Postani fan na Facebooku ako već nisi!

Čini se da je danas američko društvo najpolariziranije još od 1860-ih kada je bjesnio Američki građanski rat. Kad su nakon predsjedničkih izbora 6. siječnja 2021. Trumpovi pristaše upali na Kapitol, to se zloguko prizivalo kao potencijalni početak širih sukoba, možda i novog građanskog rata. I iako se situacija na sreću smirila, teško je povjerovati da se sva netrpeljivost jednostavno izgladila. Prije da je zatomljena. Američko društvo duboko je podijeljeno, a juriš na Kapitol bio je samo konkretan izraz nečega što se kuha već dugo vremena, i što bi moglo ponovno proključati, recimo na nadolazećim predsjedničkim izborima, ako se ne uhvati ukoštac sa strukturnim razlozima sukoba. No kako će Trump opet biti republikanski kandidat, možemo očekivati sve suprotno od pozitivne i smirene kampanje.

U tom je kontekstu „Građanski rat“, podnaslovljen sa „svakom carstvu dođe kraj“, tempiran vrlo spretno. I unatoč nazivu s jasnim povijesnim aluzijama, film ostaje prilično apolitičan u smislu da ne oslikava ni jednu današnju političku struju. Na primjer, kada se u jednoj sceni prikaže karta saveznika, vidimo kako su Kalifornija i Teksas u istoj alijansi. Ne znam kakav bi se sulud tijek događaja u stvarnosti trebao odviti da se takvo što dogodi. S obzirom na to da ne znamo pravi uzrok građanskog rata (izuzev povremenih natruha kao što je predsjednikov treći mandat), film ostaje izvan konkretne političke situacije, što mu omogućuje da bude univerzalniji i tako bolje ostari. Svi veliki filmovi i knjige koje su postali klasici uspjele su upravo to – oduprle se zubu vremena, uspjele su da njihove poruke imaju smisla van samih konteksta u kojima su nastale, upravo zato jer se mogu primijeniti na šire zakonitosti ljudskog društva. Jedna takva knjiga (ili film, ako ste gledali ekranizaciju) svakako je “1984”. Nastala je u vrijeme hladnoratovske blokovske podjele, ali u njoj su artikulirane velike, bezvremenske ideje koje nepobitno nadilaze vrijeme svoga nastanka.

Univerzalna poruka u slučaju “Građanskog rata” je više-manje “rat je pakao”. Problem je što u ovom slučaju ona nije prenesena najuvjerljivije. Općenito, antiratna ideja da je rat pakao snažna je dokle god se rat odvija daleko, po mogućnosti na drugom kontinentu. Tada se najbolje svi ideali i razlozi za rat mogu učiniti besmisleni, svesti se na čisti kaos i divljaštvo. Možemo se u miru zgražati nad ludostima zaraćenih strana. E, ali kada na domaćem terenu sukob postane dovoljno izgledan, onda više nećemo biti toliko ravnodušni. Onda će ludosti postati vrijednosti, a divljaštvo preživljavanje. Sve će odjednom postati duboko smisleno, a sve te priče koje izjednačavaju suprotstavljene strane izgledat će gotovo uvredljivo. Ponajviše zbog činjenice da je neizmjerno licemjerno reći da su ideali za koje ljudi stradavaju lažni. Naravno, nije da nema antiratnih filmova koja tematiziraju ludost rata. Upravo suprotno. Ali takva tema zahtjeva jedan finiji, nijansiraniji, a možda i upečatljiviji pristup. 

Zanimljivo je da je unatoč nazivu “Građanski rat” u filmu više potencirana uloga novinara i medija u ratnim vremenima. Radnja prati završne dane građanskog rata, u kojima fotoreporterka Lee (koju je utjelovila Kirsten Dunst) zajedno s novinarom Joelom (Wagner Moura) i Sammyjem (Stephen McKinley Henderson), pokušava doći do Washingtona prije nego što ga pobjednička strana osvoji. Cilj im je intervjuirati i fotografirati predsjednika u završnim trenucima vlasti. Na put im se priključuje i mlada Jessie (Cailee Spaeny), koja teži postati fotoreporterka, baš kao i Lee. Praktički možemo govoriti o filmu ceste jer se čitava radnja odvija tijekom putovanja koje prate brojne prepreke i opasni susreti.

