Postani fan na Facebooku ako već nisi!

Galerija

IRON MAIDEN - Zagreb, Arena Zagreb, 22.05.2022. - galerija

Napokon... Neću lagati niti malo kad napišem ovdje kako je nakon dvije i pol godine ničega ovakav koncert dobrodošao i događaj ovakve veličine biva odličan uvod u koncertnu godinu koja je pred nama. Iako se do sada diljem Lijepe naše već odradilo, izvelo i dogodilo nekoliko koncerata i nastupa koji su polako uveli godinu i stvari koje nas tek očekuju, svakako se moramo složiti kako je Iron Maiden nadvisio to sve svojim imenom i onime što i tko stoji iza njega. Ali, je li uistinu sve bilo na visini i radi li se ovdje o neosporivom koncertu koji se može hvaliti bez zadrške i bez poneke konstruktivne kritike? To tek ostaje na meni za napisati i na vama za pročitati. A o tome kakve će se rasprave, argumentacije i, vjerojatno, poneke kritike zaredati nakon... Točno ne znam bi li im se veselio ili već sada počeo strahovati...

No, do Iron Maidena prvo treba doći... Tu su još i put, vrućine, poneka gužva i neshvatljiva vožnja zagrebačkih vozača, potraga za parkirališnim mjestom, pronalazak odgovarajućeg puta i ulaza u Arenu (iskreno, svaki put se u njoj izgubim i trebaju mi barem dva pokušaja za pronalazak odgovarajuće razine i odjeljka), susret s mnogim ljudima koje možda niste vidjeli godinama i predgrupa. Priznajem, nisam htio ići na predgrupu i nije mi se dalo, ali nisam mogao protiv sebe na kraju. Ta uloga je dodijeljena njemačkom bendu Lord Of The Lost, koji svojom mješavinom žanra podosta buni mene kao slušatelja, a iako sam bendu pokušao dati svoju pažnju i uložiti neki trud u preslušavanje njihovog rada prije samog odlaska na koncert i onda to primijeniti na koncertno okruženje i sveopću atmosferu, mogu reći kako ništa nije ostavilo pamtljiv utisak na mene. I ne, nije to zato što je to predgrupa i kako nikoga (pa niti mene) nije za nju briga i kako je predgrupa uvijek dojmom predstavljena publici s manje truda i detalja nego glavni bend večeri. Nemaju te „sitnice“ i svima nam znane stvari nikakve veze. Pa sigurno ste i sami bili na nekim nastupima i koncertima gdje su predgrupe bile bolje od samih zvučnih imena i glavnih bendova. Priznajte, događalo se... Ne, ovdje je stvar posve drugačija. Jednostavno, na prvu se činilo kako će bend i ostaviti neki utisak na mene, ali s vremenom mi je samo potvrđivao generičnost novijih bendova i njihove sveopće produkcije i stvaranja sadržaja od strane izdavačkih kuća i naravno, samih bendova. Samo dva imena vam mogu reći za ovo: Napalm Records i Nuclear Blast. Iako pristupi ovdje spomenutih izdavačkih kuća ponekad i služe svrsi pa bend podignu na razinu koja im uistinu odgovara, a u nekim slučajevima i osvježi zvuk starijih bendova koji i dalje stvaraju i turnejama promoviraju svom materijal, te skupine bivaju u manjini i uistinu su izdvojeni slučajevi. Stoga bendovi kao Lord Of The Lost i njemu slični pate u onoj drugoj skupini, a to je istozvučnost i generičnost izričaja. Iako se sve čini zanimljivo i pobudi zanimanje kod slušatelja na prvu, već na drugu to gubi svoju čar. Tako je i u koncertnom okruženju gdje se nakon pjesme ili dvije već može pretpostaviti što slijedi i očekivanja nisu na razini koja će vas održavati tijekom promatranja benda ispred vas. Ali, iako je tako kod mene, neću i ne mogu govoriti u ime drugih. Oko sebe sam primijetio podosta ljudi koji su nosili njihove majice ili su pjevali pjesme, stoga mi opet bude drago što netko prati bend. A ako se i vama svidjelo što ste jučer (možda) čuli i vidjeli po prvi put, svakako bacite oko i naćulite uho na njihov opus. Od svog početka 2007. godine, pa naovamo, u svoju diskografiju su uvrstili sedam studijskih albuma, nekoliko albuma snimljenih uživo te pregršt drugih formata. Bilo bi uistinu glupu kad bi nam se svima sviđalo isto i kada bismo uživali u istim stvarima. Čar života bi se izgubila istog treba, stoga daljnje dojmove o bendu i njegovom izričaju ostavljam vama ponaosob na razmatranje i uživanje, ako je to nešto u čemu se pronalazite i što vam se sviđa.

