Ian Anderson i njegovi Jethro Tull su ove godine izdali treći dio neformalne trilogije albuma koji je započeo 2022. albumom The Zealot Gene e da bi se nastavio naredne godine s RökFlöte. Kako su ti albumi bili poprilično prosječni, čak ni loši nego jednostavno indiferentni, bilo je za očekivati kako će Curious Ruminant biti na istom tragu; ni vrit, ni mimo. Ono što je bila najčujnija karakteristika dvije spomenute ploče je svojevrsna zakočenost banda zbog vidno oslabljenog Andersonova glasa. Band je zvučao sterilno i jalovo, s pola snage kako ne bi nadjačali slabašan vokal, a i pjesme su bile uglavnom neupečatljive ili u boljem slučaju korektne. A kako je ritam izdavanja bio brz, naime u tri godine Jethro Tull su izdali tri albuma, hiperprodukcija uglavnom rezultira slabijom kvalitetom. Jednostavno rečeno, Curious Ruminant je bio osuđen na katastrofu i kritičko pljuvanje. No začudo, rezultat je iznad očekivanja. Recentni Jethro Tull album je više nego dobar. Anderson i band su sve nedostatke pretvorili u prednosti. Naravno, nije se Andersonu nekim čudom obnovio glas, ali je na albumu uspostavljen takav balans da sve funkcionira u više nego zadovoljavajućoj formi. A ima nešto i u činjenici da su pjesme vrlo dobre.
Album započinje efektno, poletnom stvari Puppet and the Puppet Master, gdje se novi gitarist Jack Clark već nakon prvih par sekundi kristalizira kao idealni Tull instrumentalist. Naravno, osim gitare dominira i Andersonova flauta. Naredna naslovna stvar rastura. To je bilo poznato, jer je ona bila prvi singl objavljen prije albuma, ali i dalje impresionira njena kvaliteta; šestominutna efektna stvar začudne strukture s dominantnom međuigrom hammonda, gitare i flaute. Uz izvrstan Andersonov zagonetan, egzistencijalistički, a opet duhoviti tekst o smislu svega, pjesma je na rubu briljantne. I kad pomisliš da su Tull iskoristili sve adute na početku, skužiš da su sve 4 preostale pjesme na prvoj strani ploče na sličnoj razini. Od Dunsinane Hill s tekstom koji se izravno poziva na motive iz Shakespearovog Machbetha, preko poletne The Tipu House pa do dva efektna prog folk komada kojom završava prva strana.
Druga strana započinje izvrsnom Over Jerusalem o recentnom izraelsko palestinskom ratu, a tekst prerasta u univerzalno promišljanje o mržnji. Glazbeno je Over Jerusalem najtipičnija poveznica s najkreativnijim razdobljem grupe, uz izravne posvete nekima od arhetipskih Jethro Tull pjesama. Nakon toga slijedi najkontroverznija stvar na albumu, šesnaestminutna Drink from the Same Well. Očito je da je Anderson na silu htio na albumu imati jednu epsku stvar, jer se motivi ponavljaju, a sve se naizgled doima kao klasični session, no što pjesmu više slušaš, njezino trajanje dobiva smisao, bez obzira što na njoj ne svira gitarist Clark. Naime ta stvar unosi raznovrsnost i dinamiku zadnjeg Tull uratka, jer dva ranija albuma sadrže niz beskrajnih trominutnih i četverominutnih komada koji zvuče kao jedna te ista stvar. Drink from the Same Well je ključna pjesma i centralni dio, ne samo albuma, nego i cijele trilogije. Završna pjesma Interim Sleep je nebitna govorna minijatura, doduše izvrsnog teksta.
Na početku recenzije sam Curious Ruminant najavio kao završni dio trilogije, ali to ne možemo tvrditi, jer ne znamo kakvi su Andersonovi planovi. Možda planira snimiti još koji album sličnog tona. Ili planira izdati nešto sasvim različito ili ne planira ništa. Navedena neformalna trilogija je, uz objektivne poteškoće s Andersonovim glasom, kritizirana tvrdnjom kako nova inkarnacija Jethro Tull nije band, nego se vrti teza da su navedeni albumi zapravo Andersonovi solo albumi uz prateći band, a naziv Jethro Tull im je pridodan kako bi se bolje prodali. Problem je, između ostaloga za slušatelje banda, nedostatak Martina Barrea, dugogodišnjeg gitariste Tulla još od 1969. godine. No glazbenici koji su realizirali Curious Ruminant, uz poneku iznimku, s Andersonom rade već godinama u raznim inkarnacijama. Basist David Goodier, bubnjar Scott Hammond i klavijutarist John O'Hara su tu već desetljećima, a drugi pijanist Andrew Giddings je bio član Tulla još početkom devedesetih. Andersonov sin, bubnjar James Duncan je već svirao s Jethro Tull kad je zamjenjivao Hammonda tijekom neke njegove ozljede, a jedini potpuno novi član je gitarist Jack Clark.
