Eto napokon je i hrvatski auditorij 28. 8. 2024. dočekao premijerni nastup grupe Jesus And Mary Chain, nakon više od 40 godina od nastanka banda. Doduše 1989. su braća Reid, gitarist William i pjevač Jim, osnivači sastava nastupili u istoj državi, u Ljubljani, ali se ta država tada drugačije zvala. Kada su sredinom osamdesetih objavili svoj debitantski album Psychocandy, izazvali su svojevrsnu senzaciju, jer je zvučao suludo. Iza zida gitarske buke, nazirali se ni manje ni više nego vrhunski pop komadi, no trebalo je napora kako bi se čula ljepota koja je stajala iza prividnog kaosa. Na prvu je to zvučalo kao da je Phil Spector producirao Velvet Underground, ali je pri tome uzeo prejaki trip. I bilo je opravdano upitati se kako je pobogu pjesma poput Just Like Honey uspjela postati takav svevremenski hit? No ta je ploča predstavljala jedan od najutjecajnijih uradaka u povijesti rock'n'rolla. Bio je to svojevrsni patent onoga što se kasnije nazivalo shoegaze i dreamy pop. Naredni albumi su bili nešto standardniji u produkciji, no premda nisu imali taj stupanj inovativnosti, bili su izvrsni, pa čak i nepravedno podcijenjeni albumi poput Stoned & Dethroned i Munki, koji u kasnijim revalorizacijama dobijaju opravdanu zadovoljštinu. Nakon toga, krajem devedesetih, vječno posvađana braća Reid prestaju s radom, da bi nakon 17 godina snimili povratnički album Damage And Joy te ove godine recentni Glasgow Eyes čija promocija ih je i dovela u zagrebačku Tvornicu.
Kao predgrupa su nastupili riječki The Black Room čiji pjevač i gitarist Jakov Katalinić ima glas zapanjujuće sličan glasu Briana Molka iz Placeba, a i engleski mu je vrlo dobar. Riječ je o tipičnom melodičnom post punk bandu kakvi dominiraju u Rijeci. No bilo bi nepravedno kazati da su copycat. Pjesme su im snažne, a solidno ispunjena Tvornica je entuzijastički reagirala na njihov repertoar. Band postoji od 2014, a do sada su objavili dva vrlo dobra albuma te su trenutno u pripremi trećeg. Izdavač im je Dallas Records koji se, čini se tržišno orijentirao uglavnom na kvarnersko područje. Imao je Dallas svojevremeno svoje dućane po Zagrebu. Selio se po Tkalčićevoj, a koliko se sjećam imali su i kratkotrajni dućan u Teslinoj. No danas toga nema pa se promocije njihovih izvođača u Hrvatskoj uglavnom svode na Rijeku. The Black Room su u Zagrebu najčešče nastupali na InMusicu u manje atraktivnim terminima i binama, no uskoro ih čeka promocija novog još neizdanog albuma Future Memories u riječkom Pogonu kulture u listopadu. Ne sumnjam da će to biti dobar koncert, jer je riječ o zaista dobrom bandu.
I nakon kraće pauze s minimalnim zakašnjenjem od predviđenog početka uz standardni uvod recentne turneje pjesmom jamcod s Glasgow Eyes albuma, na binu ulaze vječni cooleri Jesus And Mary Chain. Tvornica je bila ispunjena, kako se kaže, do posljednjeg mjesta, a zbog starijeg auditorija naviknutog na dane kada se na koncertima pušilo, dvorana je bila zadimljena kao na koncertima osamdesetih. Već na početku je bilo očito da braća do dana današnjeg nisu stekli naviku prilagođavanja ikome i ičemu. Sound je bio dovoljno glasan za razliku od sve češćih modernih prigušenih koncerata na kojima možeš pričati s ljudima bez vikanja u uho. Komunikacija s publikom je i dalje minimalna, uz poneku zahvalu i pozdrav. Light je minimalistički s dominantnom prigušenom plavom, zelenom ili ljubičastom bojom. Grupa je bila uglavnom u mraku uz poneki stroboskopski blijesak. Kako je bijeli light iza izvođača bio usmjeren prema gledalištu, publika je gledala njihove siluete. Sve se doimalo kao neki jabučarski darkerski event iz osamdesetih. Set lista je na turneji pretežno standardna. Dominira zadnji album, ali band odsvira pokoju stvar sa skoro svakog albuma, uz glavne zgoditke s Psychocandy, Darkland i Automatic, a da pri tome sebi dopuštaju luksuz izostaviti svoj formalno najuspješniji hit, pjesmu April Skies. Publika je dakako najbolje reagirala na stare favorite pa smo svjedočili i zborskom pjevanju tijekom Head On ili Some Candy Talking. Band je povremeno zvučao opako pa suzdržano do povremenih kaotičnih trenutaka koji su na kraju nekim čudom rezultirali organiziranim kaosom, a sve to je upijala njihova zanosna publika koja se doimala sposobna pratiti ih do kraja pod svaku cijenu. Bio je to svojevrsni ritual velikog banda i njihovih bezuvjetno vjernih slušatelja. Formalni dio koncerta je završen ponešto skraćenim izvođenjem fatalističke pjesme I Hate Rock'n'Roll, a iz nekog razloga je izostavljena sjajna Sometimes Allways pa je prema tome Stoned & Dethroned album potpuno ignoriran. Čini mi se da je Jim Reid nešto promrmljao o razlogu izostavljanja navedene stvari, ali ga nitko koga sam pitao što je pjevač rekao, nije čuo niti razumio. Nakon kratke stanke uslijedio je bis s dva Psychocandy bisera; Just Like Honey i Taste Of Cindy nakon čega je uslijedio glavni zgoditak cijelog nastupa; gotovo desetminutna izvedba Reverence s proročanskim tekstom I wanna die just like Jesus Christ, I wanna die just like JFK. Bio je to najefektniji način za završetak ovog sjajnog koncerta uz poneku blagu rezervu, jer se čini da smo gledali festivalski set na samostalnom nastupu. Kao što je već napomenuto, sound je bio glasan, ne toliko bizarno bučan poput onih ranih nastupa banda iz osamdesetih, no zvuk se ipak osjetio u nutrini tijela. Bio je to svojevrsni zid dima i buke. Band je ostao dosljedan u „jebe mi se” stavu minimalne korelacije s auditorijem, zadržavajući svoju vječnu ambivalenciju između ljubavi i mržnje prema rock'n'rollu i svega onoga što on danas predstavlja.
Nadajmo se da će band u budućnosti snimiti još poneki album, uz možebitnu kraću pauzu između izdavanja te ga opet promovirati u Hrvatskoj. Kad vidim kojim ritmom skoro osamdesetogodišnjaci Neil Young i Van Morrison zadnjih godina izdaju svoje albume, izgleda da su JAMC premladi za takav tempo.
.jpg)