Ako me sjećanje služi i ako praćenje sata nisam shvatio površno, rekao bih kako je Lord Of The Lost svoju ulogu odradio kroz četrdesetak koncertnih minuta, tijekom kojih su „na brzinu“ odradili presjek svojeg glazbenog opusa, tako predstavivši i svoj zadnji, prošlogodišnji studijski album Judas. Moram priznati samo jednu stvar. Priznali si mi to ili ne, popunjenost prostora zagrebačke Arene je bio značajno popunjen tijekom trajanja njihovog nastupa i to je lijepo vidjeti. Vjerujem kako bendu to znači i kako se takvo nešto odrazi na njihovo mišljenje o publici ispred njih i o tome kako gledaju na sebe kao predgrupu, odnosno na svoju ulogu tijekom ovakvih turneja. Bend je pozdravio publiku, publika je na to odgovorila i taj dio jučerašnje večeri je završio. Nakon priprema koje je trebalo odraditi i pripremiti pozornicu za Iron Maiden i ono što slijedi, vjerujem kako su se svi ljudi spremno okupili i popunili tražena/željena mjesta kako bi svjedočili onome što smo svi željno iščekivali...

Pet minuta od najavljenog/predviđenog početka koncerta prostorom se počeo širiti zvuk preko razglasa. Najava i uvod... Prvo se mogla čuti Transylvania (instrumentalna skladba koja se pojavljuje na njihovom albumu prvijencu iz 1980. godine), a zatim slijedi UFO i njihova pjesma Doctor, Doctor, sada već znani dio uvodnog rituala kojim Iron Maiden započinje koncerte. Priznat ću kako mi je ovo jedan od najdražih trenutaka tijekom koncerta, jer ljudi plešu i pjevaju, a pjesma je tu samo kao uvod i širi se prostorom putem razglasa! A ljudi plešu i pjevaju. A to vam isto govori puno i o nekom međusobnom poštovanju koje postoji između bendova i koliko te sitnice mogu značiti nekome na mnogim razinama. Nakon toga se Iron Maiden pojavljuje na pozornici i koncert započinje! Za neke spektakularno i oduševljavajuće, za neke tek još jedan nastup u nizu mnogih, a za neke nešto između i nešto obavijeno podvojenim osjećajima. Sada slijedi jedan od dijelova teksta koji bi mogli uzbuditi strasti. Početak koncerta, izuzev postave pozornice, ambijenta koji je predstavljao i pojave novog utjelovljenja koje je Eddie dobio, mi se nije svidio uopće. „Zašto!?“, pitat ćete se. Pa, ovako... Kako sam i prošle godine pisao, Iron Maiden je žrtva svoje kreativnosti i stvaralaštva koje je nakon albuma Brave New World ušlo u područje dosade. I tamo je bend ostao sve do određenog pomaka na prošlogodišnjem studijskom albumu Senjutsu. I stojim iza svojih prošlogodišnjih riječi koje sam napisao. I ne mogu ih, a i ne želim mijenjati jer to ne bi bilo u redu. Ali, to isto ne znači kako taj album ima kvalitetu na razini koja može otvoriti koncert. Nipošto. A još kad se s tog albuma, kao sam uvod u koncert, zaredaju tri pjesme... Imamo problem. Ali Iron Maiden u tim trenucima spašava predanost njihovih obožavateljica i obožavatelja, ali i njihova kreativnost i stvaranje pjevnih dijelova pjesama koji mogu izvući i one najdosadnije među njima. Znam, znam! Pretjerujem i ne slažete se sa mnom, ja „ne razumijem Iron Maiden“ i nisam „pravi obožavatelj benda“. U redu. Prihvatit ću tu „kritiku“, ali onda ćete i vi prihvatiti moju. Odrastite. Odrastite i shvatite kako nitko nije savršen i kako nitko nije nepogrješiv, a pogotovo to primijenite na ono što volite, ono u čemu uživate i ono što vas ispunjava. Tada tome dajete osjećaj ljudskosti i tada tome dajete veći značaj jer počinjete shvaćati svaku kvalitetu i svaku manu, a to je podosta bitno u životu. Ako vas mišljenje drugih ljudi o vašem najdražem bendu ljute, izbace „iz takta“ i uvrijedite se na spomen bilo kakve kritike ili drugačijeg mišljenja... Pa, imate problem. Ali to je nešto s čime se da razvijati raspravu i voditi satima duge prepirke, samo to ne želim i zbog toga ću ovdje stati. No svakako razmislite o pročitanom s punoćom otvorenosti uma, molim vas. Idemo dalje!

