.jpg)
Za sve naše čitatelje koji eventualno ne znaju, tko je Jim July?
Naivan dječarac, sanjar, zanesenjak, optimist, zaljubljenik u glazbu, nerealan tip čija razmišljanja i osjećaji često ne idu u korak s time što se oko njega događa, previše spontan, neposredan, često previše priča, fasciniraju ga stvari koje nemaju praktičnu svrhu, voli čuda i čarolije, voli Baranju, šume, planine i more, voli dobre priče, voli maštati, vjerojatno previše osjećajan, čudnog fokusa, draža mu je ljepota od Darwina, voli život.
Član si, točnije frontman, benda Garage In July, no Rust Red Romance je tvoj solo projekt. Kako si došao na ideju solo projekta?
Kad sam za vrijeme prvog lockdowna dobio informaciju da ćemo neko vrijeme raditi od kuće, odmah sam sjeo za laptop i naručio si malu zvučnu karticu. Nakon dugo vremena, zaista sam se fokusirao na nešto. Kuhao sam i stvarao muziku, a u pauzama gledao Monty Pythona i glazbene dokumentarce. Bio sam sretan i zahvalan što sam dobio vrijeme koje kao da nije ni trebalo postojati. U svibnju ove godine izašao je moj prvi album, a 21. studenog izlazi i drugi. Što se produkcije i snimanja tiče ja sam totalni amater i sve mi je to novo, ali opet me veseli upravo to što ništa ne znam jer se onda ne bojim isprobavati i igrati se. Veseli me to što mi takva vrsta rada daje priliku da rastem i razvijam se. Ime „Rust Red Romance“ posveta je Marku Laneganu kojeg jako volim. To je dio stiha iz njegove pjesme „Quiver Syndrome“ s albuma „Blues Funeral“.
Imaš li podršku dečkiju iz matičnog benda?
Da! Apsolutno! Dečki iz benda me podržavaju i na tome im hvala. Dobro me poznaju pa znaju da nemam mira.
'Buick Transgalactic 47' je drugi album tvog solo projekta. Kako je tekao kreativni proces nastanka albuma? Gdje si snimao album i tko je zaslužan za cjelokupni izgled i zvuk albuma?
Album sam snimao u lođi od neka tri kvadrata u stanu u kojem živim sa zaručnicom. Taj je prostor bio od presudne važnosti jer, osim što sam imao stolić i stolicu, u lođi je veliki prozor kojeg sam mogao otvoriti pa nesmetano pušiti duhan. Zato sam i objavio album sad pred zimu jer sad je već hladno u lođi. A proces je tekao dosta brzo, zapravo. Volim sebi dati neko ograničenje i onda unutar tih okvira raditi. Recimo, napravim ritam za pjesmu koja još uopće ne postoji pa po njemu radim pjesmu ili pjevam na neku disco stvar pa onda ostavim vokal, a promijenim sve ispod. Prijatelj mi je pričao o tom pokretu OuLiPo (Ouvroir de Littérature Potentielle) i to me oduševilo.
Na albumu si imao i glazbene goste. Možeš nam reći tko je sve dao svoj glazbeni doprinos na albumu?
Na albumu su gostovali: Damir Trkulja Šiljo (Gatuzo): solo gitara na pjesmi „F.O.R.D“, Marko Bagarić (Garage in July): solo gitara na pjesmi „Jacques Brel“, Zvonka Obajdin (Svemir, Sjeverozapad): klavijature i vokal na „Mighty Summer“, Mate Palestrina Mazić: solo gitara na „Grandpa“. To su sve moji prekrasni prijatelji i glazbenici i čast mi je što ih poznajem i što imam priliku s njima surađivati.
Tvoj matični bend Garage In July svoj glazbeni stil opisuje kao visokooktanski swamp 'n' roll. Kako bi ti opisao svoje solo glazbeno stvaralaštvo?
Lo-fi freedom groove
Na albumu se nalazi osam novih pjesama, a ti si autor svih. O čemu govore odnosno pjevaju tvoje pjesme? Kojih tema se dotičeš u njima?
Dobar dio ovih pjesama su zapravo priče. „First Journey To Sun“ je priča o tome kako sam otputovao do Sunca kako bih dobio „sunčane markice“, slično kao poštanske, ali su zapravo mali komadići Sunca koji imaju posebne moći. Sunce je s Howlin' Wolfom bilo u Mjesecu pa sam morao pričekati kod Fred Astairea koji me u međuvremenu nagovarao na ples. Po markice sam išao da ih mogu pokloniti svojoj majci da joj srce što duže kuca i što duže sjaji. „Gravedigger's Woman“ je priča o ženi kojoj nitko nije htio prići jer su se bojali da će ih sve u grob zakopati, no netko joj napokon ipak priđe jer je zaštićen čarolijama jedne Romkinje. „Jacques Brel“ je o Buicku koji ne ide na gorivo već na voće, a ja ga vozim i dolazim po svoju dragu koja treba izaći iz zatvora. Zapravo, cijeli album spaja obiteljske motive s fantasičnim pričama.
Koji su tvoji glazbeni idoli? Koji bendovi i glazbenici su utjecali na tvoj glazbeni ukus, pa onda samim time i na tvoj glazbeni izričaj?
Ufff, ima ih stvarno puno. Mogu izdvojiti Stoogese, Stonese, Davida Bowiea, Velvet Underground, Suicide, Muddy Watersa, Howlin' Wolfa, John Lee Hookera, The Sonics, Bob Dylana.
Na naslovnici albuma se nalazi fotografija tvog oca iz 1970 ih godina. Kako si došao na ideju da staviš baš njegovu fotografiju na naslovnicu? Što je tata rekao kad se ugledao na albumu? :)
Na naslovnici albuma je fotografija mog tate s kraja sedamdesetih, u mom selu Grabovcu, u Baranji. Naslonjen je na stojadina, ili na Buick. Tata je stari roker i u vrijeme svoje rane mladosti puštao je ploče u disku i imao je bend u kojem je pjevao. Dugo su vježbali za nastup za Dan Republike koji se nikad nije dogodio. Stavio sam tatu na naslovnicu jer želim da bar na taj način bude dio toga što radim.
Pandemija koronavirusa je nažalost zaustavila sva glazbena događanja pa tako i koncerte. Nedostaju li ti live svirke?
Koncerti mi užasno nedostaju i teško je uopće sjetiti se koncerata i te euforije odlaska na koncert. Samo me probode kad se tog sjetim i odmah osjetim neku prazninu. Imao sam sreće da sam u zadnjih par mjeseci bio na predivnim koncertima Klinike Denisa Kataneca, Svemira, Mirne i The Fact Checkersa te Detroit Groove Gang-a i benda T.V. Eye. To me napunilo pa ću lakše izdržati do sljedećeg.
I za kraj, imaš li neku poruku za naše čitatelje?
Plešite doma, minimalno jednom tjedno slušajte glasno muziku, posadite biljku, čitajte, opuštajte se kad god stignete, nemojte ništa podrazumijevati, ne uzimajte stvari zdravo za gotovo, počnite na vrijeme cijeniti ljude oko sebe, budite hrabri i ne bojte se krenuti iz početka. Budite vedri.
