... Danas je otišao legendarni Švec. Jedan od najvećih radijskih voditelja u nas ikada. Ikona Radija 101, suosnivač radija YAMMAT FM... voditelj, ali ne spiker, jedan od onih koji postanu mnogo više od voditelja: bio je vrhunski glazbeni pedagog ne samo jedne generacije slušatelja i ne samo jedne generacije radijskih voditelja. Mnogi ga nisu znali, ali su svi znali taj GLAS i što stoji iza njega. Koji stav. I to je bilo posve dovoljno. I to je više nego dovoljno za jedan fantastično ispunjen (prekratko ugašen) život.
Osebujan, počesto i zajeban, istovremeno zajebant i dubokouman kada si to najmanje očekivao. Nasmijala sam mu se milijun puta. Možda je najviše bio glazbeni guru, ali je ta njegova osobina u nekom trenutku postala transcedetalna. I kada je nešto pričao o glazbi, lako si to mogao prenijeti u posve druge životne sfere. I to samo slušajući ga u eteru. Digao je ne samo svoj posao, već i razvoj pojedinca kroz glazbu, na neku novu razinu.
I kada je radio umro, on ga je i dalje činio relevantnim tako dugo dok nije okupio savršenu ekipu oko sebe koja je to korporativno mrtvilo i močvaru etera oko nas držala ispod svog periskopa samim svojim postojanjem. I barem se meni čini, direktno utjecala na određeni broj malih hrabrih radio ekipa po Hrvatskoj da ne posustanu, da ne dozvole da ih pojede špranca. PAC_MAN.
Neću navoditi Švecovu biografiju iako sam zapravo već sve upravo napisala. Mislim, ono pobrojavanje fakti. Fakt je da si ga ili volio ili nisi. Sigurno nije bio tip koji bi išao niz dlaku samo tako, i nije svima sjeo, ali ako ga nisi volio, usprkos njegovoj zajebanoći, ili barem volio to što je predstavljao - onda nešto nije bilo u redu s tobom.
Dosta prije YAMMAT FM-a, tamo nekih 2004.-2006. Siniša Švec je, iako već tada vrlo popularan radio voditelj na Radio 101 u jednom trenutku naprosto eksplodirao. Njegov glas je bio svugdje. Vrtim si sada te neke stare radio spotove koje je tada radio za moju tadašnju tvrtku, i prisjećam se kako mi je tada nekoliko puta rekao: "Znaš ja nisam baš najidealniji za snimanje reklama, ja sam ipak prije svega voditelj." i s posve lažnom skromnošću nastavio: "A i kuham dobro." - s osmijehom oko ušiju.
I iako nismo nešto često sastančili i viđali se, tek nekoliko puta, to je uvijek bio neki restoran s dobrom hranom. I mogao si s njim pričati do u beskraj. O hrani. Tu ja nisam ništa puno pametno znala reći, pa smo najviše pričali o tome kako je radio kao medij išao svojoj formatiranoj, generičkoj, šabloniziranoj budućnosti, svom doomsdayu, naročito nova glazba koja je gubila svoj promotivan prostor, on bi rekao: "kraj radija kao radija kakvog ga sada znamo", pa mu nekako nisam vjerovala kao vječiti optimist ("ma neće to tako završiti"...), ali Švec je stvari znao i vidio daleko prije nego su se dogodile na općoj razini.
Znao mi je i reći dvije tri pametne oko kupnje i uređivanja roh-bau stanova, ni sama nisam znala tada koliko mi je pomogao tim nekim svojim iskustvom. Čak mi pokazivao stanove i svoj kvart u kojem sam tada snimala ima li što zanimljivog za mene, i na što da obratim pažnju. A nije da smo bili neki bliski prijatelji. Jednostavno je htio pomoći ako je zaključio da može.
I koliko god se kasnije nismo više susretali i bili u kontaktu, nekad imaš te male djeliće, fragmente u životu, možda i nevažne, s nekim ljudima koje nikada ne zaboraviš. Takav je bio i Švec. A da si ga i htio zaboraviti i izgnorirati, eter ti jednostavno nije dao. On je ubijao u njemu. I ta njegova voditeljska lucidnost i karizma.
Švec, falit ćeš nam svima, jako.
Počivaj u miru. Uz glazbu 80. - tih i neku finu klopu i vino. See you later, aligator.