Na početku se Jessie teško nosi sa stresovima kojima se ratni fotografi izlažu (obješeni ljudi, unakrsna vatra, gubitak svake humanosti), ali ostaje pri sebi zahvaljujući trezvenošÄ‡u Lee koja je na taj način puni snagom. Ipak, bez obzira na vanjsku smirenost, vidimo koliko su razni ratovi ostavili ožiljaka na Lee, i koliko se ona teško nosi sa mučnim slikama kojima je svjedočila kao fotograf. Lee i Jessie zapravo funkcioniraju kao antipodi, ili još bolje: oprečni stadiji iste osobe. Subverzivni potencijal fotografije prikazuje se kroz Jessie, koja nastoji dokumentirati sve ratne strahote i tako poslati poruku za budućnost. Lee je vjerojatno bila ista takva u mladosti, ali s vremenom je izgubila vjeru u moć fotografije. Kako ratna fotografija može imati ikakav utjecaj kada se isti onaj užas na kojeg je upozoravala svojim slikama sada odvija u njenoj vlastitoj zemlji? Uzrok toga vjerojatno je isti onaj na kojeg sam se osvrnuo na početku osvrta. Dakako, nije da ratna fotografija nema utjecaja (vrlo je poznat primjer gole djevojčice u Vijetnamu koji je doveo do velikog vala antiratnih prosvjeda), ali ratna fotografija pokazana u obliku kakav je u “Građanskom ratu” lišena je bilo kakve supstance i smisla te umjesto toga svedena na bezglavu trku za što dramatičnijim prizorom kako bi se objavila na naslovnici. Na takvoj fotografiji ljudima je oduzeta ljudskost, a fotografi postaju paparazzi koji riskiraju vlastitu glavu za pet minuta slave. Posebno je potresna pri tome završna scena, ali vjerujem da je bolje da je sami vidite.

Je li Garland imao takvu koncepciju fotografije kad je stvarao film teško je sa sigurnošÄ‡i reći, ali s obzirom na to da je prikazano kako su Lee i Jessie slične, onda je i implicirano da će se Jessie s vremenom neminovno razočarati u fotografiju i moć medija. A takav pogled na medije ne ostavlja prostora za bilo kakav potencijal fotografije da pokaže istinu, a kamoli da ljude natjera da promijene trenutne postavke koje su i dovele do takvog užasa. 

Film je inače produciran od A24, produkcijske kuće čiji filmovi često izvrću žanrovske odrednice, što ovdje ipak nije bio slučaj. Ostaje osjećaj da je film htio biti i više od zabave, kao da je htio reći nešto dublje, i k tome došao opasno blizu, a onda zastao. To ne znači da je film bio loš, dapače, riječ je o vrlo gledljivom i napetom filmu, koji vam neće dati predaha do samog kraja jer jednom kad krene, onda zaista krene. Sam koncept filma ceste, u kojem na svakoj postaji čeka nova situacija, miče prazni hod i čini da se film od tek 109 minuta čini dužim (u pozitivnom smislu). 

Osim toga, film je vizualno zaista prelijep (izuzev povremeno previše naglašenog bokeha (način fotografiranja u kojemu je izoštren samo objekt, a pozadina zamućena, op.a.), ali to je bio umjetnički izbor i stvar ukusa). Posebno je impresivan završni upad na Washington, kulminacija filma sa širokim sukobom u kojem frcaju ekspolozije, tenkovi harače, rafali rešetaju. Inače nisam fan masovnih scena borbe, ali u ovom slučaju je režirana fantastično, s izmjenama između šireg prikaza konflikta i fokusa na likovima koji pokušavaju izvući živu glavu.

“Građanskom ratu” pomogla je i vrlo kvalitetna postava koju je predvodila Kirsten Dunst. Odglumila je izmučenu fotorepoterku krajnje uvjerljivo, bez trunke glamura ili preneamaganja. Lijepo je vidjeti da se uspješno prebacila u drugačiji tip uloga od onih kakve su je krasile na početku karijere. Tu je i Wagner Moura koji se internacionalno proslavio ulogom Pabla Escobara u seriji “Narcos”. Ovdje se odlično snašao i ponudio jednako dobru izvedbu kao i Kirsten Dunst. A bit će i zanimljivo vidjeti kako će se razvijati karijera Cailee Spaeny. Na temelju prikazanog, moglo bi biti nešto i od nje.

Zaključno, bez obzira što sam na početku rekao štošta o tome kako nije riječ o pretjerano snažnom ratnom filmu, treba općenito pohvaliti film. Nedostatke pokriva zanimljivom i napetom pričom koja će vas držati zainteresiranima do kraja. A i s vizualne strane je gotovo besprijekoran, prepun vrlo lijepih kadrova i fotografski posloženih scena. Bila bi šteta da je ikako drugačije s obzirom da se unatoč svemu radi o filmu o fotografiji i mogućnosti zahvaćanja istine, više nego ratu. Možda “Građanski rat” ne dostiže Garlandove vrhunce “Ex machine” i “Annihiliation”, no isto tako se od njih ne srozava predaleko, pa možemo s nestrpljenjem čekati idući Garlandov film.