Postani fan na Facebooku ako već nisi!

Kad je Hugh Cornwell 1990. napustio The Stranglerse, znao je da će tanje srati, ali poštujući svoj, je li, umjetnički i ljudski integritet i viziju, nije dvojio. Doduše odlazak su pospješili i stalni sukobi s basistom Jean Jacques Burnelom koji su počesto bili i fizičke naravi, a i zadnja dva albuma Stranglersa (Dreamtime i 10) su bili za drek, premda je Dreamtime iznjedrio veliki kuruzni hit Always the Sun. Od tada je Cornwell samostalno realizirao desetak studijskih, više-manje dobrih i vrlo dobrih albuma, ali je to malo koga zanimalo. S druge strane su Stranglersi bez Cornwella zvučali kao prosječan tribute band. Štovatelji su pokazali interes sve do trenutka kada su ih čuli, a onda je svaki entuzijazam zamro. Bez Cornwella je to kao voda bez vina ili piva iz gajbe.

U petak je u 21,15 dotični ušetao na binu sa svojim crnim telecasterom i bez najave s ritam sekcijom krenuo s poslovično redovitom početnom pjesmom zadnjih par godina; Coming Out of the Wilderness sa zadnjeg albuma Moments of Madness. Inače vrlo dobra stvar, ovdje je zvučala mlako i beskrvno. Opravdano je bilo upitati se kakav će biti daljnji tijek odvijanja Cornwellovog eventa, posebno jer je prije nekoliko dana band u Parizu izveo maltene senzacionalni set gdje je u prvoj polovici odsvirao solo repertoar, dok je druga bila rezervirana isključivo za ostavštinu Stranglersa. Valjalo je čekati hoće li nakon Too Much Trash kao treću stvar izvesti neku solo pjesmu ili Nice 'n' Sleazy. Na žalost izveo je Nice 'n' Sleazy, što je značilo da smo dobili standardnu mediokritetsku set listu koju, s izuzetkom Pariza već godinama ponavlja iz večeri u večer. Istini za volju Nice 'n' Sleazy je zvučala dobro, kao i naredne dvije samostalne stvari s Hooverdam albuma, jer je band očito ušao u grif.

A onda je nastupio antiklimaks, jer je band odlučio izvesti nešto što je ličilo na Golden Brown. ÄŒinjenica je da je Golden Brown širokoj publici najpoznatiji hit Stranglersa, no iskreni štovatelji bi svakako preživjeli bez te pjesme. Mislim, mogao ju je izostaviti i malo tko bi se bunio, a i njemu je vjerojatno naporna, ali, brate ako je već sviraš, bar odglumi da te ne boli Ä‘on. Doduše Pat Hughes, basist je na svom instrumentu besprijekorno odsvirao Dave Greenfieldovu klavirsku dionicu. No sve je zvučalo kao neobvezna tonska proba. Ima toliko Stranglers pjesama na kojima se u tolikoj mjeri ne osjeti nedostatak klavijatura, primjerice Biitching, No More Heroes, Peaches, European Female, Hanging Around, da ne nabrajam dalje, koje će moći funkcionirati u ogoljeloj formi. Ali Cornwell uporno insistira na Golden Brown u set listi svog banda koji je primjer klasičnog trija. Daljnji tijek odvijanja koncerta je donekle popravljen kratkim setom pjesama s Totem And Taboo, jednim od boljih Cornwellovih samostalnih albuma i solidnom verzijom Dead Loss Angeles. U regularnom dijelu koncerta je uslijedio set izmjenjivanja samostalnih stvari i pokojim komadom Stranglersa poput Tank, Nuclear Device i Duchess, ali je When I Was a Young Man s Moments of Madness izvedena s najviše entuzijazma.

Nakon minimalne pauze band je izašao na bis i opet zasrao s nepotrebnom i vjerojatno najgorom verzijom Creamove White Room koju sam ikada čuo. Cornwellova verzija White Room je bila prvi singl sa zajedničkog albuma Nosferatu iz 1979. s bubnjarom Robertom Williamsom, nekadašnjim kratkotrajnim članom Captain Beefheartovog Magic Banda. I ta studijska verzija je bila jadna, ali je ovo u Tvornici bilo strašno. Bolje verzije sam čuo i od klinačkh bandova čiji članovi bivaju oduševljeni kad skuže da mogu odsvirati Smoke on the Water. Do kraja smo čuli solidnu verziju Strange Little Girl, zatim Cornwellovu latino stilizaciju Lasagna i za sam kraj Goodbye Toulouse koju sam jedva prepoznao.

I što reći na kraju? Kada Cornwellov band izvodi pjesme u ogoljenoj formi, sve funkcionira u najboljem redu, a to su uglavnom njegovi samostalni uratci, no kada se uhvati u koštac s pjesmama iz ostavštine Stranglersa, očito je da izbor pjesama ne odgovara formi trija ili se Cornwellu jednostavno ne da pružiti više od pukog odraÄ‘ivanja. Možda je to glupo reći, ali bi njegov koncert bez pjesama Stranglersa bio besprijekoran, a paradoksalno je da je većina publike na koncert došla čuti stare favorite. No Cornwell je prihvatio kompromis. Primjerice Sale Veruda, ideolog i glavni autor bivših KUD Idijota na svojim koncertima ne izvodi niti jednu pjesmu svog bivšeg banda, ali zato nastupa u malim klubovima i mora po pulskih ulicama prodavati ploče. Valjda je zadovoljan što je sačuvao svoj integritet. Cornwell je to, ako je želio, morao napraviti odmah nakon što je napustio Stranglerse, ali nije. Zbog toga nastupa u srednjim i većim klubovima i ne mora prodavati ploče na ulici. Jebeš integritet. 

Dakako, nije sve crno. Sound u Tvornici je bio više nego zadovoljavajući, a odaziv publike više nego solidan. Svakako veći nego kada su u istom prostoru prije koju godinu nastupali Boomtown Ratsi, a organizatori su dijelili karte šakom i kapom pa opet nisu mogli skupiti toliko publike, premda je koncert Ratsa bio bolji. 

Hvala music-box.hr za fotografije.