Kako je uvod odrađen i kako smo imali priliku čuti dio prošlogodišnjeg albuma u koncertnom okruženju, dalo se naslutiti kako bi dalje moglo krenuti puno više retrospektivno i pažnju posvetiti pjesama koje možda nismo imali prilike čuti. Tu je, uz Dickinsonovo obraćanje publici, mjesto našla i pjesma Blood Brothers, koju je publika svakako prihvatila na jednoj višoj razini sudjelovanja i predanost koncertu. Moglo bi se reći kako tada koncert zapravo i počinje na razini koja se očekuje od Iron Maidena i na razini koju očekuju oni koji bend prate duže. I koji su bend gledali više od jednom u koncertnom okruženju. Mogu razumjeti oduševljenost i potpunu predanost koncertu kod onih kojima je ovo prvi put kako gledaju ovakav bend uživo i svjedoče nečemu što je uistinu dio opće kulture, a ta me pomisao veseli i drago mi je. Ponekad takva pomisao uguši i umanji gorčinu nekih zamjerki i promatranja koja bi možda pokvarila sveopći dojam koncerta, stoga sam (negdje duboko u sebi) zahvalan tim ljudima. Ti osmjesi i oznojena lica, oči prepune života i oduševljenosti viđenim, ti pjevni refreni koji odzvanjaju u ušima danima nakon koncerta... Pridodaju dojmu i sveopćem prihvaćanju bilo kojeg koncertnog iskustva. Ipak, nadodati se može, kako su do sada spomenute pjesme jedini noviteti koje smo mogli čuti od zadnjeg koncerta, onoga iz 2018. godine. Ostalih jedanaest pjesama je bilo uvršteno na turneji koja nas je posjetila pred četiri godine i o tome se nema ništa više za reći. Ništa posebno, zapravo... Ali, najveće poboljšanje od prijašnjeg koncerta je svakako Dickinson i njegov glas. Nakon niza zdravstvenih problema i borbe s istima, svakako je glas bio na jednoj višoj i boljoj razini koja se svakako osjetila. To se svakako moglo čuti i osjetiti, a to puno znači za povezanost svih nas u dvorani s bendom i glasom koji stoji ispred njega. Oko njega. Iznad i ispod njega. Posvuda zapravo, pošto je još jednom dokazao kako njegovo ime s razlogom stoji u samoj visini ljestvice onih najboljih. Ostatak benda je, kao i uvijek, na razini koju ne mogu i ne želim komentirati. Ritam sekcija koju čine Harris i McBrain, okružena gitarističkim trojcem kao što su Gers, Murray i Smith uistinu svojom pojavom, profesionalnošÄ‡u, izvedbama i predanošÄ‡u opravdavaju svaki od epiteta koji im se mogu dati i kojima ih se može opisati, a lakoća kojom pristupaju svojim instrumentima je pomalo zastrašujuća i nakon svih ovih godina, a to ostavlja dojam na bilo kome, neovisno o tome koliko ste uključeni i upoznati s glazbom. Oko njih se pozornica prilagođava svako malo, upečatljivost promjena i njihov doprinos je svakako primjetan na licima publike, prikazi su upečatljivi i služe svrsi i Eddie svako malo podsjeti publiku tko je tu glavni, tko je zapravo iza svega ovoga čemu svjedočimo. Iskreno, volim još uvijek dječački razmišljati o njemu kao o stvarnom biću koje uistinu postoji. To mi nekako pridodaje povezanosti s bendom i to mi nekako uljepšava sav dojam koji njihovi koncerti ostave na mene... I da, na koncertu smo imali priliku ponovno vidjeti Eddieja u svoja dva „oblika, ili „utjelovljenja“. Ne znam kako se ispravno i točno izraziti. Početak koncerta obilježava „Samurai“ Eddie, dok se pri samom kraju publici ponovno predstavi „The Trooper“ Eddie. Svakako je to vizualno iskustvo koje je upečatljivošÄ‡u zajedničko svima, ma na koliko god koncerata Iron Maidena bili. Zvuk u samoj Areni je uvijek isti, dakle (ne)stručno rečeno li-la. Osobno nisam toliko stručan i ne mogu se ispravno izraziti, ali uvijek nešto nedostaje. To „nešto“ će možda netko iz publike moći bolje objasniti i razjasniti tu zagonetku, ali uvijek u Areni imam osjećaj kako je nešto nepotpuno i kako nešto nedostaje, u nijansama, kako bi se koncert uistinu podigao na razinu gdje na zvuk neće biti zamjerki. Ovo nije izoliran slučaj, stoga se to ne odnosi samo na ovaj koncert i samo na ovaj bend, to valja naglasiti. A vjerojatno i sami znate kako i na što mislim. Pa bili ste na koncertu sinoć... Za sami (i skori) kraj, popis pjesama izvedenih sinoć izgleda ovako:

