.jpg)
HLADNO PIVO - Zagreb, Dom Sportova, 13.10.2022. - galerija
Trideset i pet godina? Hladno Pivo postoji trideset i pet godina! Ne ponavljam to jer su oni najdugovječniji bend na ovim prostorima, daleko od toga. Mnogi domaći bendovi, sastavi i izvođači ovih dana slave velike obljetnice i dugotrajne karijere, ali baš zbog toga ponekad zaboravimo koliko je trideset i pet godina zapravo dugačak period. U ovom ubrzanom svijetu taj se period čini još većim nego ikada prije. Svijet u kojem je Hladno Pivo počelo svoj put davno je nestao, a na njegovo mjesto došao je neki novi, čudniji, u mnogim stvarima (ali ne i u svemu) bolji svijet. Generacije koje su odrasle uz buntovničke pjesme Hladnog Piva i albume „Džinovski“ i „G.A.D.“ sada već imaju svoju djecu, žive jedne drugačije živote. Pjesma „Zimmer Frei“ stara je dvadeset godina, a Mile i ostatak družine nisu više momci iz Gajnica. Trideset i pet godina šarolike karijere i bend čije pjesme okupljaju raznoliku publiku svih generacija definitivno je zaslužio posjet jednom od dva „oproštajna“ zagrebačka koncerta.
Osim obiteljskih pankera koji su na koncert došli sa svojim ženama, djecom ili čak poslovnim kolegama, našlo se tu svih pripadnika mlađih generacija. Jedan pogled na prostor male dvorane Doma Sportova bio je dovoljan kako bi se vidjela raznolikost ljudi i fenomen koji je Hladno Pivo postalo već dugi niz godina. Na tribinama nešto starije generacije i ljudi s djecom, na rubovima dvorane našle su se nešto mlađe generacije koje će posjetiti koncert Petra Graše i Hladnog Piva, dok je prostor pred pozornicom i središnji dio bio rezerviran za punkere i alternativce najviše mlađih godišta. Malo koji bend može se pohvaliti toliko šarolikom publikom koja je najveće pjevne hitove pretvorila u interno natjecanje među generacijama u tome tko ima snažnija i izdržljivija grla. Koncert je krenuo uz žestoku „Pjevajte Nešto Ljubavno“ koja je odmah pokazala kako je Hladno Pivo nadišlo granice punka i postalo društveno - glazbeni fenomen Hrvatske. Veliki hitovi poput „Pitala Si Me“, „Šamar“, „Pravo Ja“ pjevali su se iz sveg glasa i srca gotovo kao da sudjelujemo u koncertu Parnog Valjka ili Miše Kovača (pod time ne mislim ništa loše, već upravo suprotno). Predivno je bilo vidjeti brojne generacije, ljude različitih profila, glazbenih ukusa, pogleda na svijet pa čak i pogleda na samo Hladno Pivo kako pjevaju i guštaju u slavlju tih velikih trideset i pet godina.
Mile je odmah na početku dvosatnog koncerta rekao kako neće puno pričati jer imaju veliki broj pjesama, a premalo vremena no to se nekako ispostavilo netočno jer je uspijevao nalaziti vremena ubaciti koju rečenicu, dosjetku i kratku crticu o pjesmama iz sinoćnjeg repertoara. To je, dakako, pridonijelo opuštenosti cijele atmosfere kao i već veteranska uigranost cijelog benda. Kao fanu ranije faze Hladnog Piva dobro je sjeo set starih pjesama iz 90-ih kada se otvorila sasvim pristojna šutka na sredini dvorane a okosnica toga bila je „Ne Volim Te“. Time su pokazali kako u sebi imaju još tračak one pankerske žestine. Kažem tračak jer Hladno Pivo više nije bend kakvo je bilo, oni ne žive živote koji su stajali iza tih pjesama i albuma i to se osjeti. Njihovi pankerski dani i dani bunta daleko su iza njih te nema smisla praviti se nešto što nisu, nema smisla varati ni sebe ni publiku. U trideset i pet godina svašta se promijeni i jedan mladenački bunt zamijenjen je nekim drugim vrijednostima i kompromisima. Sve je to razumno i očekivano no kada se na jednoj velikoj proslavi nađe stara i nova publika, fanovi koji očekuju sve pa još i više teško je izvući kompromis koji će sve prisutne ostaviti zadovoljnima. Upravo od te želje i potrebe dati posljednji pozdrav punk korijenima i komercijalnom uspjehu daje jednu čudnu salatu u kojoj smo našli svega, ali nedovoljno da se pošteno najedemo.
Tako da je dobar dio koncerta ponijela i nosila upravo publika, a dobar prikaz toga je bio lik kojeg je Mile izvadio iz publike na binu da repa Edin Maajki dio na pjesmi „Teško Je Ful Biti Kul“. Dečko čije ime nismo uspjeli uhvatiti ne samo da je rasturio nego je oduševio publiku svojim samouvjerenim nastupom i oduševljenjem što se nalazi na pozornici sa svojim dragim bendom. Hladno Pivo ima hitove za sve generacije, hitove koje prelaze žanrovske podijele i hitove kojih ćemo se svi rado sjećati, slušati i pjevati i to su hitovi koji su držali koncert živim i ludim kao što to jedna proslava treba biti. S druge strane našle su se tu pjesme za vrijeme kojih smo skoknuli do šanka po (pre)skupe pive. Novije pjesme (pogotovo s albuma „Dani Zatvorenih Vrata“) jednostavno nemaju taj utjecaj, nemaju tu poruku ni zanos ma kolikogod se bend trudio ostati žestok i relevantan.
Je li u pitanju simbolika ili je to i njima na neki način jasno pokazuje i završetak koncerta kada su se od nas oprostili uz divnu „Ezoteriju“ kao himnu Hladnog Piva 21. stoljeća, a posljednji pozdrav punku i korijenima uputili uz „Fur Immer Punk“. I tako je Hladno Pivo proslavilo trideset i pet godina uspješne karijere. Našlo se tu za svakoga ponešto jer njihov utjecaj kroz generacije i žanrove je neosporan. O tome da su njihovi najbolji dani iza nas, o tome kako su imali jače, kvalitetnije svirke s još jačom atmosferom dalo bi se raspravljati te vjerujem kako svatko od posjetitelja koncerta ima vlastitu priču vezanu za Hladno Pivo i svatko će navesti potpuno drugačiji razlog zašto ih sluša i voli. Na kraju vraćamo se na rečenicu s početka. Trideset i pet godina je veliko razdoblje u kojemu se ljudi, svijet, okolina i život mijenja, a meni je bilo sudjelovati i biti dio priče Hladnoga Piva i otpratiti ga u neke mirnije vode. Oni su svoje rekli i odsvirali, a mi ćemo otvoriti još jedno hladno pivo i nazdraviti u njihovo ime.