No istini za volju, Ian Anderson i jeste Jethro Tull. Čovjek je isključivi autor krucijalnih albuma grupe na kojima je pjevao, svirao flautu, gitaru, a na nekima i saksofon. Također, na svim omotima albuma iz ključnih sedamdesetih, nakon Benefita, Anderson je bio jedini slikani ili fotografirani lik. Nitko od ostalih članova banda nije imao mjesta na coverima ploča i nitko se zbog toga nije bunio. Publika je potpuno opravdano band poistovjećivala s njime.
Međutim, Andersona nije zadovoljavalo biti samo vođa i presudni član grupe. Imao je on i solo karijeru, a ona zaslužuje malo detaljniju elaboraciju. Njegova solo karijera je trebala započeti 1980. godine. Prethodne godine su Jethro Tull izdali Stormwatch; treći album slavne prog-folk trilogije koja uključuje još Songs from the Wood i Heavy Horses, nakon čega je Anderson odlučio odmoriti se od Jethro Tull. Skupio je zavidnu skupinu glazbenika; basista Dave Pegga, člana tada ugasle, ponajbolje i najutjecajnije britanske folk-rock skupine Fairport Convention, uglednog multi instrumentalista Eddie Jobsona, nekadašnjeg člana Curved Air, Roxy Music i Zappinog banda, fusion jazz bubnjara Marka Craneya znanog po suradnji s violinistom Jean-Luc Pontyjom te tadašnjeg definitivnog Tull gitaristu Martina Barrea. Navedena je postava snimila Andersonov solo album pod nazivom A, ali je tadašnja izdavačka kuća Chrysalis Records od Andersona zatražila da album izađe kao Jethro Tull izdanje, a ne solo album. Anderson je pristao pa mu je solo karijera privremeno odgođena. To nije bila ugodna odluka, jer su se preostali članovi pravog Jethro Tulla; Barrimore Barlow, John Evan i Dee Palmer osjećali prevarenima te su s Andersonom prekinuli bilo kakav kontakt. Kada je album A izašao bio sam nezadovoljan, ali iz današnje pozicije i svega onoga što su Jethro Tull radili osamdesetih i devedesetih (s izuzetko vrlo dobrog Roots to Branches) , A se doima kao remek djelo. Anderson je ipak 1983. izdao prvi solo album Walk Into Light, ali je bio previše opterećen sintetskim soundom osamdesetih. U svakom slučaju, trudio se biti različit od Tull izdanja, a na prijelazu tisućljeća je realizirao dva sjajna albuma; The Secret Language of Birds i Rupi's Dance, pretežno akustične albume, kraćih pjesama. No 2012. Anderson iznenađuje slušatelje bizarnim potezom. Naime pod svojim imenom izdaje nastavak legendarnog albuma Jethro Tulla iz 1972. Thick As a Brick pod nazivom Thick As a Brick 2. Opet su tu izdavači bili Chrysalis, ali i EMI, a zasigurno su ga opet molili neka album izda pod Jethro Tull imenom, no ovaj puta Anderson nije popustio, premda je to ovaj puta imalo osnova i logike. Album su odsvirali glazbenici koji su realizirali i Curious Ruminant (dakako nema Clarka i Duncana), uz dodatak sjajnog njemačkog gitariste Floriana Opahlea. Bio je to odličan album, tipičniji Tull nego bilo koji Tull uradak iz osamdesetih i devedesetih, a realiziran kao Andersonov solo album. Nakon toga Anderson s istom postavom 2014. izdaje tajnovito remek djelo Homo Erraticus, konceptualnu ploču složene strukture, opet kao Andersonov solo uradak, premda je zvučala kao ponajbolji Tull album iz sedamdesetih. Naravno da su Andersona svi tada pitali zašto ovako kreativne prog rock albume izdaje pod svojim imenom, premda bi mu bilo isplativije izdati ih pod Jethro Tull okriljem, a Anderson se žalio da mu se obožavatelji kada traže autograme obraćaju s „gopodin Jethro“ ili „gospodin Tull“. Valjda mu je to dopizdilo pa je odlučio upokojiti naziv banda, ali se očito kasnije predomislio.
Drugim riječima, potpuno je irelevantno izdaje li Anderson albume pod svojim imenom ili imenom banda. S njim je to potpuno isto. Čak i s njegovim narušenim vokalom, ali tipičnom, prepoznatljivom bojom glasa, arhetipskom flautom i očuvanim skladateljskim talentom, pa i kada radi maniristički, duh Jethro Tulla je očuvan. Reklo bi se; u ruke Andersona Iana, biće svaka flauta ubojita.