01. Senjutsu

02. Stratego

03. The Writing On The Wall

04. Revelations

05. Blood Brothers

06. Sign Of The Cross

07. Flight Of Icarus

08. Fear Of The Dark

09. Hallowed Be Thy Name

10. The Number Of The Beast

11. Iron Maiden____________

12. The Trooper

13. The Clansman

14. Run To The Hills________

15. Aces High

Mišljenja sam i smatram kako je popis pjesama zadovoljavajući za koncert koji je u nizu mnogih i koji se „odradi“ tijekom turneje. Ali svakako nije dovoljno dobar i upečatljiv kako bi zadržao upečatljivost dojma na duže vrijeme. Svi mi poznajemo ove pjesme temeljito i znamo njihov značaj publici, bendu i sveopćem dojmu. Ali to ne znački kako bend uvijek treba ići „na sigurno“. Usporedimo li ovo s koncertom/turnejom prije četiri godine, mislim kako je sve jasno i nema potreba za dodavanjem bilo čega. I za kraj, mislim kako ćemo se svi složiti kad napišem kako je Churchillov govor (kao svima nam znani uvod) i Aces High pogrešan odabir za pjesmu s kojom želite zatvoriti koncert. Pa nakon takve pjesme želim čuti još barem sat vremena koncerta, pjevanja i skandiranja iz dubine grla i vidjeti ruke visoko u zraku koje hvataju energiju i snagu koja se širi zrakom. To je pjesma kojom započinjete nešto, nešto značajno i nešto veliko. A ne nešto s čime završavate koncert, ostavivši tako publiku gladnu i žednu onog „nečega“ što im daje ta glazba. Slobodno napišite ako se ne slažete, no uistinu vjerujem kako se barem oko ovoga možemo složiti...

I tu dolazi kraj jednoj odličnoj večeri, koja je uz trud benda mogla biti još malo bolja. Jer za publiku i njezinu predanost koncertu nemam zamjerke i ne mogu napisati niti jednu lošu riječ. Od pjevanja i praćenja benda do skandiranja i učestalog traženja „Još!“, publika je iz svog glasa uzdignutih ruku dočekala i otpratila bend sinoć. Monty Python nas ispraća iz zagrebačke Arene, podsjećajući nas kako uvijek treba gledati na svijetlu stranu života i večeri je (barem konceptnom dijelu iste), kraj. Pred nama je noć, pokoje piće, druženje i razmjena dojmova, a možda se stigne i pojesti nešto. Možda se netko i zaljubi... A onda je tu put doma i tjedan pred nama. I to je dobro. I to vrijedi svake minute koju ste utkali u svoja sjećanja s ovakvim koncertom i prisustvom na događaju koji svakih nekoliko godina potvrdi koliko je neki bend velik i koliko je neka publika željna dobre glazbe. Za sada toliko od mene i za sada toliko o ovoj temi. Pred nama je uistinu koncertima bogata godina i nadam se kako ćemo svaki koncert posjetiti u što većem broju i uživati u onome čega je manjkalo zadnjih dvije i pol godine. Zastrašujuće to zvuči, zar ne? Dvije i pol godine (skoro) ničega. Ali i to je život, valjda. Tko zna. I tu dolazi kraj ovom izvještaju. Polako kroz tjedan koji je ispred vas, njegujte ono što volite i uživajte u onome što vas ispunjava. A možda se uskoro i susretnemo na nekom od nadolazećih koncerata. Toliko od mene. Do sljedećeg puta...