privesti kraju...
I to je to, „ukratko“ o ovom albumu i novom dodatku unutar opusa kojega iza sebe, barem za sada, ostavlja Judas Priest. Suvremena produkcija i prilagodba vremenu, bez žrtvovanja svoje posebnosti i značenja imena i zvuka koji je opravdan kroz minula desetljeća te glas koji prkosi godinama i koji vam daje snagu za dan koji je pred vama, sve je to dobiveno kroz svaku od ovih pjesama i kroz cijelost ovakvih albuma. I svakom prilikom koju imate, stremite ka tome gdje ćete ih doživjeti te čuti i vidjeti uživo. Nećete požaliti niti trenutka, vjerujte mi. I budite zahvalni, znate. Godine su to i godine idu svima nama na završni račun, kad-tad se to sve obistini i iznenadi nas sve, stoga uživajte u glazbi i... Zapravo, uživajte u svakom vidu umjetnosti i ne zaboravite živjeti te se posvetite sebi tu i tamo, nemojte postati robom svakodnevice i nekog ponavljanja iz dana u dan. I tu ću sada stvarno stati, s ovim recima koji su svojevrsna „misao za dan“. Kako sam već spomenuo, ostale su mi neke nadoknade pa se pripremite i za njih, ali svakako pratite i ostale objave i vijesti koje će vas voditi kroz albume čije objavljivanje tek slijedi, događanja i trenutke koji bi mogli obilježiti ovu godinu. Do sljedećeg puta...
.jpg)
